Nataša Gaon Grujić: Todora i Alen

Bila sam još djevojčurak kada sam se spremala za, neuspješan, upis na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Svi ukućani su bili uključeni u monolog i recitaciju. Slušali su me po milion puta dok sam ponavljala svoj tekst. Na kraju sam, pred komisijom, bila poprilično loša i nisam uspjela u svom pokušaju proći niti u uži krug. Došla sam kući tužna, povrijeđena svojim neuspjehom, a mama me pitala: “Gdje sada mladi izlaze, gdje ti piješ kafu?“

Te noći smo mama, tata i ja izašli, a ja sam prvi put s roditeljima popila đus votku. Znali su koliko mi je teško, pa su mi izlaskom i smijehom, pokazali koliko me vole. 

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Ne želim vam pričati o sebi, niti mojim roditeljima, već o Ćamilu Sijariću i Todori i mladiću Alenu Muhiću. Ne znam koliko je vas pročitalo pripovijetku Todora, ali ja sam na prijemnom željela biti baš ona. Todora je priča o lijepoj djevojci koju su silovali njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu, pri pokušaju da spasi kćerku ubili su njenog oca, a Todora rađa dijete, dječaka plavih očiju. Dječaka su zvali njemačko kopile, a Todora je bila izložena svom okrutnošću svoje mahale.

Kada neko kaže mahala, moja prva asocijacija je toplina, ugodni mirisi, komšije, druženje, ali kada neko kaže mahalac tada imam dvije asocijacije, jedna je jednostavna to je neko ko živi u mahali, a druga koja je bliža sarajevskom slengu je ona koja me tjera da pomislim na primitivizam, neznanje, uskogrudnost. Odmah da razjasnim nisu svi mahalci - mahalci. 

Šta se promijenilo od Drugog svjetskog  rata do danas, sigurno mnogo stvari, ali i dalje mahalac znači isto i dalje je na sceni naš primitivizam i osuđivanje.

O Alenu ste čitali, o lijepom mladiću, o mladiću silovane majke, o mladiću kojeg je domar goraždanske ratne bolnice nosio kući i na kraju usvojio. Sa deset godina Alen saznaje, na okrutan način, da je usvojen, a mahalci ga nazivaju četničko kopile!

Primitivizam je najplodnije tlo postavljanja lažnih životnih standarda, primitivizam je jednako opasan kao i čovjek koji je silovao Alenovu biološku majku. Sa kojim pravom ste osuđivali ovo dijete? Svoje uske poglede na svijet nahranjene neznanjem, svu svoju ratnu frustraciju usmjerili ste prema ovom mladiću, jer tako je, jednostavno vama lakše, a ovom mladiću teže. 

Alen je samo godinu dana stariji od moje starije kćerke, i dok je ona ušuškana u sigurnost i toplinu slavila svoje rođendane, Alen se borio s osudom sredine i svojim porijeklom. 

Alene sine, neka djeca se rađaju, ostaju sa svojim roditeljima, a neku djecu rodiš srcem, izabereš dušom, to su, sine, usvojena djeca, i vjeruj mi, rađanje srcem je mnogo ljepše. 

Todora se skrivala od zle sredine, a u selo dolazi umjetnik čiji zadatak je bio da napravi spomenik, bistu njenog oca. Mahala vidi njenog oca kao heroja, a ne nju – Todoru, zaboravljaju da je silovana jer je pokazala otpor, za koji ti isti, spremni na osudu, nisu imali hrabrosti. Ona je bacila deku na neprijatljski tenk. Ona njima nikada nije bila heroj, već predmet osude, a ona ih, opet, pokušava razumjeti. 

U ovim mojim godinama, kada više nisam djevojčurak, znam da ne trebam niti pokušavati razumjeti primitivizam, shvatila sam da mu se mogu suprotstaviti samo širinom u kojoj ću, barem prividno, ugušiti svu opasnost neznanja i uskog pogleda na svijet.

Umjetnik je završio bistu. Došao je dan svečanog otkrivanja biste, skupila se sva mahala i uz silno iznenađenje, dok je sa biste klizio teški prekrivač, ukazala se bista lijepe Todore, jedinog heroja.

Da danas mogu ponovo probati upisati Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, i dalje bih željela biti i Todora, ali i Alen Muhić.

Vezano: Alen Muhić, dijete silovane Fočanke: Bilo je teško prihvatiti takvu istinu