Tajne sarajevske Hagade

Prvi put sam od Mebrure čuo za Hagadu.

Piše: Predrag Finci

Ispriča mi, sa djetinjim zanosom, da "u Zemaljskom muzeju čuvaju najvrjedniju knjigu na svijetu", da su je pokušali "dva puta ukrasti", da su "svjetski Jevreji ponudili da Muzej ispune zlatom od podruma do tavana samo da im daju Hagadu, ali je naši nisu dali". Roditelji mi objasniše da je Hagada špansko-provansalska, jevrejska obredna knjiga, da je nastala u XIV, a u Sarajevo je u XVI stoljeću donijela porodica Koen i kasnije, valjda u neznanju, ovu bogato iluminiranu knjigu budzašto prodala Zemaljskom muzeju. Potvrdiše mi da su se Hagade pokušali domoći nacisti, ali da je hrabrošću tadašnjeg direktora Muzeja spašena, a na priče o zlatu i otkupu otac odmahnu rukom.

Tekst je objavljen povodom proslave Jevrejske zajednica BiH koja obilježava 450 godina od dolaska Jevreja na ove prostore.

Jedno se jutro, u maturskom odijelu i s kravatom, zaputih u Muzej. Rekoh da sam komšija, s Filozofskog fakulteta, preskočih da sam student, i ljubazno upitah mogu li vidjeti Hagadu.

"Ne može.”

Kada sam počeo raditi na televiziji, sklepah nekakav scenarij o sarajevskoj Hagadi, pa opet u Muzej. Opet:

"Ne može.”

Ovaj put sam bio uporniji. Prvo počeh dokazivati da emisiju ne mogu napraviti ako ne snimim knjigu.

"Dat ćemo vam reprint". Dobro, reprint-izdanje ne može biti napravljeno ako ne postoji original, ali kako mogu biti siguran da je original baš u Zemaljskom muzeju?

"Pokazaćemo vam sef u kome čuvamo Hagadu" - dosjeti se kustoskinja.

"Mogu li uslikati sef? To bi bilo....”

"Ne može.”

Kući sam polako prelistao reprint-izdanje Hagade. Gledao sam iluminacije i neprekidno razmišljao da li ih je vidio Mark Sagal. A i ako nije, uticale su na njegov likovni izraz. Tekst, međutim, nisam razumio. Otišao sam do Jevrejske opštine, našao nekog čiču i zamolio ga da mi pročita šta piše u Hagadi. On uze knjigu, popravi naočale i stade nešto sricati na hebrejskom. Ništa nisam razumio.

"Ne znaš hebrejski?" - iskolači se čiča na mene – "prevešću ti na ladino...".

Rekoh da ne znam ni ladino. "Onda ti ne mogu pomoći. Svete knjige se ne mogu prevoditi na običan jezik."

Minuše godine. Onu emisiju nisam snimio, ali sam u međuvremenu saznao da se u Hagadi govori o izgonu iz Egipta, čuo da je materijalna vrijednost Hagade zaista golema, iščitao nekoliko studija o ovoj obrednoj knjizi, čak čuo u govoranciji jednog od ondašnjih političara da je "u Hagadi upisano naše zajedništvo" (sic!), našto Eugen Verber umalo ne pade sa stolice, ali original knjige nisam vidio.

Kada je otvorena izložba Jevreji na tlu Jugoslavije, odletjeh prvim avionom u Zagreb. Na spratu je bila neopisiva gužva. Pred vratima male prostorije su stajala dva krupna policajca i sprječavala znatiželjne da uđu: "Ne može, iz bezbjedonosnih razloga...".

Propeh se na prste ne bih li bar iz daleka vidio Hagadu, ali me jedan od policajaca tako pogleda da mi prisjede.

U ratu sretoh Envera, koji mi tiho povjeri da "smo morali Hagadu po drugi put spašavati". Reče mi da je odnesena iz Muzeja i pohranjena na sigurnije mjesto. Pohvali se da ima i fotografije i, da bi to potvrdio, izvadi jednu. Na fotografiji je bio Enver koji je s dva, meni nepoznata čovjeka, nosio omanju limenu kutiju.

"Gdje je Hagada?" - upitah.

"U sefu" – reče Enver tajanstveno i strugnu.

Poslije me u Londonu nazva novinarkaTimesa. Do mene su već doprli glasovi da mnogi pokušavaju Hagadu izmjestiti iz Sarajeva. Rekoh novinarki da se bojim da bi na taj način Hagada

bila zauvijek izgubljena za Sarajlije, da je ta tajnovita knjiga više od obredne ili kulturne vrijednosti i da ona na simboličan način predstavlja sve što je identitet jednog malog naroda i tužnog grada.

Još dodadoh da je Hagada jedna od najljepših knjiga, koju nikada nisam vidio. "Really!?" - reče novinarka.

(Odlomak iz knjige Predraga Fincija Sarajevski zapisi)