Kritika: Sardinijski Macbeth u u spektakularnoj sprezi horora i humora

Pete večeri ovogodišnjeg Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Narodnom pozorištu u Sarajevu imali smo priliku vidjeti predstavu Macbettu iz Italije, rađenu u koprodukciji trupa Sargadena Teatro i Compagnia Teatropersona.

Piše: Bojana Vidosavljević za mess.ba

Macbettu je, kao što se može i pretpostaviti, talijanski, tačnije sardinijski, naziv za Macbetha. Alessandro Serra, reditelj (ali također i scenograf, kostimograf, te dizajner svjetla ove predstave) vješto je smjestio radnju Macbetha u autohtoni ambijent sardijnijskog karnevala, što je naročito vidljivo, kako u jeziku, tako i u sugestivnoj muzici (kompozitor Pinuccio Sciola), scenskom pokretu, te vješto probranim kostimima. Predstava je u potpunosti ostala vjerna Shakespeareovoj drami, a zahvaljujući preciznom štrihu, dramaturgija je čvrsta i zgusnuta, te ne ostavlja mjesta viškovima koji bi i na trenutak odvukli pažnju sa zbivanja na sceni. Dodatna osobenost u melodičnosti replika postignuta je jezičnom adaptacijom Magbeta na sardinijski dijalekt talijanskog jezika.

MESS 2018 / Macbettu - Šekspir kakvog do sada nismo gledali 

Svi navedeni izbori u stvaranju koncepta dovode do autentične atmosfere ove predstave. Macbettu je u isto vrijeme tragičan, krvav i gotovo u svim čulima prožet sirovošću, tiranijom i strahom, dok  u isto vrijeme, pogotovo u scenama s vješticama, odiše lakoćom, komičnim, pa čak i “slap-stick” elementima glumačke igre, te vješto balasira između grotesknog humora i horora. Sve to vrijeme, izuzetno promišljen mizanscen predstave ostaje savršeno precizan, iako pojedine komične etide na momente prelaze u naizgled razuzdane glumačke improvizacije.

Izvanredna režijska rješenja, ponekad su lucidna u svojoj jednostavnosti, poput male drvene stolice koja simbolizira prijesto, na kojoj se Magbet tijekom završnog monologa klati, ili kamenje koje Macbet reda jedno na drugo, kao da diže labavi spomenik sa svakim novim ubistvom koje počini. Ponekad su scenski nezaboravna, poput scene Dancanove smrti, kada se nakon počinjenog ubistva leš uklanja sa scene tako što se povlači postelja koju je Lady Macbeth postavila, kao da ostavlja veliki krvavi trag. Ponekad su sirova, poput scene kada Lady Macbeth sipa vino stražarima, dok oni poput svinja obilaze oko nje. Zvukovi daju poseban štimung sveukupnoj atmosferi, te dodatno oživljavaju hororističnost situacije, od oluje glasova – vijesnika nesreće, na samom početku, do tihog hrskanja hljeba pod Banquovim nogama u sceni večere.

Glumački ansambl svojom igrom od ove predstave pravi savršenu mašinu od koje nas naizmjenično podilaze žmarci, te gotovo plačemo od smijeha. Poimenice, to su: Fulvio Accogli, Andrea Bartolomeo, Andrea Carroni, Giovanni Carroni, Maurizio Giordo, Stefano Mereu i Felice Montervino. Svojom uigranošću, te apsolutnim shvaćanjem i dopunjavanjem rediteljskog koncepta, oni u isto vrijeme ostvaruju izvanredne pojedinačne kreacije kao dramski likovi, dok u grupnim scenama (uglavnom kao vještice) postižu takav ritam i  “scensku masovnost” da je dosta nas bilo iskreno oduševljeno saznanjem da smo sve vrijeme gledali samo osmero glumaca.

Predstava je ostala vjerna staroj elizabetanskoj tradiciji, pa tako sve uloge igraju muškarci. Zanimljivo kako je upravo ovim postupkom vješto izbjegnuta mizoginija tako česta u današnjim postavkama Macbetha, gdje su upravo ženski likovi (Lady Macbeth i vještice) oni koji tjeraju na činjenje zla, dok su muškarci tek zabludjeli izvršitelji njihovih zlih namjera. U Macbettu, vještice su predstavljene kao divlja bića gotovo nedefinisanog spola, koja izviru iz mraka, te više komentarišu i prepoznaju Macbethovu žeđ za moći nego što je u njemu bude. One su komentatorice zbivanja, ali i čistačice scene, te apsoultne kraljice komičnih pasaža između scena. Lady Macbeth u ovoj postavci igra Fulvio Accogli, najviši od svih glumaca na sceni. Njegova Lady Macbeth u isto vrijeme zrači senzualnošću i sablasnošću, gotovo lebdeći na sceni, poput duha. Lady Macbeth koja na početku nagovara Macbetha na zlodjela, koristeći upravo muški princip želje za moći, da bi, u fantastičnoj sceni samoubistva, skrhano ludilom i kajanjem, Accoglijevo muževno nago tijelo dobilo gotovo ženske obrise. Efektno postavljena slika vješanja u kojoj tijelo Lady Macbeth leluja iznad scene posebno se ističe svojom strahobalnošću.

Macbettu je sugestivna predstava koja svojim izuzetnim rješenjima budi maštu kod gledatelja. Njen glavni adut upravo jeste način na koji nam obuzima sva čula, te majstorskom gradnjom napetosti budi strah u svakom nervu našeg bića. Ovo svakako jeste spektakl koji ćemo dugo pamtiti. Macbettu je sve ono  što treba biti čisti, sirovi teatar – kombinacija ingenioznog teksta, rediteljske maštovitosti i razigranih glumačkih kreacija.