Kada je na pomolu veliki jubilej, organizatori se često nađu pred dilemom - napraviti grandioznan 'spektakl u supelativu', ili se odlučiti za događaj manjih gabarita, ali zato izniman po svom značaju. Iskustvo nas uči da je druga varijanta uvijek bolje izbor, intenzivnije se proživljava i duže pamti. 

Tako je i stogodišnjica postojanja Narodnog pozorišta Sarajevo, najstarije teatarske kuće u zemlji, obilježena iznimnom predstavom čija je višeslojna simbolika dostojna velikog jubileja. Na stogodišnji kontinuitet umjetnosti, neprekinut čak i u najtragičnijim vremenima, jedino se može odgovoriti umjetnošću. 

Predstava To nikad nigdje nije bilo u sebi sublimira posvetu nepokorenom gradu, svetost umjetnosti kao kontrapunkta razaranju i ništavilu i proslavu ljudskosti koja je u stanju izdići se iznad ovozemaljskih patnji i tragedija.

Sve to kroz magičan teatarski izraz koji opčinjava gledatelja. 

Idejni pokretač i redatelj predstave je Dino Mustafić koji je temelji na motivima romana Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića. Osim što je riječ o dragocjenom primjeru postmodernizma u bh. književnosti, ovaj roman je i autobiografski, s obzirom da ga je autor pisao i objavio za vrijeme opsade Sarajeva, preživljavjući neke od najvećih ličnih gubitaka i svjedočeći kolektivnoj tragediji građana u opkoljenom gradu.

Shodno tome, redatelj u centar zbivanja na scenu postavlja lik Tvrtka Kulenovića, članove njegove obitelji, prijatelje i komšije. Ali ovo nije predstava koja preslikava rat na scenu, već interpretira lične doživljaje i iskustva kroz osobne ispovijesti njenih aktera. 

Ovdje dolazi do izražaja kvalitetna dramatizacija Darka Lukića koji je roman toka misli pretočio u upečatljive dramske slike sa elementima dokumentarnog teatara, s obzirom da su u tkivo predstave utkani i osobni iskazi glumaca koji dijele ratno iskustvo. 

Na pitanje kako kniževnik doživljava rat, Tvrtko Kulenović i njegov dramski lik odgovaraju "teže nego ostali, jer je zadaća pisca je da razumije tuđe osjećaje". Tako se oko glavnog lika u predstavi nizaju različite sudbine ljudi čineći fragmentarnu strukturu nagomilanog stradanja kakvo "nikad nigdje nije bilo". Ova postmodernistička dramaturška građevina kao da je simbolički prikazana kroz upečatljiv scenografki element - grandioznu instalaciju sačinjenu od mnoštva kanistera za vodu koja stremi ka nebu. 

Dobru polovicu vrijednosti ove predstave nosi odmjerena i maštovita  Mustafićeva režija, potpomognuta upečatljivim scenskim pokretom koji prati naraciju (koreografkinja Ena Kurtalić), intimističkim muzičkim materijalom što ga potpisuje Damir Imamović a izvodi gitarista Adnan Salihović i kostimima Lejle Hodžić i odličnim scenografskim rješenjima Mirne Ler.

Briljantan glumački tim nosi drugu polovicu. Slavenu Vidaku povjereno je da dočara osebujan lik Tvrtka Kulenovića - književnika, profesora, teoretičara književnosti, intelektualca, ali i nježnog sina, vjernog supruga, odanog brata i ratom zbunjenog Sarajlije. Sve ove uloge Vidak uspijeva dočarati, ostvarujući, može se reći, ulogu karijere. I ostali akteri zaslužuju sve pohvale, blistajući u solističkim bravurama i dobro uigranim ansambalskim tačkama. Svako od njih, počevši od suverena scene - Kaće Dorić, Vedrane Božinović, Ermina Sijamije, Mone Muratović, Minke Muftić pa do sjajnih mlađih glumica i glumaca, zaista su zaslužili dugački aplauz. 

To nikad nigdje nije bilo je lijepa predstava na tešku temu. Ona je filozofsko teatarsko djelo koje vas neće zamoriti beskrajnom retorikom, već naprotiv - nadahnuti poetskim pristupom kojim su su rat i razaranje prikazani kao bolest za koju se ipak, negdje i nekad, može pronaći izliječenje. Možda se ono krije u suštini umjetnosti. Prociijenite sami.