Rade Šerbedžija: Lekcija iz Shakespearea

Rade Šerbedžija je ovogodišnji laureat Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos razvoju teatarske umjetnosti na 55. Festivalu MESS. Tim povodom podsjećamo da je slavni glumac na portalu Radiosarajevo.ba svojedobno objavljivao odlomke svoje neobjavljene knjige Green Card. Povodom ponovnog igranja pred sarajevskom publikom u predstavi Antigona, te zaslužene nagrade, prisjećamo se njegovog teksta Lekcija iz Shakespearea, u kojem je jedna epizoda posvećena i Kemalu Montenu. Uživajte u čitanju: 

Piše: Rade Šerbedžija, odlomak iz neobjavljene knjige Green Card

Često me uspoređuju s mladim Višnjićem iako nas ama baš ništa ne veže. Potpuno smo drukčiji temperamenti i energije. On je Dalmoš, a ja Ličanin i Slavonac. Zbog toga me je Stevo Krnjajić ponekad zvao Likoslav.

Jednom sam Goranu kupio na poklon kaubojske čizme, kad nas je s mojom kćeri Lucijom posjetio u Londonu. Broj 44. A trebao je dva broja veće.

U proljeće '93. Lucija me gnjavila da se vidim s njim u Ljubljani, gdje sam tada živio, i da mu kažem nešto o Hamletu.

Uzalud sam govorio Luciji da ja više ništa ne znam o Hamletu i da mu kaže da je najbolje da se usredotoči na sebe i svoju prirodu. Morao sam pristati i održati tu nelagodnu lekciju.

Došao je autobusom iz Zagreba, jednog kišnog popodneva, i plan nam je bio da provedemo par sati zajedno te da se vrati nekim večernjim autobusom. Ali toga jutra je sasvim nenadano došao u Ljubljanu moj drugar Kemal Monteno. Iz Sarajeva. Iz pakla. Iz rata.

Bio je mršav, ispijena lica. Umorno se nasmijao kad sam mu rekao da izgleda bolje no ikad. Zagrljeni i usmjereni jedan na drugoga, obijali smo slovenske kavane cijeli dan i cijelu noć. Mlađahni Višnjić nam se pridružio i sasvim solidno, za jednog početnika, pratio naše avanture.

Bilo je oko 4 ujutro kad smo umornog ratnika Kemicu ostavili u hotelu «Slon», a nas dvojica, promrzli i pokisli, olovnih nogu došli u moju slovensku oazu na Brodarjevom trgu 6, Fužine (s naglaskom na i).

Sjeli smo za stol u malenoj kuhinji u kojoj smo Lazar i ja svakodnevno igrali šah. Pili smo pivo i viski, moju omiljenu „beton kombinaciju“ tih ratnih godina. Narezao sam slanine i crvenoga luka da ublažim razorne detonacije alkohola.

- Šjor Rade… ma ništa mi niste rekli o Hamletu.

- Kad ništa o Hamletu ne znam, Gorane. Ja sam ga igrao prije dvadeset godina.

- Ma dajte… vi da ne znate…'Ko će ako ne vi?

Žmirkao je onim svojim ljepuškastim okicama mlađahni Višnjić i pomalo zaplitao jezikom, što je njegovom dalmoškom akcentu davalo neki poseban šarm.

Sviđao mi se, iako sam sve Lucijine momke propuštao sumnjičavo kroz prste. Mora da sam ipak u suštini bio potajno ljubomoran zbog siline ljubavi prema mojoj lijepoj kćeri.

- Pa igraj ga, Gorane, iz sebe. Iz ritma srca svoje generacije… Kao da si ti Hamlet…

- Kako kao da sam ja Hamlet… - sjetno se nasmiješio i svojim malo promuklim glasom i blijedim licem, nekako me podsjetio na mene mladoga, iako, moram priznati, ne bih se mogao mjeriti s njegovom perfektnom muškom privlačnošću.

Načas mi kroz pijano sjećanje doleti slika moga lovrijenačkoga Hamleta, u crnom kožnom kostimu, izlomljenih pokreta i gotovo svake večeri promukla glasa. Zatreperih ponosom kad se sjetih zavjetnih samoća koje sam tajno gradio i skrivao među kamenim zidovima čarobne tvrđave. Što me, dovraga, ovaj mladić pita? I što mu ja to mogu i trebam reći? Nisam ni ja pitao Šovagovića. Neka čita Jana Kota….

- Pročitaj knjigu Jana Kotta..

- Pročitao - odgovorio je spremno i gotovo ponosito mladi Višnjić i pritom izvukao iz svoga zelenoga ruksaka, od kojega se nije cijele večeri odvajao, nekoliko knjiga, među kojima sam u tvrdim sivim koricama prepoznao Kottovu knjigu ”Sekspir naš Suvremenik”.

Kandidat za novoga hrvatskog Hamleta uredno vadi iz svoga zelenog ruksaka maleni notesić i olovku, spreman zapisati još koju knjigu koju bi mu uvaženi profesor, to jest ja, mogao predložiti… Ja mu dolijevam viskija u pivo da armiram beton. Režem slaninu. Nutkam ga lukom…

- Ne smijem luka, šjor Rade, prije tri mjeseca sam operirao čir na želucu…. perforacija… skoro sam odapeo…

Nekim očinskim instinktom prestajem mu dotakati viski u pivo, otvaram bocu Radenske, režem kruh, vadim jogurt iz frižidera.

- Dakle, mislite da aktualiziram Hamleta, da ga igram iz sebe… Ali ja nisam Hamlet… Mislim… Hamlet je Hamlet… Princ…

Tko je tko u Hamletu

- Ti si Hamlet, Gorane… zajebi princa… Pazi… ako si ti Hamlet, tko ti je Ofelija?

- Ako sam ja Hamlet... 'Ko mi je Ofelija?

Gledao me je trepćući svojim dugim trepavicama kao radoznalo đače, dok sam ja kao strogi profesor nožem nabadao komad slanine i mahao njime ispred njegova začuđena lica.

- Da. Tko ti je Ofelija?

- Pa… Ako sam ja Hamlet… Ofelija mi je… Ofelija je… - otpočeo je tiho, kao da se boji izreći ono što misli da ne bi bubnuo neku glupost pred uvaženim i pijanim profesorom.

- Ofelija mi je… Lu… Lu… Lucija mi je Ofelija… - prošaptao je najtišim mogućim glasom i pritom mu se u uglu usana čitao smiješak kojim kao da je pristajao na našu pijanu šekspirijansku seansu…

- Lucija ti je Ofelija? – viknuh i ubacih komad slanine u usta s vrška prijetećeg noža.

- Šjor Rade… ako sam ja Hamlet, Lucija mi je Ofelija… normalno – viknu mlađahni Višnjić i sasu iz svoje čaše na eks ostatke armiranog betona u svoj ranjeni želudac.

Zatim dohvati olovku i zapiše nešto u svoj notesić i dalje se smješkajući i gotovo uživajući u ovoj obostranoj privatnosti kojom smo čerečili Shakespearea.

- Tko ti je Laert?

Zastao je u pokretu. Zamutio načas pogled. Mora da je ovaj zadnji nagli “armirani” načas paralizirao i zakovao misli.

- Ako sam ja Hamlet… ako sam ja Hamlet… Laert mi je… Danilo mi je Laert, rekao je nekako bojažljivo.

- Bravo, Gorane – viknuo je ponovo pijani profesor iz mene, zagrizao kiseli krastavac i otpio dugi gutljaj piva.

- Šjor Rade... ako sam ja Hamlet, i pazite, ako mi je Lucija Ofelija – dodavao je razdragano pijani učenik iz njega – onda mi je Danilo Laert… normalna stvar.

- Odlično... Danilo ti je Laert…

Ovaj put nije ništa zapisao u notesić. Stvar se činila jednostavna, razumljiva i jasna. Sjetno se nasmiješio i zagledao u prve trake zore koja se zasivjela na kišnim prozorima. Prošao je rukom kroz za njegove 24 godine neprilično sijedu kosu i pomislih kako u tome mora biti neke posebne tajne. U toj njegovoj ranoj ostarjelosti koja se negdje u njemu skrila. Što je to tako ranjivo ponio iz svoje šibenske jugovine? Možda je baš to, ako uspije otkopati iz sebe, onaj dio Hamleta koji je skriven u njemu. Bol i izgubljena mladost. Nesnalaženje u svijetu koji živi. Apatija. Bezvolja. Melankolija čitave generacije. Nepristajanje na užas i perfidnost rata. Prerano ostarjela mladost…

- A tko ti je Polonije? – nesmiljeno mu i nekako posebno naglasih.

- Šjor Rade… ništa lakše… Ako sam ja Hamlet, i ako mi je Lucija Ofelija… I pazite…ako mi je Danilo Laert… Vi ste mi Polonije.

- Fuck off… ja sam ti Hamlet!

Gledao me je ukočena pogleda. Iskreno nokautiran. Bilo je u njegovim očima tuge i nekog iskrenog prijekora. Zašto se baš s njim, podnapitim i nespremnim za takvu vrstu obračuna, poigravam? Najradije bi me, da nije tako zaljubljen u Luciju, kao pravoga Polonija, probo s tim nožićem na koji nabijam komade slanine i crvenoga luka. Zatim se udario dlanom po čelu.

- Joj što sam lud.

- Moraš biti brz! Brži od svih nas dosad.

Gledali smo se dugo u oči kao dva revolveraša. I smiješili jedan drugome. U tom trenutku sam u njegovu pogledu prepoznao odlučnost. Pa ako ovoga ljeta i ne postane Novi hrvatski Hamlet, pomislih, siguran sam da će njegovo bijelo lice uskoro svijetliti pod reflektorima. Više nije bio učenik. Kao da je dotaknuo onaj dio duše gdje je posijedio i razumio odakle treba početi.

Već je bilo 5 ujutro i za sat vremena će novi hrvatski Hamlet sjediti u svom autobusu i vraćati se u Zagreb gdje ga sutra u 10 ujutro čekaju svi glumci i režiser na probi. Vjerojatno će u ranu, maglenu zoru, negdje oko Podsuseda, dok ga glas konduktera bude budio i dok mu munje nesnosnog bola budu parale umornom i mamurnom glavom, proklinjati ovu lekciju iz Shakespearea s pijanim i sebičnim profesorom, viskijem, pivom, lukom i slovenskom slaninom.

Ilustracija: Boris Stapić

Čitajte dalje: 

Adem Slipac i definicija sreće (II dio)

Antiratna pjesma

Sa okusom soli, sa okusom mora

Dalmacija s wilmingtonske ribarnice

Pobratimstvo lica u svemiru

'People, we are saved!'

Ofelija/ 'Zasluženi' odmori predsjednika Busha

Pozdravi Mariju

Ajda (Radko Polič i pad sa scene)