Multireligijski zbor Pontanima: praizvedba novog djela bh. kompozitora

"Hercegovačka misa" (Missa Hercegoviniensis) za soliste, mješoviti hor, gudački orkestar i orgulje bit će izvedena u petak 1. decembra 2017. u franjevačkoj crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, s početkom u 19 sati. 

Solisti su Hiroko Takeuchi i Katarina Kikić, sopran, Vedrana Ravlić, alt, Emanuel Josić, tenor i Marko Kalajanović, bariton, te na orguljama Marko Stojanović. Nastupaju Hor i Kamerni orkestar Pontanima, a dirigent je Alma Aganspahić. 

U nastavku, pročitajte članak fra Ive Markovića o ovom novom djelu u muzičkoj literaturi naše zemlje 

Piše: Ivo Marković, Pontanima

Nakon 10-godišnjeg uzajamnog poticanja između skladatelja Andrije Pavliča i zbora/hora Pontanima na svjetlo dana izišla je Missa Hercegoviniensis – Hercegovačka misa. Ideja je došla odmah nakon izvedbe Missae Bosniensis 2009. s ciljem da misija Pontanime dublje prodre u Hercegovinu, osobito u Mostar, i duhovnošću svoje misije nadahne liječenje i pomirenje u tome vjerojatno najtraumatičnijem dijelu Bosne i Hercegovine.

Cilj je bio da skladatelj Andrija Pavlič bude u dosluhu s glazbenim elementima hercegovačke kulturne baštine i pamćenja kako bi, unatoč primjeni najsuvremenijeg glazbenog jezika, skladba bila prepoznatljiva i bliska duhu i uhu hercegovačkog čovjeka.

Hercegovačka ganga

Hercegovačka ganga je heterofono pjevanje u kojemu „pivač“ „piva“ tekst, a pratitelj ili više sudionika u pjesmi daju pratnju tako što variraju melodiju „pivača“ koja podsjeća na gusle. „Pivač“ odrješito naglašava svaku riječ, a pratnja ne izgovara riječi nego oštrim hakovima imitira tekst pjesme. Ti hakovi uglavnom se čuju kao gang pa je odatle ta pjesma dobila naziv ganga. „Pivačeva“ melodija i melodija pratnje susreću se unisono, u napetosti male i velike sekunde, a povremeno tonski razmak zna skočiti i na malu tercu, kvartu, kvintu i slične nepredvidive odnose prema osjećaju pjevača. Ta odlučna odrješitost izgovora teksta i hakova (gangova) uz snažnu oštrinu disonanci su moćan izražajni jezik gange koji reflektira prkosan odnos prema sudbini, životu, pa i Bogu. Hercegovačka ganga kao da hoće reći: unatoč teškoj sudbini i nepodnošljivu životu, hoću radosti, hoću malo sreće, hoću dostojanstvo, hoću ljubavi, ne dopuštam sebi poraz, malaksalost i depresiju. Hercegovačku je gangu teško zapisati, kanonizirati, i upravo je to izvorište njezine kreativnosti, svaka regija, selo, pa i pojedinac, ima svoju specifičnu gangu. Hercegovci vole gangom meditirati pa i u molitvenim pjesmama u crkvi znadu gangati pratnju crkvenom zboru ili „pivaču“. Mogla se čuti galama svećenika u misi na vjernički puk zato što gangaju, a treba da „pivaju“, tj. da izgovaraju tekst pjesme.

Posljednjih stotinjak godina s muzikološkog motrišta hercegovačka ganga se držala primitivnim i glazbeno zaostalim pjevanjem, međutim ona je, unatoč brojnim utjecajima i agresivnom medijskom potiskivanju „modernih“ vrsta glazbe, preživjela jer je u sebi imala neku ritualnu tajnu koja je u ljudima nosila sjećanje, odjekivala, povezivala ih i nisu bez nje mogli prijeći u neku višu glazbenu modu i ton. To je izvornu gangu održalo do naših dana i približilo je suvremenom tonskom jeziku što je Andrija Pavlič uistinu genijalno osjetio i elaborirao svojim skladateljskim umijećem u djelo kakvo, uza sve uvažavanje predivna stvaralaštva u tome tonu u novije vrijeme, sigurno još nije tako moćno progovorilo kroz glazbeno pamćenje Hercegovine.

Missa hercegoviniensis

Missa Hercegoviniensis skladana je na latinski tekst za 8-glasni mješoviti zbor, četiri solista i kamerni gudački orkestar s orguljama. Sva skladba je protkana i prožeta temeljnim tonom glazbene hercegovačka baštine u kojemu dominira sudar polutonova i sekundi koji povremeno znadu skočiti i na malu tercu, kvartu i kvintu te na nepredviđene razmake iz čega je skladatelj Pavlič na poseban način povukao đavolsku kvartu, povišenu kvartu koja se drži najdisonantnijim razmakom u harmoniji. Skladatelj Andrija Pavlič izvrsno je prostudirao misu kao glazbenu formu i tako reći integrirao tu formu u svoj duh pa njegova i Bosanska i Hercegovačka misa djeluju posve cjelovito kao savršena sonata sa stavcima u skladnim odnosima. Skladatelj Andrija Pavlič pred Bogom je kao pred velikom Tajnom, kako bi to rekao najveći istražitelj suvremenog religioznog iskustva i čovjeka pred Bogom Karl Rahner. Andrija je iskreni tražitelj Tajne, poklonstveni poštovatelj svega što se u tome traganju događa, on uvijek polazi iz stalne ljudske izloženosti besmislu, nasilju, zloći i traga za smislom i milošću. U komentaru na ovaj moj članak o toj misi napisao mi je: „Ti znaš moje mišljenje i osjećaje. Ova misa je izraz i djelo Duha koji se manifestuje, stvara i ostvaruje kroz nas... Ja sam samo prijemnik koji je pomogao da ova misa zazvuči u nama i u ovom svijetu.“

Kyire je u Andrije izlazak iz tmine i besmisla, otkrivanje Tajne, izlazak na svjetlo milosti, igra u tome svjetlu koja završava predanom molitvom. A onda sve eksplodira u Gloriji, koja slavi, veliča i hvali Boga koji je spasiteljski izišao u susret svijetu. Credo je meditacija od sjećanja i pamćenja na doživljene otkupiteljske zahvate, ispovijest vjere za orijentaciju na putu Božjemu. Vrhunac je uzdignuća Snactus i Benedictus. Agnus pohranjuje to sve u sjećanje i okus vječnosti, to je molitva za odlazak, za povratak u život, u mir.

Kyrie – velebni portal mise

Kyrie slično kao i u Bosanskoj misi Andrija Pavlič počinje iz tmine podzemlja, iz hada, iz okruženja besmislom. Duboki tihi ton As zvuči kao da dolazi iz utrobe zemlje, polutonovima mu „hakaju“ gudači, a onda taj As preuzmu basovi, samo haknu Ky- i povlače se u tišinu, u neznabožačku sumnju, pa odgovaraju tenori na vražjoj kvarti da zazvuči taj pakleni horor. Altovi s onoga As tona survaju se još dublje do Ges tona, do nad pakao, tek soprani s eleison malo „haknu“ polutonsku disonancu naviše da najave traganje za smislom, za svjetlom. Sve se to ponovi za poluton više koga najave tenori kao da traže izlaz iz nepodnošljivosti postojanja. A onda soprani intoniraju glas B kao da izlaze na površinu zemlje, kao da ugledaju svjetlo dana. Taj ton B sada zvuči kao najava tonike na kojoj se gradi sva misa, iz koje alikvotno izrasta sva glazbena nadgradnja. I sav zbor i orkestar moćno intoniraju taj B s Kyrie eleison, međutim opet se dio zbora/hora survava na onaj As podzemlja koji se ne može zaboraviti, koji drži u duhu trajnu pratnju života na zemlji. Svoj toj moćnoj intonaciji pridružuju se i solisti da bi onda soprani i tenori počeli penjanje uz nebeske ljestve malom tercom i još jednim tonom da dosegnu Es ton i akord, događaj pojačavaju solisti i taj ujedno i dominantni i subdominantni akord s disonancom As besmisla i B smisla jekne snagom koja želi da se čuje do nakraj zemlje i da dosegne sama nebesa. Ovaj dramatični uvod u Kyirie i svu Hercegovačku misu uistinu djeluje kao veleban portal i može se očekivati da će se utkati u dušu osobito Hercegovaca i da će odjekivati i koristiti se kao nezaobilazan glazbeni signal i znak.

Nakon toga velebnog portala skladatelj Andriju Pavlič započinje igru, pravi radosni ritmični ples djece Božje, opor i tvrd kao sudbina, ali je opet igra. Kada sam prvi put čitao i prosviravao ovu misu, pomislio sam na hercegovačko nijemo kolo koje se svira i igra topotom nogu po zemlji, što je vjerojatno Andriji i dalo ideju ove igre, i čak sam htio sugerirati Andriji da u partituru doda dodatnu crtu da zbor topotom imitira taj ritam i na neki način imitira one poklike obrni, okreni. Zbor u ritmičnoj igri i skladu one znakovite disonance oko suzvuka As i B ponavlja fraze Kyrie i Christe eleison, a solisti poput anđela, odnosno poput glasova s nebesa, koji povezuju zemaljsku i nebesku crkvu u jedno općinstvo svetih, vape za milošću molitvom eleison – smiluj se. I onda se opet sav zbor i orkestar vraća na onaj moćni B i razlaže ga na isti način kao na kraju onoga velebnog portala i završava snagom koja ga šalje do nakraj zemlje da dodirne nebesa.

Gloria slavi u Kyrie otkrivenu slavu Božju koja daje mir na zemlji. Počinje u trodijelnom ritmu poput raspjevanog svetog valcera. A onda sva skladba služi tekstu. Laudamus te – Hvalimo te je u dijalogu zbora i solista. Koji oduzimaš grijehe svijeta je prava pokajnička pjesma, da bi se na kraju od Ti si jedini svet sve vratilo početnom ritmu i radosti i završilo u njoj. Sav Credo  počiva na varijaciji napetosti sekunde onoga As i B. Prvi slog Cre- počinje na smislu B pa se veže sa sumnjom As da bi se skokom vratio vjeri. Onda se recitativom ispovijeda vjera u Boga koja riječima Boga od Boga, svjetlo od svjetla, prelazi u iskrenu ispovijed duboke vjere. Stavci skladbe prate tekst u skladnoj cjelini, a sve završava sa sjećanjem na onaj završetak u Kyirie. Sanctus i Benedictus su vrhunac uzdignuća gdje se glazbeni slog odmiče od one prethodne disonantne vezanosti za zemlju, sada dominiraju veći razmaci i pobožna slavljenička melodija. Agnus Dei počinje s teretom vezanosti za zemlju pa se uzdiže do slave i igre u milosti da bi završio konačnom molitvom da se sva milost skladbe Missae Hercegoviniensis sažme u dar mira s tragom vječnosti u sebi.

Missa Hercegoviniensis Andrije Pavliča je suvremenim glazbenim izrazom pogodila najfiniju intimu hercegovačke duše. Nijedna druga forma izvan mise ne bi mogla dosegnuti onaj odjek sudbine što ga nosi hercegovačka ganga. Ova misa zaslužuje da se čuje, ponavlja, sluša s nosača zvuka i medija, kako bi mogla napraviti onu svetu imaginaciju umjetnosti, duhovnosti i molitve koja sav život ljudi osvijetli i obogati novim svjetlom duha i mira.