Nebojša Šerić Šoba: Prvi (i posljednji) ples

Tekst objavljuemo ljubaznošću autora, uz napomenu da ga možete pročitati i u Šobinoj e-knjizi "San zimskog ljeta" koju možete listati ovdje. 

Odluka je pala. Idem sa “Partizanom” na školu skijanja. Mama i tata su skontali da je najbolje da se družim sa ostalom djecom, da malo razbijem svoju nepopravljivu stidljivost, da provedem neko vrijeme na čistom planinskom zraku, da me mogu rahat i bez ustezanja poslati jer su učitelji koji će voditi djecu pouzdani i stari prijatelji. Deset dana na Jahorini u domu “Partizan” bi trebali biti dovoljni da naučim koliko-toliko stajati na skijama.

Tata i ja smo otišli sutradan u robnu kuću da kupimo opremu. Popeli smo se pokretnim stepenicama na treći sprat gdje je bila sportska oprema, a skije su se mogle odmah primijetiti jer je bila gužva oko njih. ELAN je bila kvalitetna Jugoslavenska firma poznata u svijetu, tako da su moje skije morale biti Elan (a nije ni bilo drugih). Tek su izbacili nove RC 4 pa se rulja skupila da zagleda i da se raspituje za detalje. Te skije su bile preskupe, pogotovo za početničko bavljenje skijanjem, tako da o njima nije bilo govora. Stari je iz razgovora sa prodavačem otprilike skontao optimalnu varijantu koja nije bila skupa (RM 904 model, Sprint vezovi), a rekli su da će tu na licu mjesta ugraditi vezove bez doplate (pa su na kraju ipak naplatili). Probali smo i štapove dok nismo našli odgovarajuću visinu. Sasvim slučajno sam primijetio i “Ranger” skijaške kacige, i stavio sam jednu na glavu onako iz zezancije. Stari je to snimio i skontao da je to dobra investicija poznavajući moje svakodnevne i opasne vratolomije.

Izašao sam iz robne kuće, naravno, sa kacigom na glavi i udarao o svaki stub da probam kako to radi. Sutradan sam od ujaka Ogija dobio nove “Uvex” brile, na kojima su se mogla mijenjati raznobojna stakla, zavisno da li je magla, sunce ili pada snijeg. Otišao sam sa mamom da kupimo novu “Toper” jaknu i plavu “Adidas” trenerku. Kupljene su mi i nove “Caber” pancerice i debele čarape firme Polzela.

Došao je i dan odlaska na Jahorinu. Autobus je čekao ispred FIS-a pa je trebalo požuriti. Spakovali su me na brzinu, napunili torbu koječime, stari je pravio grimase zbog tristo sendviča koje je mama tajno infiltrirala u torbu kao da idem u Etiopiju, nervoza je rasla. Mama je u zadnji momenat dodala neki jednodijelni komplet koji je sama isplela koji je izgledao kao odijelo za klovna, sa velikim trapez završecima, gomilom različitih mustri i boja, za koji sam bio siguran da ga neću obući nijednom. Sišli smo pješice do FIS-a, ja sam ponosno nosio svoju novu opremu. Dok sam stavljao skije u prtljažnik autobusa stari je dodao koju kintu da se nadje za kantine. Sjeo sam u autobus i pogledom ispratio svoje nasmijane roditelje koji su mahali iz gužve.

Skijanje je bilo zaista super. Padao sam i razbijao se ali to nije bilo važno, razbijali su se i ostali. Spuštali smo se uvijek u koloni po jedan. Učitelj bi išao prvi, a onda svi mi iza njega, kao neka velika zmija. Ja sam uvijek bio na kraju, bilo je više manevarskog prostora. Tih dana sam naučio “plužnu” tehniku, pa sam postao malo hrabriji na hangovima i nisam padao svakih deset metara. Kaciga koju sam imao je bila zaista ohrabrujući detalj, imao sam više samopouzdanja. Nakon cijelog dana provedenog u snijegu vraćao sam se mokar ko čep, iscrpljen i gladan. Dom “Partizan” je bio idealan za djecu, mogli smo praviti pizdarije po hodnicima koliko smo htjeli. Čak su i kreveti na sprat bili interesantni, skakali smo s jednog na drugi, mjerili preskočene distance, razbijali se. Nekada su imali problema da nas stave na spavanje, ali kada bi svi konačno legli, umor i iscrpljenost bi nas bacili u san u djeliću sekunde.

Svaki slijedeći dan je bio sve interesantniji, već sam bio stabilan na skijama i nisam se više ustručavao da udarim po gasu. Samo me je jedna stvar plašila, a to je žičara. Momenat sjedanja u korpu je uvijek bio frustrirajući kao i nekoliko minuta iščekivanja prije samog sjedanja. Kada bi se vinuo u zrak bilo bi već lakše, krenulo se žustro naprijed prema vrhu planine. Plašio sam se i momenata kada je žičara išla zaista visoko od tla, pa sam se jače hvatao za rukohvat. Bilo je i momenata kada je žica privremeno stala zbog kvara ili nečijeg pada prilikom sjedanja. Bilo je užasno i neprijatno lagano se ljuljuškati u mjestu na petnestak metara visine. Najgore je bilo kada se to desi za vrijeme padanja gustog snijega pa sve oko tebe postane bijelo i čuješ samo druge kako viču, i hvata te zima i strah.

Dani su prolazili brzo u skijanju i druženju. Stekao sam nove prijatelje, upoznao neke vojnike iz susjedne kasarne, divio se njihovim uniformama, stajao u stražarskoj kućici. Čak sam se i malo zagledao u jednu djevojčicu koju sam vidjao s vremena na vrijeme, ona je bila u drugoj grupi i na zajedničkom ručku sam gledao da sjednem što bliže njoj. Njeno lice je bilo zaista prelijepo i nisam mogao da prestanem da gledam u nju. Zaista mi se dopadala i krenuo sam da gajim simpatije ali sam bio užasno stidljiv i nije bilo šanse da pridjem i da je pitam kako se zove. Prije bih u zemlju propao. Nastavio sam da je promatram iz daljine, očekujući neko čudo.

Dan povratka se približio, i došlo je vrijeme za oproštaj od planine. Učitelji su odlučili da zadnju noć u glavnoj sali naprave igranku za svu djecu nakon večere. Donijeli su fin razglas i light show da naprave ugodjaj kompletnim. Posudili su iz doma JNA ploče Boney M, Abba i The Beatles. Mi muški smo se lagano spremali i dotjerivali u spavaoni, svako je oblačio nešto posebno za tu večer, nešto što izgleda adekvatno za ples. Ja sam imao samo trenerku i onaj glupi jednodijelni ispleteni kostim što ga je mama u zadnji čas ubacila u torbu. Bio sam očajan, kako ću izaći ko klovn ispred sviju? Ali nije bilo druge, to je bilo sve što sam imao.

Obukao sam nevoljno kostim i sišao niz stepenice prema ulazu u salu. Gledao sam u pod dok sam ulazio, nisam imao hrabrosti da dignem pogled i primijetim kako mi se druga djeca smiju. Ipak sam čuo njihov smijeh i krenuo sam lagano da propadam kroz tamni i prljavi parket. Uspio sam da se dovučem do prve klupe i sjeo sam oborene glave. Sjedio sam tako neko vrijeme i onda sam lagano digao pogled i krenuo da razgledam situaciju.

Preko puta mene, sa druge strane dvorane sjedila je ona, curica koju sam danima šmekao. Pričala je nešto sa svojim prijateljicama, i prstima lagano uvijala svoju svijetlu kestenjastu kosu. Ja sam zurio u nju kroz trepavice, praveći se da ne gledam u njenom pravcu.

Ples je počeo. Trebalo je izabrati partnera, lagano ga obuhvatiti oko struka i lagano se njihati u ritmu melodije. Jedan po jedan moji prijatelji su se ustajali, odlazili prekoputa i pitali djevojčice za ples. Ponekad bi neko bio odbijen uz kikotanje i obostrano crvenilo u obrazima, podsmijesi drugih su se mogli čuti. Ali ubrzo se sredina dvorane napunila parovima. Moja simpatija je iznenada ostala usamljena i gledala je stidljivo ko će njoj konačno prići i pozvati je na ples.

Srce je krenulo da mi ubrzano lupa kada sam krenuo da maštam kako nas dvoje plešemo, kako se gledamo u oči i smješkamo. Neprijatnost se sve više povećavala što sam sebe više nagovarao da treba da ustanem i pitam je za ples. Na kraju svakog argumenta koji sam vodio sa sobom izletio bi neki novi razlog da ipak ne odem preko puta, već da ostanem tu i da sjedim beskonačno, dok se neko čudo ne desi i magično obriše ustručavanje koje me je proždiralo. Prošla je čitava vječnost a ja sam i dalje skupljao snagu, znojio se i lomio prste. Ako budem još malo čekao biće sve gotovo.

Konačno sam stisnuo petlju, ustao sa klupe, zaboravio na svoj smiješni izgled, i odlučio da je upitam za ples. Krenuo sam nesigurno da koračam, i da u sebi preispitujem odluku koju sam donio. Negdje na pola predjenog puta prema drugoj strani, kroz ostale parove, muziku, žamor i svjetla light show-a primijetio sam kako je neki dječak sa strane prišao njoj, nešto prozborio na uho i ona je ustala. Uhvatio ju je za ruku, onda je lagano obgrlio i krenuli su da plešu uz melodiju Beatlesa “Yesterday”, da se lagano ljuljuškaju i smiju, razmjenjujući direktne poglede.

Svježe torpedovan sam brzo potonuo na dno, vratio se i sjeo na klupu u nevjerici. Tu večer nisam plesao svoj prvi ples. Stid i neprijatnost koju sam osjećao nije se mogla izmjeriti, nemogućnost da zaista uradim ono što bih u tom momentu najviše želio obilježila je taj momenat. Svaki slijedeći ples u mom životu od tog momenta, ako ga bude, će biti gorak i nepotpun. Dobio sam ožiljak koji je nemoguće ukloniti, barem ne u ovom tijelu, obliku, dimenziji, vremenu i prostoru.