Nataša Gaon-Grujić: Oprosti nam, Pape, za sve grube riči

Ja nisam nikakav fudbalski stručnjak, ja sam samo navijač koji svim srcem, uvijek, želi da pobijedi naša reprezentacija. Ipak, fascinira me jedna stvar, ta brzina kojom smo spremni kritikovati, naša brzina mijenjanja mišljenja. 

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Radiosarajevo.ba 

Samo pet minuta prije utakmice svi su kleli u Papeta, bili spremni tetovirati njegovo ime,  nazivali  ga najboljim Selektorom svih vremena, ljubili stope Džeki... a samo dva sata poslije obrušili smo se na iste, prgavo i grubo.

Oprosti nam, Pape, sve te grube riči, oprostite nam, igrači, što je nama fudbal više od igre, što se na brazilskim stadionima kroz vaše pobjede rješavaju svi naši problemi. 

Onoga trena kada date gol, kada svi skočimo i poderemo glasnice od siline sreće, tada zaboravimo nezaposlene, tada zaboravimo propale firme, milion stanovnika ugroženih poplavama, zaboravimo neizglasane zakone, zaboravimo penzionere i zaposlene na minimalcima... Vaš gol za nas znači da postoji ljepša budućnost za našu zemlju. 

Sarajevo je u subotu bilo obojeno navijačima, onim istim nezaposlenim, ili na minimalcu, koji su kupili šal, dres, zastavu, pa pjevali: „Idemo u Brazil oooooo“, „Zastavu svoju ponosno ja nosim, majka nam je Pape, a babo nam je Osim“ i nadali se da ćete pobjedom uljepšati sivu svakodnevnicu, koju vi niste stvorili.

Zaboravili smo kako smo govorili koliko je veliko što se jedna mala zemlja plasirala na Svjetsko prvenstvo, pa neka bude šta bude...

Hvala vam na osjećaju ponosa kada ste istrčali na Maracanu i kada smo čuli himnu bez riječi i svi se digli  na noge. Hvala vam na golovima,  onom priznatom i onom poništenom. Hvala vam, niste vi krivi što je nama fudbal više od igre, a vaša pobjeda više od pobjede.

Da li će biti promjena u timu, da li je izbor igrača bio dobar, da li je moglo bolje i više, ostavljam ljudima sa sportskim iskustvom, kojeg ja nemam. Znam samo jedno, ja ću nastaviti s ponosom stajati ispod naše zastave, one iste koju su neki palili, i dalje ću se dizati na himnu bez riječi, a u glavi će mi odzvanjati riječi Zorana Čatića, jer ti ćeš zemljo vječna biti, a mi gnojivo...

I sretno vam, momci, s Iranom i unaprijed nam oprostite sve te grube riči... jer u ovoj zemlji život, jako često, ni na šta ne liči.