Nedim Jahić: Učimo o domovini

Piše:Nedim Jahić

Rođen sam 1989. godine u Sarajevu. U skladu sa tim okolnostima stekao sam državljanstvo Bosne i Hercegovine, i prve, i druge republike, pa samim tim i ovog trećeg sistema. Elem, htio sam ti ispričati kako sad radim neku prezentaciju o Bosni i Hercegovini, ovdje u Češkoj, ali mi je tok misli otišao na Dan državnosti, pa prvo da dokinem i tu temu. Nadoći će misao, sačekaj da se ispušem.

O Danu državnosti učili smo u školama, našao se među bitnim datumima, onako uz Dan nezavisnosti. To je bez sumnje otvaralo prostor za zabune i nedorečenost o tome kada zemlja slavi svoj rođendan. Sad mi pade na pamet ova prepirka oko vjeronauke. Mogu ti reći da sam pitanje državnih praznika vidio u planu i programu alternativnog predmeta „Kultura/društvo/religija“. Vidiš, ovog predčasa u moje vrijeme nije bilo.

Uglavnom, taj novi predmet mi se čini zanimljiv, jest da pomalo izgleda k'o smlaćen i skanaturen, što bi rekao jedan od mojih učitelja, kojeg doduše nisam sreo u klupama, već u životu. Vidiš kad smo već kod njega, neka ostane nespomenut imenom, ali mislim da bi kanda imao nadodati kakvu mudroliju o temi. Valjda su ga pitali. Baš ću mu mail poslati...

Kada sam program preletio, samo mi je još nedoumica ostala gdje će o tim bitnim datumima učiti ovih 30.000 što su izabrali vjeronauku umjesto države, jer barem po sadržaju ispade da se na to izbor svodi. Neće valjda njihovo polje ekspertize ostati na proučavanje strateškog manevra Mekanaca na Uhudu. Ostajem uvjeren da je Šuvar Drugi nešto pripremio i za njih.

Sad kad razmisliš, sreća da nije prošla ona treća varijanta gdje djeca mogu izabrati da ne izaberu ni vjeronauku ni alternativni predmet. Pa takvi ne bi znali ni sufare, ni demokratije... u tom međuprostoru ljubav rađa mevlide.

Nego da ti pričam kako je to išlo u moje vrijeme. Vazda je bila priredba za praznike. Par puta sam se zadesio u školskom horu gdje su moje glasovne sposobnosti, na sreću ili nesreću, prošle poprilično nezapaženo. U kasnijim godinama, uzimao sam učešće u recitacijama, ali je do tada stvar većeg uvažavanja bila moja sposobnost brzog kucanja na tastaturi, zbog čega sam se vjerovatno i dao u bacanje komentara o koječemu u ovom našem naopakom društvu.

Mogu ti reći da nismo nešto posebno umovali o pjesmama koje smo pjevali. Mogli su nam svašta uvaliti. Baš me zanima, hoće li se oko sadržaja budućih priredbi naduravati alternativci i ovi s vjeronauke? To će biti zanimljivo. Prava društvena stratifikacija, onako po mjeri SDA-SDP koalicije. Nije im valjda nakana praviti vječne biračke mašineriji... a i ja svašta zlokobno pomislim. Eh, sad da ti pričam o prezentaciji.

Danas, deset godina kasnije, sjedim u Češkoj Republici i sastavljam prezentaciju o čudesima Bosne i Hercegovine. Naime, evropski adeti nalažu da svaki gostujući student izvede predstavljanje domovine, ne bi li neko drugi nešto novo naučio i tako to ide. Društvo znanja i druga meračenja, nesrodna našem sistemu učenja i propadanja. Publiku uglavnom čini ekipa koju upoznaš za vrijeme razmjene, te oni koje je glad natjerala da po ručak dođu na ovaj interkulturalni skup. Bude zanimljivo i narod se potrudi.

Naivni organizatori nemaju pojma s kim imaju posla, pa stave Kosovo kao državu, onda prime 13 mailova žalbe, a jadni Grci se hvataju za glavu kad shvate da su zaboravili poslati sličnu primjedbu o Makedoniji. Ovaj naš trougao zbunjuje prisutne time što spominjemo iste ljude, ista jela i iste izraze kao isključivo svoje. Nisam bio u domu na prezentaciji Hrvatske i Srbije, ali ono što raduje jeste činjenica da su svi zaboravili Vladimira Preloga, pa imam prostora da ga proniknem kao neospornog našeg.

Nakon što sam pola dana potrošio pokušavajući uklopiti historijski pregled u predviđeni okvir od tri minute, zamalo sam skroz ohladio od tog segmenta, što bi bez sumnje bilo skandalozno. Uglavnom, sjetim se onog trenutka u filmu „Remake“ kad Mario Drmać pjeva „nit je vedro, nit oblačno“, pa sam to metnuo da objasni sve. Jest da će publika i dalje ostati zbunjena, al' nešto kontam, dobro je za ove naše, da imamo 'nako u dva kadra objašnjen i inat, i dušmana. A da nikog ne uvrijediš. Bezbeli.

Ako ko pita za rat, najbolji odgovor im dođe onaj dijalog - Rene Bitorajac i Branko Đurić u „Ničijoj zemlji“. Nabacio sam surove realnosti iz „Gori vatra“ i njene suprotnosti u onom promotivnom spotu, obje strane jednog čovjeka ruku djelo. Jest da mi uvijek fino legne kad na „Go West“ kaže, „...ovdje sreće nema“, ali to ti je malo previše. Treba ostaviti pozitivan dojam.

Dvije Nobelove nagrade, po jedan Oskar, Valter i Vučko, anegdota kako smo roknuli kralja i bacili planetu u Prvi svjetski rat, Gospa i Bosanske piramide. Onda priča o našoj raznolikosti, o tome da govorimo isti jezik koji zbog nekog sitnog spora u devedesetim običavamo zvati različito. Bila je jednom Bosna na kraj vijeka, imala kralja, te je s vremena na vrijeme znala potamanit neki uspavani odred okupatorske vojske. Ma koliko nam dobro ili loše išlo, uglavnom smo, sami sebi najviše dohakali i sami sebe najžešće dotukli.

Eto ti... i prošlosti, i budućnosti. Niti sam koga uvrijedio, niti sam koga poštedio. Na kraju će još zainteresirani litvanski studenti zapamtit samo da imamo dobre filmove i da smo mnogo ratovali. Vala i nismo prošli loše, kad skontaš. A Dan državnosti možemo slaviti u miru i rahatluku do sutra, jebe se svijeta i komšiluka u kakva se mi kola hvatamo.

Sretan ti Dan državnosti...