N.Š.Šoba: Umjetnost UNPROFOR-a

Povodom izložbe polaroida sarajevsko-njujorškog konceptualnog umjetnika Nebojše Šerića Šobe, koja se otvara u ponedjeljak u galeriji Java (Titova ulica), objavljujemo ovu prigodnu pripovijetku. Njen je autor Nebojša Šerić Šoba, a prenosimo je iz njegove autobiografske zbirke 'San zimskog ljeta'.

Umjetnost UNPROFOR-a

Piše: Nebojša Šerić Šoba
Na fotografiji: Šobin 'Spomenik međunarodnoj zajednici' 

Glad je uvijek bila veliki problem u opkoljenom Sarajevu. Nije se imalo šta za jesti osim eventualno riže, leće ili makarona, slabo je šta dolazilo paketima Adre. Od "Samaranovog" paketa koji je stari kao bivši sportista dobio nisam se pošteno omrsio, i već sam poodavno zaboravio šta je sir ili meso.

Elem, neko mi uz kafu taj dan reče da ima neko otvorenje u Umjetničkoj Galeriji BiH, show pod naslovom "UNPROFOR for Peace". Izložbu umjetničkih fotografija vojnika Unprofora, snimljenih u trenucima dosade na punktovima po Bosni je trebao da otvori lično šupak Michael Rose. Nisam se mnogo libio, znao sam da nesto mora biti za čvaknut jer ce doći guzonje. Tih dana je odjeća bukvalno visila na meni.

Otšetao sam do galerije uz obaveznu fiskulturu na raskrsnicama. Čim sam ušao unutra, donja vilica mi se momentalno otalambačila. Na sredini galerije je bila postavljena ogromna sofra, puna raznovrsne klope, voća i kolača. Na stolu je bilo oko dvadeset vrsta francuskih i švicarskih sireva, raznoraznih kobasica, mortadele, namaza, kavijara i ko zna šta već ne. Pored stola su bili poslagani kartoni francuskog vina. Buffet je bio zatvoren sve dok Micael Rose zvanično ne otvori izlozbu. Pojedinci su pokušavali da nesto štrpnu, ali su ih u tome spriječavale djevojke iza stola.

Ispred govornika je bilo možda dvoje-troje stranaca i humanitaraca, a sva ostala raja; nas oko stotinjak, smo se gurali oko stola, fatajući najbolju poziciju za oficijelni početak ždranja i prežderavanja. Svi prisutni su bili uglavnom profesori univerziteta, ugledni političari, umjetnici. Svi smo zvjerali prema nadrealnoj sceni izobilja i djeliću neba na zemlji. Već sam se uveliko laktao, i pokušavao da istisnem neke akademike u stranu, da učvrstim svoju poziciju. Govor se otegao, a mi gladni i žedni kraj stola smo postajali sve nervozniji. Voda je u potocima curila niz usta dok se govor engleskog generala sve više razvlačio. Već su počeli i da gaze po nogama i da psuju. Hrana je tako lijepo mirisala da sam se naginjao naprijed da me taj miris što više zapljusne. Zaboravio sam na sve u tom momentu, na rat i glad, na svakodnevnu bijedu i jad, samo sam htio komad nečega dobrog i ukusnog. U jednom momentu sam začuo tanak i udaljen aplauz sa drugog dijela galerije, što je bio znak za početak masovne tuče.

Ne sjećam se šta se baš desilo u tom djeliću sekunde koja je trajala kao usporena vječnost, samo se sjećam da sam uspio da proturim jednu ruku kroz tjelesa do stola i na nevidjeno sam zgrabio šakom neki smrdljivi limburški sir i trpao ga što u džepove što u usta. I ostali su radili isto. Bilo je nerealno gledati nekog izuzetno ugladjenog gospodina kako gura masnu mortadelu u unutrašnji džep sakoa. Da sam imao ogledalo u tom momentu vjerovatno bih se prepao samog sebe.

Sirote djevojke koje su služile hranu nisu stigle nikoga da usluže, jer se sve razgrabilo u roku od petnaestak sekundi, pa se čak i stol pod navalom ljudi prevrnuo na njih. Nakon prvobitnog šoka, uspio sam da zgrabim i par komada nekog kolača sa poda prije nego sam se bacio na gajbe vina. Više se niko nije ni pretvarao da bude čovjek, svi smo bili gomila gladnih životinja. Niko nije čekao da se vino otvara i sipa u čaše vec su se počele grabiti flaše. Uspio sam zgrabiti dvije flaše Bordeaux-a i pobjeći u suprotan kraj galerije. Žvakao sam sir, aluminijsku foliju i ko zna sta još, unezvjereno gledao naokolo ko hijena sa komadom noge od žirafe, prstom nervozno gurajući čep u flasu. Za otvarač je bilo prekasno. Pogledom sam pratio reakcije stranaca, koji nisu mogli vjerovati sta se dešava ispred njihovih očiju...ali šta su očekivali? Šta su mislili da će se desiti kada su iznesu takvu klopu ispred "logoraša"?

Prvu flašu sam iskapio skoro na eks, a drugu su mi otela raja. Nije prošlo par minuta već sam bio napolju, posrtao i povraćao. I drugi su izlazili iznutra, kolutali očima i fatali se za glavu. Transporteri UN-a su se lagano razišli, izložba je otvorena, izložba koju niko nije ni primijetio tu večer. Nekako sam se dovukao nazad na Điđikovac, usput otrijeznio, spakovao se, i po kiši i u mrklom mraku pješice kroz blato i krš, kroz pusto i prepuno groblje na Barama prema Vogošći, uz poneki metak iznad glave, u nemilu i neizvjesnost jebenog rata.