Nenad Veličković: Hoće li Bristol umeti da peva...

Piše: Nenad Veličković, Deutsche Welle

Ni raspupavanje Vilsonovog šetališta ne izaziva u tebi ushićenje kao obnova tvog najdražeg hotela. Pomno, kao Mali Princ buđenje ruže na njegovoj planeti, pratiš dotjerivanje građevine i raduješ se svakom sitnom završenom poslu. Nisu ti promakli ni plakati s najavom velikog događaja: Sarajevska legenda se ponovo rađa. Najzad, nakon skoro dvije decenije ružna spaljena betonska konstrukcija pretvara se u novi Hotel Bristol, i otvara svoja vrata znatiželjnim građanima.

Među prvima prolaziš kroz njih. Nepogrešivo pronalaziš sto sa nekadašnjim pogledom na aleju i Gimanziju. Naručuješ kafu i konjak. I saznaješ da je Bristol postao alkohol-free hotel. (Gost je mio koji ne bi pio.) Kome se ne sviđa, ima drugih legendi u gradu. Novi vlasnik drži do svojih običaja. I do bogatih gostiju; obična kafa košta tri i po marake! (Svak je mio ko se potkožio.) Zašto to nisu slogani ove ruže među baobabima? Nego: Sarajevka legenda se ponovo rađa? Međutim, po čemu je sarajevska? Po tome što je zapaljena u ratu? Ili po tome što su generacije maturanata tu slavile crvene karanfile uz muziku i alkoholna isparenja? Kako uopšte legende umiru? Kako se ponovo rađaju? Ko su im roditelji, a ko babice? Hoće li se i legendarno Sarajevo ponovo roditi, kad ga jednom sasvim rasprodaju?

Godina je 2021.

Ulaziš u tramvaj. Vozač te moli da se izuješ. Objašnjava ti da je cijeli grad rasprodan i privatizovan, pa tako i tramvaji. U privatnom tramvaju važe privatni običaji. Kome se ne sviđa, neka čeka drugi tramvaj, ne mora u švedski. Izlaziš na Čaršiji. Sve ćevabdžinice zovu se isto, samo su im brojevi različiti. Ulaziš u prvu. Naručuješ peticu. Ćevapi imaju ukus stočne hrane, koju si žvakao u ratu. Logično, jer je vlasnik cijelog lanca ćevabdžinica vegetarijanac. Sve s roštilja je od soje, ništa od mesa. Odjednom nisi više gladan. Izlaziš. Kujundžiluk umuknuo, radnje zatvorene, nikom džezve ne trebaju, sve kafane kupio Nijemac, nema druge kafe osim filteruše, samo se odnekle čuje Kafku mi draga, ispeci... Ali, ne iz Muzeja sevdaha, jer su njega kupili Holanđani. Izbacili iz saksija ruže a ubacili u nargile travu. Kome se ne sviđa ima i drugih muzeja u gradu.

Ulaziš u Vijećnicu. Začudiš se kad vidiš na zidovima Drvengrada i Kamengrada pored višegradske ćuprije. Prirodno, jer su zgradu kupili i obnovili Rusi. Sve su knjige u biblioteci ćirilične. Kome se ne sviđa, neka ide u drugu biblioteku, nije Vijećnica jedina legenda koja je ponovo preporođena.

Uskačeš u prvi tramvaj, nadajući se nekom praznom mjestu. Ali, tramvaj nema sjedišta, putnici stoje, čuče ili sjede na podu. Neko na hoklici, neko na ćilimčetu. Vlasnik tramvaja drži se svoje tradicije, kome se ne sviđa neka čeka drugi tramvaj.

Izlaziš na Markalama. Na pijaci svi prodavači obučeni u dresove Želje. Vlasnik donio takav pravilnik o radnoj odjeći. Kome se ne sviđa neka vozi i prodaje robu na drugoj tezgi, nisu Markale jedina pijaca u gradu.

A malo dalje miriši pečena piletina. Kome se ne sviđa kako novi vlasnik koristi Vječnu vatru, neka se slika na drugom mjestu, nije ona jedini antifašistički spomenik u gradu.

Pažnju ti privuče repertoar Kamernog. Nema pozorišnih predstava, svako veče turbofolk sa striptizom. Kome se ne sviđa, ima i drugih pozorišta u gradu. (Naprimjer, Narodno: od kako ga je kupio Kralj Kokica, daju se samo filmovi.)

Na olimpijskom stadionu ne igra se više fudbal. Novi vlasnik haje samo za koridu. A na tribinama ne prodaju se ni susam ni košpe. Samo pita. Kome se ne sviđa, ima u olimpijskom gradu još stadiona.

Od svega ti se već pomalo vrti u glavi. Jedan makiato umirio bi ti živce. Ulaziš u Imperijal. Imaju makiato, ali bez mlijeka. Veliki je post pa ne služe ništa životinjsko.

Vraćaš se na Titovu. Ali, nju kupili Kinezi. Sad se zove Maova. (Ćemaluša je Hošiminuša, a Čekaluša Čangajčekuša). Na sve strane vise lampioni, cvrče u vokovima bambus i pačetina, kao da se Kineska četvrt preselila na Petu aveniju.

Veliki park kupili Indijci. Novi gazda fakir, zakucao desetke odozdo u daske, kome se ne sjedi na ekserima, ima još parkova po gradu...

A kome se ne sviđa ponovo rođeni grad, ima i drugih privatnih gradova.

Eno mu Mokre Gore i na Drini prćije.

I evo mu pjesme za puta:

Skoro sam ti poš'o, sjedim u Bristolu,
Slušam, dolar zveči, nov se biznis sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju tajkuni.
Samo tebe, grade, na Miljacki nema.
Manjegrade, grade, gdje je Sarajevo,
k'o da sa mnom nikad sretno nije bilo?
U šta se zbog para danas izrodilo?
Zar je svoju mladost već zaboravilo?

Tekst prenosimo sa portala Deutsche Welle