Nataša Gaon Grujić: Televizor u boji

Krajem 1977. godine, moji roditelji su odlučili da je vrijeme da se preselimo u veći stan. Tada se stanovi nisu kupovali, već su postojale liste, pa ako si, koliko se sjećam, na vrhu liste brže ćeš dobiti stan. Stan je bio u vlasništvu firme za koju su radnici radili. Roditelji su spominjali nekakve poene koje su dobijali  na bazi, čini mi se,  radnog staža, broja članova porodice, djece - posebno.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Mama je prva ispunila uslove. Radila je na Televiziji Sarajevo, tako se, nekada, zvao današnji „Sivi Dom“.

Helem, nakon što je tata  danima odbijao da se preselimo na Alipašino Polje,  u naselje koje je još uvijek bilo u izgradnji, mama je rekla: "Ja idem sa djecom, a ti kako god hoćeš". Htio, ne htio,  i tata je pakovao stvari u velike kutije, a mi smo se preselili u zgradu sa 18 spratova i 3 stana na svakom spratu.

Prvi je u posjetu došao čika Ibro. On je bio predsjednik kućnog savjeta. Zaželio je mojim roditeljima dobrodošlicu, onako s' vrata  brzim pogledom „snimio“  kutije  i  njihov sadržaj i pozvao nas sve na kafu.  Otišli smo na kafu mama, tata, moj jednogodišnji brat i ja. 

Sjećam se da me strašno bockala bijela jambolija kojom je bio prekriven namještaj  i da sam jedva čekala da završe sa ispijanjem kafe. Čika  Ibro je, bez nekog velikog povoda, usred razgovora sa mojim roditeljima,  upalio  televizor. Odmah sam  se, kao po komandi, okrenula prema ekranu i vidjela da čika Ibro ima televizor u boji. Naime,  tako smo zvali TV aparate koji su nam pružali slike u boji. Danas mi je jasno da je čika Ibro činom paljenja TV-a, na kojem su se ukazali voditelji čije lice nije bilo bijelo, a garderoba tamna, pokazao svu  raskoš svog življenja.

Kada smo odlazili od čika Ibre ja  sam rekla: "Svi imaju televizor  u boji, samo mi nemamo."

Ubrzo nakon toga, moji roditelji su kupli TV u boji,   mislim više zbog meča Mate Parlova 1978. godine,  kada je, ovaj slavni bokser, osvojio naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, nego zbog mog nezadovoljstva crno-bijelim slikama. Kako god,  TV u boji je ušao u kuću. Prije paljenja, roditelji  su, odmah, pozvali majstora, koji je pregledao novi aparat i rekao: "Odličan vam je televizor komšija, ovo je japanska katodna cijev, zna Japanac.“ Ipak, mama je iskoristila priliku, prije paljenja novog TV-a, da mi objasni da prave vrijednosti ne leže u TV aparatu, već  u znanju i knjigama, a ja sam samo čekala da završi sa vaspitnim monologom i da  se „zalijepim“  uz  ekran novog TV aparata.

 Imali smo samo dva programa. Nismo imali daljinski. Nismo mogli jedan sadržaj  gledati, a drugi, koji se u isto vrijeme emitira,  snimati, pa naknadno pogledati. Željno su se isčekivale nove epizode popularnih TV serija. Nije bilo internata i mogućnosti „skidanja“ novih epizoda. Nismo se smjeli igrati blizu TV aparata. U nekim kućama se TV ukrašavao pletenim miljeima. TV aparat je, nekako,  bio bitan, samo je mama imala ekskluzivno pravo brisanja prašine. Veliki televizori su bili smješteni  u dijelu stana, sobi, koju smo zvali dnevni boravak. Ako su roditelji procijenili da je sadržaj filma prikladan i za nas djecu, svi bi zajedno sjedili i gledali film. Brat i ja samo se voljeli tuči, a naši roditelji, oboje jedinci, nisu razumjeli da je to normalno, pa samo se znali, naročito zimi, kada bi nas ušuškali u teške deke, štipati i udarati ispod deke, kod su roditelji gledali film. U nekim stanovima TV aparati su se  držali u regalima sa staklenim vratima. Teatralno su se  otvarala vrata regala i palio  TV uređaji, a poslije gašenja, vrata bi se zatvarala; valjda da se TV malo odmori i manje praši.

Koliko je TV u boji bio bitan  govori i to da su me drugarice,  u toku moje  ljubavne patnje, u situaciji kada te baš onaj u kojeg  si silno zaljubljena ne želi,  tješile rečenicom:“ Ma, hajde ko je on? Ma, ti si za njega televizor u boji!“

Danas, imamo neke nove televizore, imamo mobitele, čiji modeli se nižu, kao nekada Golf 1,2,3..., danas iPhone 1,2,3,4,5 i nova šestica. Imamo i  tablete na kojima nam se igraju djeca. Imamo nevjerovatnu mogućnost dostupnosti svih  informacija. Imamo društvene mreže. Možemo  čitati dobre i lijepe stvari, ali i čitati komentare mržnjom nadojenih nacionalista, pa se nekako prepadneš kada čitaš šta ti ljudi pišu, kako ti ljudi misle?!

Ne živim ja u iluziji  da takvi, mržnjom okovani,  umovi nisu živjeli i u doba kada su u naše kuće „ulazili“ prvi TV aparati sa slikom u boji.  Jedina je razlika u tome  što  nisu imali tako javan prostor da se pokažu, da pozivaju na krv i ponovni rat, a ni od prethodnog se, još uvijek,  nisamo oporavili.  Ne znam, možda je ovako bolje, znaš sa kim živiš i kako ljudi misle. Nismo više naivno opijeni  svojim  vlastitim uvjerenjima  koja smo, nekada, smatrali opšteprihvaćenim.

Ipak,  ja bih se danas,  bar na tren, vratila u samo jedan dan kada smo se brat i ja štipali  ispod deke, dok smo  svi zajedno  sjedili i gledali film.   Na  TV ekranu Jon Wayne odlučnog pogleda jaše na konju, ostavljajući u prašini poraženog naprijatelja, a tata iz nekog svog šteka  za brata i mene izvuče u svjetlucavom papiru čokladne bombone iz bombonjere koju, ipak, nećemo ponijeti  kada nekome krenemo  u goste...