New York Times o knjizi Semezdina Mehmedinovića

Semezdin Mehmedinović, književnik, Bosanac dugi niz godina živio je i radio u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je zaposlen kao urednik u novinama, časopisima, na radiju i televiziji, a objavio je i nekoliko knjiga.

Prije skoro dvije godine,  a nakon skoro četvrt stoljeća života u SAD-u, vratio se u Bosnu i Hercegovinu.

Sada o Sarajevu piše iz Sarajeva, pisao je za "Jutarnji list", a Ameriku posmatra iz Bosne. Promijenio je perspektivu.

O njegovom autobiografskom romanu - recenziji "Moje srce", pisao je i The New York Times.

"Kako je čudno da snaga porodične ljubavi bude relativno neobična književna tema. Da li zato što je toliko mnogo pisaca imalo nesretno djetinjstvo ili zato što vjerujemo da čitatelji trebaju dramu, sukob i nered? Nije li nas Tolstoj upozorio da su sve sretne porodice slične?

Porodična ljubav u središtu je neizmjerno dirljivog romana "Moje srce" Semezdina Mehmedinovića - koji je autobiografski, a da se nikada nije činio ispovjednim ili podlegao egocentrizmu tolike autofikcije...", piše, uz ostalo, The New York Times.

Pojašnjava se kako su pisac, njegova supruga Sanja i njihov sin Harun preživjeli opsadu Sarajeva i 1996. emigrirali iz Bosne "bez novca, bez kontakata i bez priprema za novi život u Phoenixu".

Vremenom su se preselili u Washington DC. Mehmedinović je radio za Reuters i objavio „Sarajevo Blues“, zbirku pjesama i kratkih članaka o ratu. Sanja se zaposlila u kompaniji koja je štitila izbjeglice, a Harun je odrastao i postao umjetnik specijaliziran za noćnu fotografiju.

Tokom 2010. godine, Mehmedinović je u 50. godini imao srčani udar. To je događaj koji otvara prvi od tri odjeljka knjige.

U knjizi zastrašujući prikaz kako nečije postojanje može naglo zaokrenuti na gore: mračni trenutak osvijetljen je piščevim geniijem, nježno reflektirajućim senzibilitetom...

Zabavlja ga, kako se pojačavaju bolovi u prsima i vratu, što napad podsjeća na opis poznatog autora o raku u eseju za Vanity Fair. („Ovo je komično! Umirem misleći na Christophera Hitchensa!“) Činjenica da se njegov srčani udar dogodio pod tušem sugerira da je „u našim ljudskim prebivalištima kupaonica, pored svega ostalog, mjesto straha".

"Tu je mjesto gdje goli smo i nezaštićeni. Zbog toga američki filmovi odabiru kupaonicu kao amblematičnu temu horora".

"Refleksno, njegov um slijedi prema temama koje ga zaokupljaju: smrt („Kič je bilo umrijeti u jesen, zajedno sa svime ostalim. S lišćem“), jezik, izgnanstvo, tuga, identitet, svijest, rat u Bosni - i, što je najvažnije, memorija. Dijeli bolničku sobu sa starijim čovjekom koji sa svojom obožavajućom, nerazumljivom porodicom razgovara s nekoliko zapamćenih riječi na maternjem slovačkom:

"Kao da se sada, blizu smrti, starac pripremao za suočavanje sa smrću na svom jeziku", navodi se.

Mehmedinović je uznemiren kada sazna da je mogući neželjeni efekat njegovih lijekova gubitak pamćenja.

"Zaboravljanje vas ne ubija", kaže kardiolog.

Pacijent nije uvjeren.

"Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako zaboravim vlastito ime, - nije li to isto što i umiranje?", pita Mehmedinović.

Nelagoda koju ovaj razgovor pobuđuje nadahnjuje ga da „bude u društvu osobe s kojom sam u prošlosti dijelio puno vremena, kako bismo usporedili naša sjećanja na iste događaje“.

Ta osoba je Harun, koji živi u Arizoni.

Mehmedinović mu se pridružuje tamo, u drugom dijelu knjige, i nezadovoljno sele u svoj prvi stan u Sjedinjenim Državama:

"Sjećamo se mjesta u kojem smo nekada živjeli, ali nas se tamo ne sjećaju".

Putuju kroz pustinju, gdje Harun noću fotografira pejzaž, a njegov otac razmišlja o misterijama njihove veze.

"Oboje imamo česte napade melanholije", piše Mehmedinović.

„Naša sumornost posljedica je rata. ... 

"Vaši su razlozi razumljivi", dodaje Mehmedinović kasnije.

"Zavidim vam na tome, jer moja najintenzivnija sjećanja su na događaje koje bih rado zaboravio."

Njegova strepnja zbog gubitka pamćenja eskalira tek u trećem dijelu. Sanja ima vlastiti zdravstveni problem, moždani udar, i u početku zaboravlja sve, osim imena svog supruga.

"Zaboravila me", misli Mehmedinović.

„Ali tada je njeno lice doživjelo totalnu transformaciju, gledala me kao da me spasila od nepostojanja ili kao da me tek rodila, i s izrazom najčišće ljubavi rekla:„ Semezdine, moj Semezdine .

“I to je bio trenutak kada se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam bio njen Semezdin. To je moja ljubavna priča i čitav moj život.

"Iako ta veza nikad ne posrće, Sanjino pamćenje je nepopravljivo oštećeno. Ona ne zna koja je godina, ne prepoznaje njihov dom.

Kako ovaj „tragični događaj povećava našu unutrašnju snagu i našu sposobnost za ljubav“, Mehmedinović se iznova zaljubljuje, ovoga puta u novu verziju Sanje...

Iako se bavi tragedijom, knjiga "Moje srce" nije depresivna, dijelom zbog ljepote jezika, a dijelom zbog dubine i iskrenosti osjećaja, inteligencije i velikodušnosti duha, te preciznost i originalnost Mehmedinovićevih zapažanja.

Kampujući u pustinji sa sinom, jednog se jutra probudi u prekrasnom krajoliku i razmišlja,

„Morali bismo se iznova i neprestano pitati: Zašto ispuniti svoj život takvim naporom i mukom, kad znamo da ćemo biti ovdje samo jednom i kada se tako kratko i neponovljivo provedemo u ovom neopisivo lijepom svijetu?", navodi se na kraju članka The New York Timesa, koji je sa bosanskog jezika stručno prevela Celia Hawkesworth.