Na daskama Kraljevine Amnezije

U svom tekstu objavljenom u knjizi Žene u BiH/Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, rediteljka Tanja Miletić-Oručević podsjeća na zaboravljenu bh. opernu pjevačicu Bahriju Nuri-Hadžić, kojom bi se historija bh. umjetnosti, prečesto sklona zaboravljanju, trebala ponositi. Knjiga Žene u BiH/Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga djelo je Goethe Instituta u BiH, a izdata u izdanju Buybooka.

Današnja Bosna i Hercegovina je Kraljevina Amnezija; zaborav i diskontinuitet njen kruh je svagdašnji, a primjeri da se istakne, vrednuje i podsjeti na „ono prije“ rijetki su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Bosna i Hercegovina malo, ili nikako, afirmiše i njeguje sjećanje na vlastitu kulturnu prošlost; panično se, također, boji pitanja – čija je ta prošlost? Pripadaju li ljudi, događaji, umjetnička djela jednoj naciji, bivšoj omraženoj državnoj tvorevini ili, možda, svima nama? Neprijatelji državotvornosti Bosne i Hercegovine mogu tu naći sjajan argument: kakva je to („da prostiš“) zemlja čije se prošlosti, kulture, ljudi i umjetničkih djela slabo sjećaju oni koji je navodno toliko vole? Postoji li ta zemlja/kultura uopšte, je li ikada postojala, ili ju je neko izmislio, kao ljepše ime i ljepši argument za sujetu vlastite veličine i želje za političkom moći?

Tanja Miletić-Oručević (1970, Sarajevo), studirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a magistrirala je dramsku režiju na Državnoj teatarskoj školi u Krakowu (Poljska). Bavi se pozorišnom i radio režijom, te pedagoškim radom u oblasti glume. Režirala je preko 20 predstava u profesionalnim pozorištima Bosne i Hercegovine, Poljske, Makedonije i Italije. Piše i objavljuje teatrološke eseje, uglavnom o bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj savremenoj drami. Prevodi s poljskog jezika. Trenutno je doktorantica u oblasti režije na Teatarskom fakultetu Janačkove Akademije muzičkih umjetnosti u Brnu (Češka).

U slučaju bosanskohercegovačkih pozorišnih umjetnika i umjetnica i tako znamo da naša iskustva sa teatarskom umjetnošću ne traju dugo, ona je na ovim prostorima prilično nova. Ali, to nimalo ne umanjuje niz sjajnih i zanimljivih ljudi koji su djelovali na ovdašnjim scenama, ili ljudi sa ovih prostora koji su se pozorištem bavili drugdje. Sudbine i stvaralaštvo tih osoba dio su naše kulture; njihov život, njihovi osjećaji i umjetnički dometi, njihove dileme na neki način su i naše dileme, jer historijske i kulturološke odrednice i pitanja pozicije umjetnika i umjetnica su univerzalna, nekada mnogo manje vezana za jedan konkretni politički trenutak nego što nam se čini. Sudbine bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetnica, pozorištaraca i glumica na neki način se ponavljaju i odjekuju jedna u drugoj; i možda bolje možemo razumjeti vlastitu sudbinu upoznavajući tuđe.

Bahrija Nuri-Hadžić

Ova fotografija prikazuje jednu od najinteresantnijih žena u scenskoj historiji, porijeklom iz Bosne i Hercegovine: opernu divu Bahriju Nuri-Hadžić. Fotografija je iz dokumentacije državnog muzeja u Zurichu i predstavlja kadar iz filma – snimka praizvedbe opere Lulu Albana Berga, sa Bahrijom Nuri-Hadžić u naslovnoj ulozi. Na samoj fotografiji vidimo vrlo dramatičan i zapanjujuće uvjerljiv Bahrijin glumački gest (ne zaboravimo pritom na izmjenu i razvoj glumačke konvencije od 1930-tih, vremena izvedbe, do danas!) realističan i ekspresivan istovremeno. Sve kritike su kod ove iznimne operne pjevačice isticale snažan glumački talenat, a upravo uloga Lulu u prvom izvođenju opere Albana Berga bila je prvorazredni kulturni događaj u Evropi; njeno tumačenje ove uloge, jedne od najzahtjevnijih, i pjevački i glumački, u cijeloj svjetskoj opernoj literaturi, bilo je tako adekvatno i dobro da je na desetine godina ostalo model za izvedbu lika. Ali, ko je bila ta Bahrija Nuri-Hadžić, koliko o njoj znamo u današnjoj Kraljevini Amneziji i, što je možda najvažnije, koliko su vrijednosti njene umjetnosti ― vrijednosti našega današnjeg pozorišnog svijeta?

Za razliku od prethodne fotografije iz Lulu, koja nije previše poznata u bosanskohercegovačkoj pozorišnoj javnosti, vjerovatno najčešća vizuelna predodžba koja se veže za lik Bahrije Nuri-Hadžić je ona sa marke bosansko-hercegovačke pošte. Iako, meritorno, ovaj crtež nije sporan – najvjerovatnije je pjevačica tu prikazana u kostimu Salome, svoje druge veoma poznate i uspješne uloge u operi Richarda Straussa, zanimljivo je da ovaj prikaz kulturno odgovara izvjesnom trendu retradicionalizacije, pa i neke reorijentalizacije, koja je konstanta bosanskohercegovačke kulture poslije rata. Ovdje je Bahrija Nuri-Hadžić vizuelna diva jedne neprecizirane orijentalne ferije, koja će, uz njeno bošnjačko ime i prezime, neupućenom pošiljaocu pisma i ljepitelju marke dati jednoznačnu kulturnu smjernicu.

No, pitanje identiteta, kulturnoga pa i nacionalnoga, velike dive je mnogo komplikovanije i zanimljivije, pa i inspirativnije u višeznačnostima i igrama sa identitetom koje čine kulturni život našega doba. Rođena 1904. godine u Mostaru, kao kćerka književnika Osmana Nuri-Hadžića, pohađala je muzičku školu kod časnih sestara. U Beogradu je nastavila muzičko školovanje i tamo je uočen njen veliki vokalni talenat, pa se upisala na akademiju u Beču. Nakon završetka školovanja, karijeru je nastavila u opernim kućama Berna, Zuricha, Praga i Beograda. Operna kritika i publicisti toga doba također su, izgleda, pokušavali pjevačicu egzotizirati i orijentalizirati, ističući njeno muslimansko porijeklo i često, čak, pišući o njoj kao o „lijepoj kao slika Turkinji“,  što je Bahrija Nuri-Hadžić opovrgavala bijesno, u polemičkim odgovorima, pa čak i u intervencijama preko ambasada, tvrdeći da ona nije nikakva Turkinja, mada jeste muslimanka, te da je njen maternji jezik srpski. Druga anegdota bilježi da je novinama napisala da moli da se o njoj ne piše kao o „ljupkoj Turkinjici“, budući da je ona, gospođa Bahrija Nuri- Hadžić, sopranistica i muslimanka iz Mostara.

Obje najznačajnije operne uloge Bahrije Nuri-Hadžić su specifične i daju vrlo zanimljiv umjetnički portret ove dame iz doba prije osamdesetak godina. Straussova Saloma izazivala je snažne reakcije publike (danas bismo to nazvali „kontroverznim“), kako zbog ekspresionizma lika Salome sa svom svojom okrutnošću, tako i, prozaičnije, zbog plesa sedam velova, koji je za to vrijeme bio neuobičajeno slobodan i erotiziran, posebice na opernoj sceni. Zabilježeno je da su gostovanje ove predstave u Beogradu pratile polemike u štampi i zvanični protesti crkvenih krugova, zbog „nepoćudnosti“  i „nemorala“ na sceni.

Još je zanimljivija uloga Lulu u operi Albana Berga, koju je Bahrija Nuri-Hadžić pjevala na praizvedbi u Zurichu 1937. godine. To, vrlo zahtjevno i avangardno djelo, čiji se libreto zasniva na dramama Franka Wedekinda, stavlja iznimne i pjevačke i glumačke zahtjeve pred izvođače, a naročito nositeljicu naslovne uloge. Ekspresivne, teške fraze dodekafonijske muzike traže izvanredno elastičan i izražajan sopran, ogromnu koncentraciju i neobično intenzivnu muzikalnost. Glumački je, pak, Lulu sigurno jedna od najbogatijih i najsloženijih ženskih ličnosti u opernoj literaturi. Taj lik doista nema ništa od tradicionalnog operskog patosa stereotipnih „velikih emocija“. On je građen realističkim i ekspresionističkim sredstvima, posve kao dramski lik modernističke literature. Nosi u sebi mnoštvo značenja i emocija, kolorit intenziteta i rastrzanosti savremenoga urbanog čovjeka, pa i određena groteskna pretjerivanja u viziji „demonske, manipulatorske žene“. Lulu je erotična, zavodljiva, a istovremeno djetinjasta, divlja i bespomoćna, manipulativna i lukava, ali i krajnje spontana i neposredna. Jednom riječju, Lulu može tumačiti samo izvrsna pjevačica i vrhunska glumica iznimno savremenoga senzibiliteta. Kada se još prisjetimo koliko je tridesetih godina Bergova muzika morala biti avangardna i uhu slušaoca nova, kada čak i danas ona spada u ona „teška“, „zahtjevna“ slušalačka i gledalačka iskustva, onda možemo predočiti koliko je ovaj umjetnički čin Bahrije Nuri- Hadžić bio, ne samo trijumfalan, nego i, u punom smislu te riječi, emancipatorski gest. Sama ta činjenica dovoljna je da ličnost Bahrije Nuri-Hadžić postane jedna od centralnih figura u izgradnji sjećanja bosanskohercegovačkog teatra.

Zanimljivih činjenica vezanih za tu neobičnu ženu ima mnogo. Poživjela je dugo, nadživjela je nekoliko država, epoha i svjetova (1904 - 1993). Njen glas nije snimljen. Nije otišla u Sjedinjene Američke Države sa svojim partnerom i učiteljem, dirigentom Walterom Herbertom, koji je kao Jevrej bježao od nacizma. Umjesto toga, udala se za hirurga i po njegovoj želji napušta karijeru i provodi cijelu deceniju gajeći piliće i igrajući karte! (Ne znam ime toga čovjeka, ali kada bi postojao sud za zločine nad umjetnošću, ta njegova želja bi ga sigurno kvalifikovala za kakvu visoku kaznu!).

Vratila se, srećom, pjevanju, ali je u Beogradu pjevala uglavnom klasični operni repertoar, jer drugi nije ni postavljan.  Iako je opera Nečista krvkomponovana s mišlju o njoj, govorila je da nije bila zadovoljna ulogom Koštane, da nije osjećala taj ambijent kao svoj, te da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku.

Neokonzervatizam i retradicionalizacija

U pozorištu, kao i u društvu, ženska figura je često svojevrstan lakmus papir. Pozicija žene u društvu i slika žene na sceni mnogo govore o kulturnom i političkom statusu toga društva, općenito. Kako sam već rekla, čini mi se da su u bosanskohercegovačkom društvu aktuelni neokonzervatizam i retradicionalizacija. Snažno se reafirmiraju vjerske i nacionalističke vrijednosti, u kojima je položaj žene sveden na dualizam stereotipa majka – prostitutka (seksualni objekat).

Nije čudno da se u zvaničnoj kulturi kao centralna ženska figura na pozorišnoj i opernoj sceni nameće Hasanaginica, lik iz narodne balade 19. vijeka, koji okamenjuje spektar predrasuda, nacionalnih, klasnih i rodnih, u jednom idealizovanom feudalnom društvu, a osim toga, u ratničkom društvu, društvu „u stanju pripravnosti“. Elementi klasno uslovljenih feudalnih vrijednosti, kao što su „stid, obraz i red“, samozatajna subordinacija žene, prkos/inat/prezir kao odlike dominacije u klasnom, skoro pa kastinskom, društvenom sistemu te neprikosnovena majčinska ljubav, romantizovane su u savremenim izvedbama Hasanaginice do te mjere da se pokušavaju nametnuti kao apsolutne, univerzalne i vanvremenske kulturne vrijednosti. Svaki pokušaj jednostavnog demaskiranja ovih koncepata doživljava se kao atak na „nacionalnu kulturu“.

Naravno, nije nikakav emancipacijski gest stavljanje akcenta na drugoj, od dvije stereotipne role žene, dakle, onoj prostitutke i seksualnog objekta, mada se taj gest uveliko dešava u najšire shvaćenoj pop kulturi. Takozvana seksualno oslobođena, a zapravo seksualno porobljena žena predstavlja samo naličje konzervativnog ideala „majke“. Ni jedan ni drugi stereotip ne približava se mnogo slici misleće žene, žene u savremenom svijetu, usred svih njegovih dramatičnih preloma. Zbog toga se u Kraljevini Amneziji moramo sjećati žena, glumica i teatarskih umjetnica, koje su znale ozbiljno studirati sliku savremene žene, kroz djela najzanimljivih autora svoga doba i u saradnji sa sjajnim rediteljima.

Kako je Bahrija Nuri-Hadžić igrala Lulu u Zurichu, tako su osamdesetih godina prošloga vijeka u Bosni i Hercegovini igrane sjajne i moderne predstave, koje su donosile uzbudljive slike moderne žene: na primjer (samo prve koje mi padaju na pamet) Majčina sultanija Svetozara Ćorovića u Mostaru, sa Sunčicom Todić, Bijeli Brak Tadeusza Rozewicza ili Bremenska sloboda Rainera Wernera Fassbindera u Sarajevu, sa Vesnom Mašić i Jasnom Ornelom Berry...

Ko želi dalje razmišljati o ženama u pozorištu u Bosni i Hercegovini danas, 2011. godine, neka nastavi ovaj niz.

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?
Svetlana Cenić: Tuđa sreća
Danijela Dugandžić-Živanović: Zovem se CRVENA
Tanja Stupar-Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek
Besima Borić: Gdje smo danas?
Azra Džajić-Weber: Suptilna teškoća bosanskog feminizma

Martina Mlinarević-Sopta: Ilirike modernog doba

Vildana Selimbegović: Žene su ženama žene