Vildana Selimbegović: Žene su ženama žene

Vildana Selimbegović, iskusna novinarka, danas glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, u svom se tekstu u knjizi Žene u BiH/Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, bavi nezaštićenošću koje u bh. društvu uživaju nepodobne novinarke, koje se profesionalno bave „neugodnim“ temama. Knjiga u izdanju Buybooka projekat je Goethe Instituta u BiH.

„Nije lako biti novinar, ali sigurno je mnogo teže biti novinarka. Ovako sam, godinama, odgovarala na pitanja kolega koji su dolazili u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, i od nas, domaćih, tražili odgovore na brojna pitanja, između ostalih, i kako je biti novinar u zemlji ogrezloj u ratu, ogrezloj u zločinima, ogrezloj u korupciji, ogrezloj u očaju, ogrezloj u svemu onome što obično zovemo vrućim bosanskim loncem, kada opisujemo gdje smo i kako nam je.

U svoju bogatu biografiju ubilježila sam i čitav spektar epiteta koje, priznajem, nije pristojno ni pobrojati, no u dvije i kusur decenije bavljenja ovim poslom naučila sam da, ne samo meni, nego i mojim domaćim kolegicama, oni koji nas napadaju ne mogu oprostiti samo dvije stvari: što ne odustajemo i što smo žene.“

Vildana Selimbegović (1963, Travnik), studirala je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Novinarsku karijeru započela je u sarajevskom listu Večernje novine, za koje je tokom prve dvije godine rata napravila više od 1.000 reportaža, zapisa, razgovora i intervjua na prvim linijama fronta. Od 1994. godine radila je u nezavisnom magazinu Dani, u kome je 2000. godine postala glavna i odgovorna urednica, kao prva žena na toj funkciji u medijima u Bosni i Hercegovini. Za svoj profesionalni rad i angažman u dva navrata proglašavana je novinarkom godine u Bosni i Hercegovini, u izboru Žene 21 (1997. i 2001), a 1998. godine, od strane Evropske unije i Vlade Sjedinjenih Američkih Država, nagrađena je priznanjem za doprinos razvoju demokratije i poštivanja ljudskih prava. Od oktobra 2008. godine glavna je i odgovorna urednica lista Oslobođenje.

SLUČAJ PRVI

Slučaj prvi bavi se Svetlanom Cenić, školovanom ekonomisticom i jednom od omiljenih kolumnistica magazina Dani.

“Izašla sam iz Sarajeva, ne baš rado, 1992. godine, radila na Palama, zatim dobila crveni karton kao nepodobna”, rekla mi je jednom pobrajajući nevladine i strane firme u kojima je potom zarađivala za život i iz kojih nosi tek zadovoljstvo što je osobnim angažmanom doprinijela da su neke od njih svoju proizvodnju prenijele u našu zemlju. Decembra 2000. godine postala je savjetnica Draganu Čaviću, tadašnjem podpredsjedniku Republike Srpske, i savjetovala ga je i kada je postao predsjednik, da bi u februaru 2005. godine bila imenovana, kao nestranačka ličnost, na mjesto ministrice finansija.

Vlada Republike Srpske smijenjena je ravno godinu dana kasnije, a ona je bila pozvana na dva privatna fakulteta da bude predavačica. Saradnja joj je u oba slučaja otkazana nakon kratkog vremena, uz različite izgovore, a zapravo zbog dva nepremostiva problema: nije prihvatala ceduljice sa imenima studenata/ica kojima treba progledati kroz index niti je bila politički podobna. Po starom domaćem receptu: otežaj život pa će postati poslušna, Ceca je ostala bez posla. Od tada sarađuje sa poslovnim i nevladinim sektorom i već odavno se pomirila da je svima nepodobna, jednima je neposlušna, drugima pogrešne nacije ili nedovoljno nacionalna, trećima smeta što je u ratu radila na Palama, četvrti joj, pak, zamjere što nije na “paljanskoj liniji”, peti je smatraju stranim špijunom...

Ostavljena bez osnovnih uvjeta za život, u više navrata shvatila je da njezino obrazovanje, njezino radno iskustvo i njezine kvalitetne diplome mogu itekako učinkovito biti iskorištene protiv nje same. Nerijetko je bila predmetom različitih pokušaja diskreditacije na onaj, uistinu, najuvredljiviji način ― moje kolege, a često i kolegice nisu se libili/e napisati kako je sve u životu stekla preko kreveta. Istina je da Svetlana Cenić, i kao stručnjakinja i kao kolumnistica, uživa onu vrstu ugleda na kojoj joj sa razlogom zavide mnogi. I muškarci i žene. No, to je onaj ugled koji se i ovdje i diljem planete može steći na samo jedan način: mukotrpnim i teškim radom i dokazivanjem, u pravilu puno težim i većim kada si žena.

Šutnja gender centara

Da problem bude kompleksniji, javna je tajna da Milorad Dodik teško podnosi kritike i još teže podnosi podatak da njegov ekonomski preporod u Cecinim tekstovima stručno biva razbijen u paramparčad. Sam je današnji predsjednik Republike Srpske u više navrata iskoristio priliku da se sa Cecom verbalno obračuna na svoj već prepoznatljivi način, no nikada ni jedno udruženje žena, niti jedan gender centar osnovan iz nevladinih, a kamoli vladinih izvora, nije reagovao. Zanimljivo, upravo u Sarajevu, u tom centru bosanskohercegovačke multikulture, Cecinom nepodobnošću sistematski se bavi kolumnistica dežurnog radikala koji ne krije ambicije da od glavnoga grada Bosne i Hercegovine napravi čisto i lijepo bošnjačko središte.

SLUČAJ DRUGI

U slučaju drugom, riječ je o Duški Jurišić, urednici i voditeljici emisije Pošteno, današnjoj urednici magazina Dani, još jednoj školovanoj i uspješnoj ženi čiji profesionalizam mnogima nije odgovarao.

„Politički magazin Pošteno prestao je postojati u maju 2010. godine, a Duška Jurišić je u međuvremenu, skoro dvije godine, bila i odgovorna urednica informativnog programa FTV-a. Neumorno tragajući za istinom, iz dana u dan boreći se da FTV bude najvjerodostojnija, najekskluzivnija, najgledanija domaća televizija, zamjerila se mnogima, no da je zapravo politika nedodirljivo osinje gnijezdo uvjerila se na osobnom primjeru. Nakon što se u emisiji Pošteno sama pozabavila korupcijom u aranžmanu, tada političke zvijezde u usponu, predsjednika Saveza za bolju budućnost, inače vlasnika dnevnog lista i još nekoliko medija, te nakon što nije spriječila svoje kolege i kolegice da i sami/e istražuju i tu i slične afere, na Dušku Jurišić krenula je kuka i motika Dnevnog avaza.

Njezina nacionalna krvna zrnca prebrojavana su u redovnim rubrikama, njezin brak postao je također tema, njezin posao proglašen je posve pogrešnim i prizivan je kraj njezine karijere. Njezini pretpostavljeni odlučili su da reagiraju muški: donesena je odluka, prvo o smjeni sa uredničke dužnosti, a ubrzo potom, inače gledana emisija Pošteno, naprasno je, u već pomenutom maju, poslana na ljetnu pauzu, i nestala je iz programske šeme za narednu sezonu.

Da je Duška Jurišić poznato i drago televizijsko lice, čijim se rečenicama vjerovalo, vidjelo se iz reakcija običnoga svijeta koji se i za Dušku Jurišić i za njeno ukidanje sa malog ekrana dugo zanimao, no nije pomoglo. Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima zainteresovali su se za slučaj Duške Jurišić, generalna tajnica Udruženja i Upravni odbor u više su navrata ukazivali na neregularnost i nezakonitost načina na koji su se menadžment i uprava FTV-a ponijeli prema kolegici, no jedini rezultat je bio bjesomučna kampanja koja se (opet na stranicama Dnevnog avaza) pokrenula protiv Borke Rudić, još jedne omrznute žene koja ne odustaje i ne zna za političke prioritete.

Slučaj Duške Jurišić je znakovit iz nekoliko razloga: Općinski sud u Sarajevu, ne samo da je donio presudu u njezinu korist, već je izrekao i privremenu mjeru, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i ombudsmani u Bosni i Hercegovini, ne samo da su reagovali, već su Dušku Jurišić kao primjer progonjenje novinarke uvrstili u brojne izvještaje o kršenju ljudskih prava pozivajući redovito FTV da, ako ništa, ispoštuje odluku suda, no sve je bilo i ostalo uzalud. Menadžment FTV-a posegao je, pazi sada, za ukidanjem redakcije informativnog programa, a sve da bi izbjegli da Duški Jurišić vrate posao koji je, po parametrima i kvaliteta i zanimljivosti i gledanosti, dobro radila.“

SLUČAJ TREĆI

Slučaj treći je lični primjer autorice, koju je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik najjače bošnjačke partije, Alija Izetbegović, na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca uvrstio kao jedinu ženu među „novinare-prostitutke, izdajice i štetočine svoje zemlje“.

„A nije da nisam bila zločesta tih godina. Kao jedna od rijetko upornih reporterki sa prvih linija fronte, tokom rata sam napravila nekih hiljadu zapisa, razgovora, tekstova u kojima su glavni likovi bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Mnogo prije Daytona drznula sam se ispisati i retke naslovljene sa “I mi konje za trku imamo”, posvećene onim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su se ogriješili o civile i ratne zarobljenike. Iza rata sam kopala po nezaraslim ratnim ranama pišući o Grabovici, Uzdolu, Kazanima...

Nakon Izetbegovićevih prozivki na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca po prvi put sam doživjela pitanje koje će me poslije redovito pratiti: Zašto neko, čiji je muž poginuo kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, istražuje ratne zločine koje je počinila ta ista Armija? Nikada nisam imala dilema: civile nisu ubijali vojnici, već zločinci. Kako su i zašto vojnici postajali zločinci, tema je, skoro pa podjednako, važna kao i traganje za istinom, koja će biti krunisana sudskim procesima čiji je zadatak da utvrde i kazne zločine i zločince.

Još u toku rata, istina u muškoj uniformi, provela sam nekoliko sati u kampu mudžahedina u srednjoj Bosni. Ni riječi nisam progovorila, strahujući da ne budem razotkrivena. No, dobro sam upamtila atmosferu prijetnji, straha i smrti. I njihovo likovanje što su “oslobodili” jedan od najljepših samostana u srednjoj Bosni, onaj u Gučoj Gori, u kome su vatrenom ofanzivom uspjeli da se obračunaju i sa bogatim vinskim podrumom. Da, pisala sam o mudžahedinima koji su, uprkos zvaničnom stavu države Bosne i Hercegovine o potrebi njihova odlaska iz zemlje, odlučili ostati i domaću djecu “okrenuti” čistom islamu. Pisala sam, ne samo o njihovim ambicijama da islamiziraju dijelove Bosne, većinski naseljene Bošnjacima, već i o onim domaćim vjerskim i političkim liderima koji su te i takve njihove ideje podržavali. Nisam, srećom, bila jedina, ali sam uistinu bila rijetko žensko dovoljno ludo i novinarski hrabro da se nisam libila tematizirati čak ni ona suluda objašnjenja kakva su mi nudili u neposrednim susretima o tome kako su tu da “spasu bošnjačke udovice”.

Prijetnje, psovke i pljuvanje

Pisala sam i o tokovima novca koje su kontrolisali, baš kao i o onim tokovima novca koji su, kako u ratu tako i neposredno kasnije, umjesto u rekonstrukciji zemlje završavali u nečijim privatnim džepovima. Nisam, stoga, ni bila mnogo iznenađena kada su se prijetnje telefonom, ali i na ulici, znale završavati čupanjem moje odjeće uz obavezno upozorenje: “Ima da te nema.” Šta reći o ženama sakrivenim iza crnih odora koje su me pljuvale, psovale i vrijeđale, uz obećanje da ćemo stradati i ja i moj sin? Šta reći o istetoviranim grdosijama koje su dolazile na vrata redakcije Dana da upozore kako će rodbina i prijatelji i Senada Pećanina i mene, sve u dijelovima, skupljati po kontejnerima? Šta reći o udruženjima šehidskih porodica koja su pisala (ne)potpisana pisma kako i mene i moje dijete treba protjerati iz Bosne i Hercegovine?

Da, u međuvremenu sam bila i prva žena, glavna i odgovorna urednica jednoga političkog medija u Bosni i Hercegovini, nezavisnog sedmičnog magazina Dani, i urednica i novinarka, čiji su tekstovi od različitih svjetskih esnafskih udruga proglašavani važnim doprinosom demokratizaciji ovdašnjih prostora, ali sam u domaćoj javnosti, na stranicama bošnjački profiliranih dnevnika, sedmičnika i periodičnih izdanja prokazivana kao najgora vrst nesorte, “za koju se zna koju je rodio”.

Živa sam i to smatram prilično velikim uspjehom. Mirno spavam, što također smatram velikim uspjehom. U mojoj zemlji je danas puno lakše raditi moj posao nego prije nekih deset godina, o čemu nerijetko razmišljam kao o ogromnom uspjehu. I profesionalno sam prilično zadovoljna: ne stidim sesvojih tekstova.

ŽENSKA SOLIDARNOST

Puno sam vremena, priznajem, provela tragajući za odgovorom na jedno posve jednostavno pitanje: zašto su žene ženama žene? Zašto se baš uvijek, na ovim našim balkanskim prostorima, na političku karijeru jedne žene obrušavaju upravo žene, zašto rad uspješne ljekarke najčešće osporavaju njezine kolegice ne baš zavidnih rezultata, zašto moji tekstovi za reakciju imaju umjesto sile argumenata svu silu neargumentovanih uvreda?

Nije problem u ženama. Problem je u sistemu vrijednosti na koji se još od rata sustavno atakuje. I mada u tim atacima prednjače muškarci, nemali je broj žena sretan što im čini čast prateći ih. A ja bih tako voljela da svaka od nas, pred onom ženskom čarobnom spravicom koja se zove ogledalo, uvijek bude sretna. Da vidi odraz zadovoljan vlastitim radom i njegovim rezultatima, jer samo tako možemo pomoći stvaranje društva koje će umjesto oružja na gotovs posezati za akcijama zdravije, prosperitetnije i ljepše budućnosti.

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?

Svetlana Cenić: Tuđa sreća

Tanja Stupar - Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek

Besima Borić: Gdje smo danas?

Martina Mlinarević - Sopta: Ilirike modernog doba

Danijela Dugandžić - Živanović: Zovemo se CRVENA!

Azra Džajić-Weber: Suptilna teškoća bosanskog feminizma