“Željezne zvijeri”: Strip koji će promijeniti način kako razgovaramo o okolišu

Nakon što je početkom godine predstavljen u online formatu, grafički roman “Željezne zvijeri: Uspon i pad” izašao je iz štampe te ćemo priču Saše Džine, Marka Gačnika i Damira Arsenijevića sada moći čitati u provjerenom formatu – između čvrstih korica, te je pronaći na dobrom starom mjestu – policama biblioteka i klubova. Umjetnost stripa pronalazi svoj put do publike u Bosni i Hercegovini na različite načine, ali je angažirana poruka “Željeznih zvijeri” ono što je ipak odvaja od ostalih naslova iz ‘domaće produkcije’. Priča nas void u Tuzlu.

“Korištenje stripa kao medija komuniciranja kompleksnog problema ekološkog nasilja mi je privlačno iz dva razloga. Prvi je moja vlastita preokupacija pitanjem: kako načiniti vidljivim ono što je nevidljivo? Skriveni toksični industrijski otpad je upravo ono što na trebamo učiniti vidljivim na maštovit i zanimljiv način. Drugi razlog je da strip, koji ima svoju žanrovsku logiku pričanja priče ali i cirkulacije i razmjene, može svima nama omogućiti da mislimo i govorimo o teškim temama za koje mislimo da nemamo nikakvo rješenje niti da se nas išta o tim temama pita. Strip nam vraća sliku sebe samih da se bolje prepoznamo: nekada je to komično, a nekada strašno”, pojašnjava urednik “Željeznih zvijeri” Damir Arsenijević.

Priča je ugledala svjetlo dana zahvaljujući podršci Fondacije Friedrich Ebert te „CCFD - Terre Solidaire“ koji je podržao istraživanje koje stoji iza „Željeznih zvijeri“.

Trending

Direktor FTV-a o gašenju TV signala: 'BHRT želi veći procenat za sebe, a mi ne možemo protiv zakona'

„Kao uredniku, bitno mi je bilo okupiti grupu ljudi koja može eksperimentisati pričom i slikom. Veliki je zadatak kojeg smo sebi postavili da govorimo o zatrovanosti. Bosna je danas zatrovana politički, ekonomski i ekološki. Ova zatrovanost je toliko velika da mislimo da više nemamo načina da govorimo koliko nas uništava ali i da ne umijemo tražiti rješenje. Zatrovanost nas je paralizovala a paraliza nije život. Kroz strip – smijehom ili strahom – trebamo se dozvati u život. Zato mi je inspirativno koliko su mladi ljudi na strani života i kako možemo kroz umjetnost slaviti borbu za život koji je vrijedan življenja a ne oplakivati vlastitu sudbinu iz pozicije nemoćne žrtve”, dodaje Arsenijević.

No, o čemu se zapravo radi u “Željeznim zvijerima”? Uprkos prisutnosti ‘fantastičnih bića’ kroz radnju cijelog romana, kontekst je mnogo bliži stvarnosti i činjenicama nego što se to čini. Život “Željeznih zvijeri” prati život industrijske zone HAK u Tuzli. To je život radnika ovog kombinata, okoline u kojoj se ovaj industrijski gigant podigao i posljedice koje je nemar u upravljanju donio danas zajednici ovog prostora.

“Radnici u ovom stripu zalažu vlastite živote kako bi spriječili velike ekološke katastrofe. Oni su nevidljivi heroji koje moramo vrednovati. Njihova ekološka svijest i praksa nas je spasila kada su bez zadrške ulijetali fabriku koja gori da bi je gasili ili sada kada s nama skupa rekonstruišu gdje je sakrivan otrovni industrijski otpad. Kako zajednica uči skupa, kako prenosi znanje o vrijednosti ali i opasnosti, ključno je za preživljavanje. Ovo je preživljavanje golog života koji se bori sadašnjost i budućnost”, napominje Arsenijević.

Izdavač „Željeznih zvijeri“ je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sa nama je, o temi i pristupu, govorila Šejla Šehabović, direktorica Muzeja.

“Strip kao medij je sinkretička umjetnost - iako je novijega datuma on nas vraća u vrijeme usmene književnosti, "pokazivanja", "prikazivanja", dakle, performativa. Radi se o žanru koji poštuje publiku. U našem jeziku se ne kaže uzalud "treba li da ti nacrtam?". Moje iskustvo rada sa autorima stripa "Željezne zvijeri" toliko je lijepo da bih teško mogla to nazvati radom. Tekst je nježan i inspirativan kao i crteži. Što je začuđujuće, ako uzmemo u obzir temu. Ovdje se radi o autorima iz generacije koja ne priča mnogo i ne bavi se tričarijama. Ja puno nade polažem u njihov rad.

Mladi su, na našu veliku žalost, žrtve ekološkog propadanja Zemlje. Voljno ili nevoljno, oni od rođenja učestvuju u tom procesu. Vjerujem da ih treba ohrabriti da se suprotstave. Otpor se ne postiže nabrajanjem katastrofa koje nam slijede, nego umjetnošću i vjerom. Dakle, produkcijom. Mi smo u tranziciji izgubili (ovom redom): dostojanstvo, resurse, budućnost. Sve naše kriminalno privatizirane fabrike su spomenik tom gubitku. Produciranjem sjećanja na proces gubitka imamo priliku praviti nove spomenike. Nadam se da oni neće biti komemorativni nego revolucionarni”, zaključuje Šehabović.