O snalaženju, volonterski
Piše: Najra Krvavac za Radiosarajevo.ba
U Maglaju, 16.05. rano poslijepodne, na jedinom tada mogućem ulazu u grad, nedaleko od pruge, nas pedesetak. Mahom iz Sarajeva i nekoliko drugih gradova koji su se uspjeli nabrzinu organizovati da dovezu pomoć. Kroz grad se ne može osim čamcem ili nekakvim vojnim kamionom, koji je i 1943. bio star.
Na nečemu što izgleda kao šljunčani parking oko upravo započetih radova na nekom industrijskom objektu potpuni haos. Petnaestak vojnika i isto toliko pripadnika civilne zaštite, uz nekoliko GSS-ovaca, se zbunjeno vrti oko svoje osi. Pokušavamo doći do informacije gdje da iskrcamo hranu, vodu i odjeću koju smo donijeli. Nakon dobrih sat vremena upućuju nas u džamiju par stotina metara dalje, u Misurićima. Na minijaturnom parkingu oko džamije desetak privatnih vozila. Nosimo kutije do ulaza u džamiju, gdje se na nas izdire nekakav prijek čovjek, lokalac, da se ne penjemo stepenicama u blatnjavim čizmama. Ko će to za nama čistiti. Ostavljamo pakete i u tih 20 metara do auta nas zaustavljaju mještani koji čekaju pomoć. „Da ste Bog d'o u Bosnu bacili, a ne ovdje donijeli.“ Shvatamo vrlo brzo da ništa od toga što smo donijeli neće završiti u Maglaju.
Vraćamo se na parking. Vojska i CZ još uvijek bez ikakve kontrole. Prijateljica i ja obilazimo auta, kombije i kamione i molimo da priđu što bliže pružnom prelazu. Organizujemo ljude u špalir koji iz ruke u ruku iskrcava robu dalje, prema gradu. Na oko 200 m od nas, preko pruge, su dvije zgrade koje izgledaju kao solidna skladišta. Predpoplavnom logikom zaključujemo da roba završava u jednom od ta dva objekta, ali s ove strane pruge ne možemo vidjeti tačno gdje. U špaliru je oko 60 ljudi. Kiša i dalje pljušti, ne vidim dalje od dva čovjeka koja mi dodaju i trojice koji dalje iz mojih ruku uzimaju kutije i kese iz mojih ruku. Vojska, CZ, građani, GSS. Mi smo prve do vozila, koja se smjenjuju kako se koje isprazni, i kroz ruke nam prolaze gomile hrane, odjeće, vode, mlijeka, konzervi, svijeća, deka, igračaka. Nakon dva puna sata iskrcavanja, pojavljuje se policijsko auto i policajac nam zabranjuje da dalje tu iskrcavamo, preusmjerava nas na neku drugu lokaciju. Pretpostavljam ponovo u džamiju. Prvi put sam u Maglaju i ne snalazim se u prostoru.
Prelazimo prugu i ulazimo u Maglaj. Moja pretpostavka da se roba spremala u jednu od dvije skladištima nalik zgrade se ispostavlja potpuno netačnom. Oba su skladišta privatna i zaključana. Između te dvije zgrade je mala udžerica, sojenica s oko 40 m2 prostora, kojoj je voda do praga, poluprazna. U njoj su gomile garderobe, paketi vode i prozirne vreće s hljebovima. Ni mlijeka, ni konzervi, niti ičeg drugog što smo upravo sa druge strane pruge iskrcali. Niko od nas ne razumije šta se dogodilo s ostatkom. Za samo 10 minuta je sve što smo iskrcali prosto nestalo. Ibro, krupan čovjek koji je upravo izašao iz Natronke nakon 70 sati i vidno je nervozan, ulijeće u kolibicu. Ispostavlja se da su ljudi, muškarci i žene, njih 15-ak koji su „slagali“ robu, odjećom pokrili sokove, vodu, konzerve, pelene. Dio toga što je Ibro „našao“ ukrcavamo na vojni kamion, nas nekoliko, opet Sarajlije i Sarajke, par lokalaca. Prolazimo kroz ulice Maglaja (pored džamije koja je na svim slikama koje su u ta dva dana dolazile iz Maglaja, u naselje za koje mi kažu da se zove M-ovi), približavamo se ulazima u zgrade koji su još pod vodom što je bliže moguće i ljudima na balkonima dajemo šta imamo. Traže vodu, svijeće, hranu. S hljebom su, kažu, već prošli prije nas. Traže pelene. Od 12 paleta pelena koje su iskrcane samo sat vremena prije toga i samo 500 m dalje ni traga. Vadimo iz kamiona ono što imamo.
Na stepenicama zgrada vidimo par kršnih momaka. Jedan od njih, 30-godišnjak, mota duhan i pita imamo li soka. Nemamo, podijelili. Ima vode.''Koje ste onda p***e materine dolazili.'' Fino, u brk nam kaže.
Vraćamo se po drugu turu. U međuvremenu je mala kućica potpuno ispražnjena i u njoj, osim blatnjave hrpe odjeće, nema više ničega. Vraćamo se preko pruge i zatičemo prijatelje i poznanike iz Sarajeva sa još nekoliko kombija punih robe. Vojska nas prati i moli da im kažemo šta da naprave, jer im niko ništa nije delegirao cijeli dan otkako su tu. Zaključujemo da bi bilo najbolje da kamionom pređemo prugu i ukrcamo direktno na kamion i tu robu. Vojnici i dalje stoje i čekaju. Dočekuje nas policija koja i dalje ne dozvoljava da se roba tu, na jedinom ulazu u grad (na drugom su rafteri spašavali ljude čamcima) iskrca. Pokazuju nam čovjeka malo dalje od nas koji piše poruke na mobitelu. Ispostavlja se da je to maglajski gradonačelnik. Objašnjavamo mu da imamo robu koju želimo prebaciti u grad i dati direktno ljudima u ruke. Ne gleda nas, ni u jednom trenutku ne diže pogled s mobitela, i govori nekom iza naših leđa: „Vedrane, de vidi šta ovi ljudi hoće.“ Vedran nas množi s nulom, hvata se mobitela. Ne uspijevamo ukrcati ništa. Kratko nakon toga dolaze dva velika kamiona Pomozi.ba i uspijevaju ući u grad, pa po istom principu – u ruku – daju ljudima pomoć. Mi se vraćamo u Sarajevo.
Dan kasnije, u subotu 17.05., svojim i novcem nekoliko prijatelja, koji su preko Facebooka i naše male grupice koja se organizovala oko pomoći saznali da u subotu idemo u Zavidoviće, kupujemo osnovno i dijelimo ljudima u ruke u naselju koje je poplavljeno uz pomoć GSS-a. Mještani nam pričaju kako je „organizovano“ skladište u Prvoj osnovnoj školi, samo kilometar dalje, ali da niti oni imaju vremena ni snage da idu po pomoć, niti je ko dovozi njima, niti je oni koji i uspiju doći do škole dobiju. Dijeli se po nekim nemuštim i nikom razumljivim pravilima. Uglavnom – u tom naselju ne srećemo nikoga ko je pomoć dobio, iako su kuće prilično razorene i uz samu Bosnu. Ulazimo u štab GSS-a u Domu kulture. Prepoznaju nas i pitaju jesmo li mi „one što su jučer bile u Maglaju i pravile špalir“. Bili su na pola špalira između auta iz kojih se iskrcavala pomoć i skladišta i gledali pripadnike nekakve osiguravajuće agencije, obučene kao komandose, kako od tri paketa dva spuštaju pored svojih nogu, a tek svaki treći šalju dalje.
Svih ostalih dana, a bilo ih je još ravno 10, na potezu od Maglaja do Doboja uz pomoć dva nevjerovatna Modričanina koji su nam „nalazili“ najugroženije skupine, Ede i Sukija, dijelimo pomoć po prigradskim naseljima i selima. I svugdje, do utorka 27.05. kada smo zadnji put bili na terenu, nam ljudi isto govore: sva pomoć - hrana, higijena, lijekovi, piće - koja se centralizovano skladišti NE DOLAZI do njih. Dobijaju samo ono što im grupice koje se same organizuju dostave. Mjesto Poljice, recimo, na samom ulazu u Doboj. Oko 300 domaćinstava, potpuno uništenih. Mahom mladi ljudi sa dvoje ili više djece od 0 do 4 godine. Pomoć su u 7 dana dobili u tri navrata, i to dva puta od naše grupe. Od njih se traži da dolaze do skladišta koja su u gradu, što je njima u uslovima u kojima su, neizvodljivo. Djeca, mališani, već deset dana jedu konzerve. Niko ih ništa ne pita. Od Ede i Sukija dobijamo informaciju o 14 žena žrtava rata koje su na „posebnoj skrbi“, koje su izmještene iz sigurne kuće i dislocirane na nekoliko različitih lokacija, kojima se niko od onih koji „posebno skrbe o njima“ nije obratio. Ostavljamo 14 vreća koje su pripremili u SFF-u, skupa s paketima vode iz Coca Cole.
U međuvremenu u Sarajevu prijateljica tri dana pokušava doći do informacije o okvirnom broju djece u ugroženim opštinama, kako bi se organizovala posebno prilagođena pomoć za njih i njihove roditelje, i ne uspijeva. Ispada da niko u nadležnim službama nema ovaj podatak. Niti okvirno.
Prijatelj, Maglajlija, mi jutros, 30. maja, priča kako se njihov načelnik konačno „snašao“ (obzirom da je javno priznao na javnom servisu da se prva dana nije „snašao“, a njegovu smo nesnalažljivost i svojim očima gledali). Naime, stanovnici Maglaja sada mogu svaki peti dan podignuti paket s pomoći iz Crvenog krsta/križa, uz potvrdu.
To što su se ljudi koji su se o svom jadu zabavili i, realno, nemaju ni načina ni snage da dođu do nužne pomoći koja je mahom nekoliko kilometara daleko od njih, u nekakvim gradskim skladištima, to nikom ništa.
Hrpimice se šalje pomoć, a ljudi gladni. Valjda se nisu snašli, šta li.
Povezani članci:
Uživo iz distorzije realnog
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.