Nadira Dacić: I mi smo bili izbjeglice, znali smo odakle dolazimo, ali ne i gdje idemo...

Još u najranijem djetinjstvu i ja sam bila suočena sa životnim nedaćama kojima nikako nisam bila dorasla. Bila sam izbjeglica. I moja mama je bila izbjeglica, i brat, i tetka, i njene dvije bebe, i druga tetka, i njenih dvoje djece, i strina, i njen sin, i njena sestra sa dvoje djece, i druga sestra, i komšinica, i poznanica, i... mnogo njih.

Piše: Nadira Dacić za Radiosarajevo.ba 

Da ne bude zabune, i moj otac, i tetak, i drugi tetak, i amidža, i daidža, i komšija i svi naši muškarci suočili su se s istim belajima, samo su oni bili ti koji su morali biti hrabri, ozbiljni i neustrašivi, više zbog nas nego zbog sebe samih.

Daje li mi ovo iskustvo moralnu dozvolu da pored silnih stručnjaka, kolumnista, zagovornika i protivnika na temu izbjeglica onako ljudski prokomentiram ili barem usporedim iskustva?

Empatičar sam, kao što su i sva ljudska bića, neki više, neki manje. Ima i onih koji nikako ne mogu ili ne žele da razumiju jer žive za svoj individualizam, lične ciljeve i njihovo ostvarenje cijene više od bilo čega. To je danas uspjeh, ostvariti sebe isključujući druge, jer ja sam taj koji je bitan, a ne oni. Oni su prijetnja, a prijetnju je potrebno eliminirati. 
Meni se svaki put plače kada vidim suzne krupne oči nekog djeteta koje ne razumije s čime se još nejako mora boriti. No ako su oni dovoljno snažni da izdrže, naša je ljudska dužnost da im pomognemo.

...

Rat je počeo, bar nama, nenadano. Isto kao što svim dobronamjernim ili možda isuviše naivnim ljudima na svijetu dolazi. Iznenada. 
Vjerujem da niko ni u Siriji nije želio da svoj život, zajedno sa svim nadam i strahovima, strpa u ruksak i krene u nepoznato. Nismo ni mi tada.
Pojavio se noseći sa sobom isuviše veliki broj pitanja i životnih problema, na koja niti smo znali niti mogli znati odgovor.

Možda je neko negdje znao šta se tačno i zašto dešava, kao što možda i danas neki znaju odgovore, no mi smo bili samo statisti koji su morali odigrati svoje uloge bez mnogo pitanja. Znali smo odakle dolazimo, ali ne i gdje idemo. Kao ni oni danas.

Prvo se desio napad u selu blizu našeg. Dovoljno mali da ne zanima nikog izvan naše općine, a dovoljno veliki da nam pokaže da je počelo. A zatim su naše komšije, s kojima smo dijelili školu, prodavnicu i put do kuće, da ne kažem komad hljeba da ne zvuči patetično, odlučili spakirati svoje stvari u kamione i otići. Otišli su kod „njihovih“. Idemo na nekoliko dana, govorili su, pa ćemo se vratiti. Kako li je počeo u Siriji? Šta li su radile njihove komšije? Imaju li oni „svoje“, koji pri tome nisu „njihovi“?

Sjećam se samo prepunih pepeljara iz kojih su ispadali opušci, dimom obavijene sobe, ozbiljnih lica i deranja roditelja da šutimo i umjesto kasete Ninja kornjača gledamo vijesti i Yutel. Ton je bio toliko pojačan da uznemiri svako biće, a situaciju ništa jasnija. Tako valjda počinje jedan rat.
Ne sjećam se da sam se tada igrala vani. Ustvari jesam, igrali smo se rata. Pravili smo puške od daščica i trčali po avliji, skrivali se i iz zasjeda „ubijali“ jedni druge. Danas normalan čovjek ne može ni zamisliti da se njegovo dijete igra rata... Možda zato jer ga je iskusio, a možda zato jer je preveliki broj stvarnih ratova koje gledamo poput filma i nadamo se da nikada više neće nas zadesiti.

Onda smo spakirali neke veće i manje stvari, jedino se sećije jasno sjećam, pa smo otišli u brdovito selo kod tetkove porodice. U takvim trenucima valjda ljudi se zbliže. Kazali su da je tamo sigurnije... Otac je ostao da „čuva kuću“, a majka je bila tiha, zamišljena i nervozna. Nama je bilo zabavno igrati se s novom djecom, trčati po travi i skupljati staklene flaše od Kenijade... Potom smo sećiju ostavili tu, a mi otišli u grad kod tetke, jer je i tamo bilo sigurnije nego u našoj kući.

Nisam znala zašto smo morali tako da se seljakamo i zašto nismo mogli da živimo kao i do sada. Tu smo proveli sedmicu, ali sjećanja na nju su jednostavno izblijedjela...

...

Koliko je ovakvih životnih priča? U našoj blizini a i među mnoštvom danas unesrećenih ljudi?

Hronološki sljedeće što mi je ostalo urezano u pamćenje i što svaki put kada zatvorim oči mogu prizvati jeste autobuska stanica prepuna ljudi. Galama. Gužva. Vrućina. Autobusi, desetine autobusa. To su nazvali evakuacijom žene i djece, a evakuirali su nas u Hrvatsku.

Kako djetetu od sedam godina objasniti šta je evakuacija? Znala sam da je to put u nepoznato s nekoliko stvarčica u torbi, mamom i bratom i mahanje kroz autobusko staklo ocu koji ostaje. Kao očeva mezimica nikako nisam razumjela zašto on ne može s nama. Čak i u ovom trenutku, isto kao i tada, mogu osjetiti tu unutrašnju bol rastanka. Zato ni dan danas ne volim autobuske stanice, rastanke i mahanje kroz prozor.

Kako li je danas djeci Sirije? Uz njih su otac i majka, možda još braća ili sestre, nekoliko ruksaka i nada u srcima. Rastaju se od svih, ne znaju gdje idu niti kako do tamo doći, ali su svjesni da je pred njima breme prepreka koje moraju savladati... I moraju za njih imati snage....
Sljedeće čega se sjećam jeste Odžak. Tada je Odžak bio odmorište, desetine autobusa, mjesto nesnosne vrućine i gužve, svježeg zraka, kupovine vode i odlaska u wc. Mjesto zadovoljenja osnovnih potreba.

Poslije Odžaka uslijedio je Svilaj, koji je značio spas, ali trebalo je preko Save. I sam pogled na skelu, metalnu konstrukciju popločanu i sklepanu daskama, umjesto sigurnosti ulijevao je strah u kosti. Osim tog pogleda u nesigurnu i pretovarenu skelu, ispod koje je ne žuborila nego tada u mojimočima divljala Sava, ne sjećam se ničega. Bila je to naša karta za spas. A kapljice vode dodirivale su mi kožu. Plakala sam i grčevito se držala za mamu i željeznu šipku dok smo polako napredovali posljednjom vožnjom preko Save, samo zato što je mama srela nekog daljeg rođaka koji nas je ukrcao...

Koliko Sirijaca danas nema tog rođaka koji će ih prevesti na drugu stranu? Imaju nekog kome su oni samo određena suma obično izražena u dolarima i pomnožena brojem glava. Te glave će krenuti na put, no ne nužno i preživjeti... Ako i prežive nesiguran put, glad, žeđ i strah te domognu se obale – gdje stižu?

Mi smo smo stigli u Slavonski Brod, pa vozom u Zagreb i tu smo ostali jedno vrijeme. Sama destinacija nije ni bitna, bitan je put, kojim želiš doći u sigurnost, a ideš kroz nepoznato i samo sekunda je dovoljna da se ta dva puta razdvoje i da te nestane, ili da se stope pa da uspiješ krenuti dalje.
Kako li je njima? U Grčkoj će dobiti sendvič i flašu vode. U Makedoniji će potrošiti ušteđevinu i dobiti pendreke po tijelu. Zatim će se iscrpiti kroz Srbiju i biti potopljeni vodenim topovima i sapleteni pred Mađarskom. Ponovo će se ukrcati s nadom u autobuse i dođi do granice Hrvatske ili Zagreba, kao mi nekada 1992.

...

I šta dalje?

Mi dalje krenuli nismo. Odlučili smo 1993. vratiti se u Bosnu. Kako je otac tada rekao, krenuo je braniti Bosnu. I mi smo krenuli s njim. Otišli smo biti podrška ocu koji je želio da se bori za svoju zemlju. Preživjeli smo...
A oni, ako i stignu do Zagreba, gdje i šta će dalje?