Slaven Vidak: Tužno je što ljudi nisu svjesni da i dalje živimo u opsadi

Oči kulturne javnosti u BiH uprte su u praizvedbu nove bh. predstave "To nikad nigdje nije bilo", kojom će Narodno pozorište Sarajevo započeti oblježavanje velikog jubileja - 100 godina postojanja. 

Mnogo simbolike isprepleteno je u ovoj predstavi - bazirana je na autobiografskom romanu Tvrtka Kulenovića Istorija bolesti te na sceni portretira ovog velikog bh. intelektualca koji je preminuo u aprilu 2019. Kulenović je bio teoretičar književnosti i teatra, kao profesor predavao je mnogim današnjim sudionicima kulturnog života, a bio je i dramaturg na predstavama Narodnog pozorišta Sarajevo. 

U režiji Dine Mustafića i dramaturgiji Darka Lukića, predstava "To nikad nigdje nije bilo" pripremana je u vanrednim, pandemijskim uslovima, a evocira jedno drugo, ne tako davno 'vanredno' vrijeme koje je na mnoge od nas ostavilo dubok trag - opsadu Sarajeva. Lik autora Tvrtka Kulenovića povjeren je glumcu Slavenu Vidaku, koji za Radiosarajevo.ba govori o specifičnostima rada na ovoj predstavi.     

Radiosarajevo.ba: U predstavi To nikad nigdje nije bilo utjelotvorili ste lik profesora Tvrtka Kulenovića kojeg ste, pretpostavljam, poznavali. Koliki je to za vas bio izazov?

Vidak: Na žalost, nisam imao priliku bolje upoznati profesora Kulenovića, sjećam ga se iz nekoliko kratkih susreta, kako na Akademiji, tako i u Narodnom pozorištu dok sam još bio student. Imao sam imao priliku da poslušam neka njegova predavanja na Filozofskom fakultetu. Izazov je, naravno, bio velik. Na početku rada sam imao namjeru razgovarati sa što više ljudi koji su ga dobro poznavali. Ali onda sam shvatio da ću ga najbolje upoznati kroz ono što je napisao, kroz njegovo djelo, a to nije malo. 

Radiosarajevo.ba: Tvrtko Kulenović je bio širokih svjetonazora, ogromnog znanja, višeslojnih interesa... u kojim segmentima njegove ličnosti ste mogli prepoznati sebe i koliko je to utjecalo na građenje lika?

Vidak: Tvrtko i ja imamo nekih biografskih podudarnosti i zapravo sam se nadao da će to biti dobro polazište za naše sjedinjavanje. On je rođen u Šapcu, a ja u Vrbasu, na pedesetak kilometara udaljenosti. Otprilike sličan period života proveli u tim krajevima. Ali vremenom, na osnovu svega što sam pročitao o tom čovjeku, on postaje neka vrsta mog uzora. Podudara se s mojim dosadašnjim svjetonazorima. Činjenica da je Tvrtko bio nedvojbeni antifašista, bio je ljevičar što mogu i ja reći za sebe. Takođe, bio je strastveni putopisac, što ja nisam ali sam strastveni putnik i nadam se da će opet doći vrijeme da ću moći putovati, a daleke krajeve o kojima je on pisao, da ću moći da ih doživim.

Radiosarajevo.ba: Prema riječima redatelja, sastavni dio pripreme predstave je bio istraživački proces u koji su svi akteri unijeli svoja iskustva iz perioda opsade, rata. Možete li s nama podijeliti šta je bilo vaše polazište u ovoj fazi pripreme?

Vidak: U predstavi se, zapravo, neće naći moja lična iskustva, ali hoće drugih glumaca. To je stoga što sam imao dosta materijala koji je napisao profesor Kulenović i moj zadatak je bio da njegova iskustva tokom rata učinim svojima i nadam se da sam u tome uspio. Ja sam u Sarajevo došao 1997. dakle neposredno nakon rata, i od tada ovdje živim. Postojali su trenuci kada sam sa sobom patio što nisam bio ovdje tokom opsade. Mogu reći da sam radom na ovoj predtavi uspio dio toga proživjeti, neke trenutke sam uspio provući kroz sebe.   

Radiosarajevo.ba: Vrijeme pandemije kao period velikih gubitaka mnogi upoređuju s periodom opsade koji je u fokusu predstave. Savremeno doba donekle se i oslikava u tkivu predstave. Kako vi, u umjetničkom pa i filozofskom smislu, tumačite te sličnosti?

Vidak: Te sličnosti samo govore o tome koliki je Tvrtko bio pisac. Mislim da će njegova djela, nažalost, postajati sve aktuelnija, a to samo govori o veličini njegove spisateljske ličnosti.  Tema opsade i okupacije je nešto što mene fascinira već duži period. Okupaciju kao pojavu vidim svakodnevno, na svakom koraku. Tužno je ako ljudi nisu svjesni okupacije i opsade u kojoj se mi danas nalazimo. Pogledajte u kakvoj situaciji živimo: potpuno smo onemogućeni da radimo svoj posao, nemamo slobodu rada, nalazimo se omeđeni žicom, ne možemo nigdje da putujemo a to neće prestati ni kada druge zemlje izađu iz te situacije, pošto naša zemlja nema nikakav plan za vakcinaciju. Očito je da ćemo još dugo vremena ostati zarobljeni. Temom okupcije trebali bi se baviti svakodnevno, s ciljem podizanja svijesti. Vrijeme je da građanska svijest počne diktirati trendove, a ne da dopuštamo neukim, bezobraznim i pokvarenim ljudima da nam kroje sudbinu.  

Radiosarajevo.ba: Mnogo je rečeno o utjecaju pandemije na kulturni život. Ipak, praksa Narodnog pozorišta pokazuje da su rješenja moguća. Stogodišnjica Kuće na obali obilježava se u uvjetima nove normalnosti. Kako u profesionalnom smislu to doživljavate?

Vidak: Život u doba pandemije je očigledno lutrija. Tako je i život pozorišta lutrija. Ušli smo u veliki rizik. Mi se na probama zaista držimo epidemioloških mjera i čini se da socijalna distanca i maske koje smo svo vrijeme nosili na problama, imaju efekta. Svi smo se ponašali kao jedan veliki klaster i nismo kontaktirali s puno ljudi izvan pozorišta. Velika je odgovornost na svima da se jedan ovakav proces privede kraju i nadam se da će sve biti u redu i dalje. 

Alil upravo se dešava jedna velika kontradiktornost, ili kako mi glumci volimo reći - oksimoron. U vremenu pandemije, kada su sve aktivnosti svedene na minimum, meni lično se dešava najljepši period karijere. Sa ovom ulogom mogu reći da nikada ovako nisam uživao na sceni. To je i zbog rada s Dinom Mustafićem koji je zaista divan redatelj. Tako beskrajno voli glumce, ljepota je raditi s njim. 

Uprkos blokadi i ograničenjima koja su došla iz vanjskog svijeta, iz mog unutrašnjeg glumačkog i umjetničkog svijeta mogu reći da trenutno cvjetam!