Intervju | Jasmin Agić: Smrću Maršala ljudi bivše Jugoslavije postali su siročići

U knjižari Buybook večeras, 30. januara s početkom u u 19,00 sati bit će održana promocija knjige Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmana književnika i novinara Jasmina Agića. O djelu će govoriti urednik knjige Matija Bošnjak i autor. Ovim povodom za portal Radiosarajevo.ba govori autor Jasmin Agić.
Radiosarajevo.ba: Gospodine Agić, nedavno ste kazali kako do Vas stiže dosta reakcija na Vašu novu knjigu, o kakvim reakcijama je riječ?
Agić: U ovo kratko vrijeme od kada je knjiga objavljena zaista bilježm dosta rekacija, koje su veoma pozitivne. Ljudima je već sama ideja da se napiše roman u kojem je Josip Broz Tito jedan od glavnih junaka veoma zanimljiva i privlačna i većina reakcija bila je na tom fonu. Naravno, bio bih nepošten i lagao bih kada bi rekao da su sve reakcije na knjigu pozitivne, jer ima i negativnih, ali te negativne reakcije uglavnom dolaze od ljudi koji nisu uopće pročitali knjigu ali se ne libe iznositi svoje mišljenje.

Oglasio se Vatikan o kliničkom stanju pape Franje: "Iako kritično, pokazuje..."
Jasno mi je da je to reakcija, udružena kako se meni čini, tog zatucanog desnog spektra javnosti koja na sami pomen Brozovog imena reagira agresivno. Zamjeraju mi što sam uopće tematizirao u književnosti ličnost Josipa Broza Tita i optužuju me za nekakvo antibošnjaštvo i jugoveličanje. Naravno, kao uvijek do sada te se primjedbe iznose na perfidan i podmukao način, to se radi ili usmeno ili se iznose neke neutemeljene tvrdnje o knjizi na društvenim mrežama.
Niko od njih se nije potrudio da sjedne, pročita knjigu i iznese primjedbe ideološke prirode, da argumentovano ustvrdi da je to knjiga u kojoj se glorificira Tito, idealizira jugoslovenski socijalizam i kritikuje današnje bosansko društvo. Navodim ovo kao primjer, jer ja ne mislim da sam se u romanu bavio glorifikacijom Titove ličnosti, barem ne na način kako oni to doživljavaju, dakle da sam pisao neku vrstu hagiografije.

Protestna promocija knjige Jasmina Agića!
Radiosarajevo.ba: Šta Vas je, zapravo, privuklo ovoj temi?
Agić: Mnogo je razloga, najvažniji je potreba da se ispiše roman koji bi se bavio ličnošću Josipa Broza i u kojem bi se predstavile porodične legende i mitovi. Djed Sulejmen je, u romanu, pomalo enigmatična ličnost koja jeste ili nije, to treba čitaoci da ustvrde, imao blizak odnos sa Brozom. Naslov romana direktna je referenca na naslov Ćosićevog romana po kojem je Bato Čengić snimio film (i roman i film su stekli kultni status) Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji. Roman je, samim tim, duboko ukorijenjen u bosansku i jugoslovensku umjetničku tradiciju i nije samo puka priča o odnosu jednog čovjeka i Josipa Broza.
Osim toga, čini mi se da je opet došlo vrijeme da se piše, ne samo o Brozu koji je više simbol nego stvarna i konkretna ličnost, o pozitivnim historijskim vrijednostima naše prošlosti, a Tito i NOB to svakako jesu. Bez obzira šta revizionisti historije u svojoj nacionalističkoj zasljepljenosti tvrdili.
Radiosarajevo.ba: Kroz prizmu doživotnog jugoslavenskog predsjednika na stanovit način ste ispisali i historiju brojnih naših porodica u godinama i decenijama koje su "pojeli skakavci". Uvaženi recenzent Senadin Musabegović veli da je sudbina djeda Sulejmana, iako u romanu dobiva komičan karakter, izražava dramu bosanskog čovjeka, što stoji zaglavljen u bespućima i raskršćima poslijeratne tranzicije. Nije li djed Sulejman s pravom plakao onog maja 1980. kada nas je Maršal "ostavio kao siročiće"?
Agić: S pravom je plakao tog kobnog dana naše historije, a ta rečenica Senadina Musabegović najbolje opisuje unutrašnji karakter romana, ili barem mog pokušaja da ispripovijedam pripovijest o djedu Sulejmenu. Pokušao sam književnim jezikom dočarati tu neprekinutu dramu bosanskog čovjeka, koji doživljava ratove i nepravde i koji se neprekidno nalazi u žiži historijskog kovitlaca, ali uspijeva naći snage da se kreća prema nekom zamišljenom pozitivnom ishodu vlastitog života i povijesti kao takve. Sa smrću Maršala Jugoslavije svi su ti ljudi zaista postali siročići, odjednom se sve u šta su vjerovali počelo pokazivati kao smrtno i konačno, a sa krajem Brozovog autoriteta došlo je do revitalizacije ideologija za koje smo vjerovali da su zauvijek poražene.

Radiosarajevo.ba: Šta je po Vama razlog te hajmo reći fascinacije Titom, bilo da je riječ o pozitivnim tonovima, ili pak negativnim, vidimo tu jasnu emociju. Je li to činjenica da se njegovo životno djelo raspalo jedva 10 godina od njegove smrti, ili činjenice o tome kakvo stanje imamo danas, 30 godina od agresivnog rata protiv BiH? Je li vrijeme da se, zapravo, kaže da je Tito umro?
Agić: Tito je biološki umro, u to nema nikakve sumnje. Pokopan je u Beogradu, u Kući cvijeća. Njegovo najveličnstvenije djelo socijalistička Jugoslavija, također je mrtva, čovjek bi bio lud kada bi mislio da se to nije desilo. Ali, razlog zbog kojega Tito kao simbol nastavlja živjeti jeste činjenica da je vrijeme u kojem danas živimo kudikamo gore nego ono Brozovo. Na razvalinama Titove Jugoslavije nastalo je nekoliko zemalja i sve su redom neuspješne, osim možda Slovenije. Hrvatska jeste u Evropskoj uniji, ali je opustošena divljim kapitalizmom, razjeda je epidemija depopulacije, to je zemlja siromaštva i ekstremnih ekonomskih razlika u kojoj je čak i hrana postala toliko skupa da građani izlaze na masovne bojkote trgovina. Zamislite tek kakva je onda situacija u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Josip Broz izaziva jake emocije iz mnogo razloga. Nostalgičari neprekidno evociraju njegovo vrijeme u kojem se objektivno ako ne bolje onda zasigurno organizovanije živjelo. U vremenu današnjeg opšteg nereda sada se titoistička represija doživljava kao utopija, kao nešto što nećemo nikada više uspjeti dosegnuti. Nacionalisti, koji ga svi redom ostrašćeno mrze, to rade iz iste pobude samo sa drugačijim motivom. Oni bi najradije da se niko više ne sjeća Titovih vremena i najradije bi da mogu govoriti kako je ovo naš maksimalni društveni domet. A jasno im je da samo kratki izlet u prošlost svjedoči da ne govore istinu. U Titovoj Jugoslaviji društvo je bilo razvijenije, poštenije, egaltiranije i sretnije nego je to danas.
Radiosarajevo.ba: Koliko je Vaše djelo pokušaj suprotstavljanja historijskom revizionizmu gdje je i najgori fašisti i zločinci prikazuju pozitivnim ličnostima na čijim tekovinama ćemo, eto, graditi bolje sutra? Toj inverziji stvarnosti kojoj se, čini mi se, i u stanju kojem je bio suprotstavljao i djed Sulejman?
Agić: To mi je misija i zadatak od kako znam za sebe. Jednostavno, ne mogu dozvoliti da se sprovode historijski revizionizmi, a da se tome ne suprotstavim. Nerazumljivo mi je da se tako lako odričemo najvažnijeg dijela naše historije, a to je NOB i antifašizam. Ne razumijem razloge zbog kojih se to radi. Mislim, jasni su mi motivi ali ne mogu shvatiti da taj dio javnosti ne može razumjeti da smo samo zahvaljujući Titu i partizanima u Drugom svjetskom ratu bili na pravoj strani historije. Tokom Drugog svjetskog rata sve najvažnije bitke NOB-a odigrale su se na teritoriju Bosne i Hercegovine. Naši su se preci, u velikoj mjeri, suprotstavili, najvećem historijskom zlu i pobijedili ga.
Nasljednici rasističkih, fašističkih, zločinačkih politika i ideologija, na žalost, uspjeli su nekako da se ponovo nametnu kao važna društvena sila i sada imaju samo jedan cilj, da naknadno promijene historijsku istinu. A svi najznačajniji intelektualci Bosne, gotovo unisono, stali su uz Tita. Meša Selimović i njegovih osmoro braće i sestara, Mak Dizdar i njegov brat i dvije sestre, Šiba Krvavac, Derviš Sušić, Branko Ćopić, Zija Dizdarević i njegova mnogobrojna braća i sestre, Skender Kulenović, ma niz je skoro pa beskonačan. I mi se danas odričemo tog naslijeđa zbog čega ili koga? Kukavica koje su kooptirale sa fašističkim okupatorom i koji su izmišljali opravdanja za holokaust. To ne smijemo dozvoliti, nikada i nikako.

Radiosarajevo.ba: Vi ste zapravo jedina osoba u BiH koja je održala promociju knjige – bez knjige. Koliko je taj Vaš performans ili protest pomogao da se skrene pažnja na stanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke i zapravo stanja u izdavaštvu kod nas?
Agić: Pa, u stanovitoj mjeri je skrenuo pažnju na problem, ali ako neko misli da je svo moje djelovanje imalo ikakvog pravog efekta u velikoj je zabludi. Promocija knjige bila je dogovorena da se održi u sklopu obilježavanja Dana državnosti, ali zbog problema u NUB-u roman nije objavljen. Onda smo Jasmin Duraković i ja shvatili da ne smijemo dopustiti da nam brutalni napad na državu i njene institucije bude prepreka da ostvarimo ono što smo naumili. Uz njegovu konsultaciju i podršku donio sam odluku da održim protestnu promociju romana, koji faktički tada nije još bio objavljen. To stanje sa NUB-om nije se trajno razriješilo, a kako stvari stoje neće se još dugo ni razriješiti.
Radiosarajevo.ba: Čujemo i da je u pripremi Vaše novo djelo, o čemu se radi?
Agić: Pa, u pripremi je već dvije godine, ako smijem da se našalim. Pišem priče o Zenici koje Miljenko Jergović objavljuje na Ajfelovom mostu i sada je to već jedna zaokružena knjiga. Otvorena knjiga, da dodam, parafrazirajući Umberta Eca, jer još uvijek taj izvor nisam iscrpio i nastavljam, nekim laganim tempom, ispisivati pripovijetke koje su situirane u ulicu Omera Maslića, u Zenici, u te posljednje godine jugoslovenskog socijalizma. Čini mi se da ću se još neko vrijeme baviti tom temom. Imam nekoliko radnih naslova, ali vidjećemo kako će knjiga u konačnici izgledati.
Bojan Hadžihalilović i njegovi studenti
Radiosarajevo.ba: Knjiga se izdvaja i zanimljivom dizajnom, posebno njezina naslovna strana. Ko je "glavni i odgovorni" za njezin izgled?
Agić: To je veoma zanimljiva priča. Bojan Hadžihalilović je vodio poveliku grupu master studenata koji su duže od pola godine radili na izradi naslovnice. Na kraju su kolegica Ida Hamidović i Ena Hasečić iz Buybooka shvatile da bi bilo dobro da oglasimo tri finalna prijedloga na društvenim mrežama i konsultujemo se sa publikom, koja bi naslovnica bila najbolja. Pobijedila je ova autorice Ajle Bešić. I to je bilo jedno odlično iskustvo, jer se pokazalo da publika, koju se generalno potcjenjuje, ima svoje mišljenje, ne boji ga se iznijeti i to su radili veoma argumentovano. Bila je to jedna stvarno nevjerovatna stvar, da smo jednom anketom na društvenim mrežama pokazali koliko zapravo intelektualnog potencijala naše društvo ima i kako nikako nismo „glupi Bosanci“ kakvim nas se nastoji neprekidno prikazati. Za mene je to već bio veliki uspjeh, to masovno učešće u jednoj po svemu umjetničkoj stvari.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.