Kazat ću vas Bogu!

Probudio se nekad noću, u mračnoj sobi. Ležao je na leđima gledajući u plafon, pitajući se odakle ga tu i pokušavajući shvatiti šta se desilo. Pokušao je ustati ali tijelo mu je bilo paralizovano. Ni glavom nije mogao micati, bilo bi odviše bolno svaki put kad bi pokušao. Osjećao je neku čudnu vrelinu poput jake groznice, od koje je imao privid da se trese i da mu je hladno. Ali ovu vrelinu je još jače osjećao negdje duboko u svojoj nutrini, kao da je izdisao oganj.

Obuzeo ga je strah. Da li umire, ili je možda već umro? Možda se tako osjeća umrli u svom prvom susretu s onim svijetom. Možda se tako čekaju oni koji zajamčeno dolaze po umrlog. Užasavala ga je sama pomisao o tome. O susretu s nepoznatim a slućenim. Sjećao se svega lošeg što je uradio u životu, a ništa od dobrog. Ako je već umro onda se više ništa ne da ispraviti ni popraviti, kasno je za pokajati se i tražiti halala.

Sigurno je umro, prolazilo mu je kroz glavu i ova mračna soba je sigurno gusulhana. Ali odakle mu onda osjećaj nade, zbog čega da se nada? Vrisnut će, zavapit će najjače što može. Kriknuo je očajnički, pa onda još jednom kao da potvrđuje sam sebi da bar kriknuti može. Zar umrli mogu kriknuti? Na dunjaluku ne mogu, prođe mu kroz glavu, ali tamo, s onu stranu možda mogu. Da, sigurno sam tamo.

Trending

Parlament Južne Koreje se okrenuo protiv predsjednika. Na ulicama Seula pozivi za rušenje diktature

U prostoriji se odjednom pojavilo svjetlo. To su oni koji vade dušu, oni beztjelesni, oni koji se živom čovjeku ne ukazuju i čije svjetlo se vidi samo na onom svijetu - pomislio je. Umro je sigurno. Nada koju osjeća je sigurno samoobmana svojstvena čovjeku čak i na onom svijetu.

Sad već čuje i glasove. To je to, to je taj čas susreta. Susreta za koji se oduvijek slutilo i znalo da će doći do njega. Čudno, jadno, poražavajuće - pomislio je. Za jedini susret koji se ne može izbjeći čovjek nije spremio ništa.
Više sebe odjednom nejasno vidi obrise nekoga. Sve više ih je tu. Natkapili mu se više glave. Ne raspoznaje detalje, sve mu je i dalje mutno. Oni na sebi imaju zelenu i bijelu boju. Da, to su sad sigurno oni koji se izbjeći ne mogu. Sad će progovoriti. Neće pitati ništa, samo će pročitati, oni su upućeni, oni znaju sve o njemu. Ali i dalje osjeća nadu, tanku poput niti paučine, iako je užasnut prizorom i mislima.

19.05.24. 14:40

Znate li kako je zavoj za rane poznat kao gaza dobio svoje ime?

Jedan od njih progovara. Isprva mu je nejasno šta mu govori od osjećaja izbezumljenosti. Diraju ga po glavi. To je to, gotovo je. O Bože, Milosniče, ne napuštaj me, ne odbacuj me, ne kažnjavaj me, pomiluj me. Ja nemam ništa osim nade u Tvoj oprost i Tvoju milost - zavapi njegova nutrina.

Odjednom ga prenu govor sličan ljudskom. Govorio je kao običan čovjek, ljudskim ne anđeoskim govorom. Zbunjeno skreće oči prema govorniku. Sad vidi dovoljno jasno. Pa to je čovjek, i još njih nekoliko kraj njega. To su doktori u zelenim haljinama i s bijelim kapama. Hirurzi su, vjerovatno. Pa stani, onda sam ja ipak još živ. Nisam umro. Živ sam - proletiše mu misli jedna za drugom. Obuze ga neki čudan osjećaj radosti, na čijem kraju se ipak pojavi strepnja. Uznemireno, opet postavlja pitanja sebi. Zašto sam ovdje, šta se desilo? Rat je, bilo je bombardovanje. Šta se desilo?

Progovori i upita uplašeno: "Gdje mi je porodica, gdje su mi supruga i djeca? Ja nisam živio sam na dunjaluku znate, gdje su mi oni?" Ta briga sluđeno nadvlada sve prethodno što mu je prolazilo kroz glavu i poče mu jako pritiskati grudi dok je čekajući odgovor slušao vlastite otkucaje srca.

"Primi naše saučešće dragi brate. Bog se smilovao njihovim dušama, svi su preselili na bolji svijet. Bomba je pogodila blizinu vašeg šatora. Oni su sad sigurno mučenici i Božiji miljenici, a Bog je tako htio da ti preživiš. I ti si ranjen na više mjesta, ali smo te uspjeli operisati. Sad trebaš odmarati, molim Boga da ti olakša tvoju muku i bol", rekao mu je doktor, zastajkujući s govorom svako malo.

08.05.24. 22:23

Gaza: 'Ovo jutro je jedno od najmračnijih u ovoj sedmomjesečnoj noćnoj mori'

Bol koju je odmah osjetio ga je raskidala. Zar ima, zar može još više boli? Najprije je pomislio da će vrištati, da će urlikati, ali onda ga je preplavilo nešto nespoznato do tad. Svi oni neizgovoreni vriskovi i urlici su se pretvorili u jedan tihi plač i jače uzdisanje. Živ je, ali sam. Nema više nikoga. Dunjaluka ga je strah više nego onog svijeta. Okrutniji je, zvjerskiji, bezmilosniji - prolazilo mu je kroz glavu dok je zazivao Božija imena. Čitav svijet mjesecima zatvara oči pred patnjama mog naroda. Naroda izneđu mrtvog i živog mora.

"Ne želim ostati sam na njemu, uzmi me i spoji s mojom porodicom, Bože Svemogući. Da moje oči opet radosno iskre kad se susretnu sa blagim i veselim pogledom moje žene, da još jednom ljubim one male ručice i nožice mojih kćerki kad mi ih onako u igri namjerno gurnu pred usne."

Na trenutak sve kao da zastade. Nestade svega, i slika i zvukova. Kao da se uspinjao negdje prema gore. Da gore je, sad odozgo ispod plafona vidi sebe dole na bolesničkom krevetu okruženog doktorima i sestrama. Više nije osjećao ništa. Jedino još po čemu je postojao je misao.

Da li je sad konačno umro, da li mu je Gospodar udovoljio i uslišio želje od maloprije? Ne, ovaj put ga nije strah umiranja, jer kad umre zapravo će oživiti, rodit će se, jer tamo su oni, njegova porodica, oni ga čekaju, oni ga vole, oni su mučenici i zajamčeno su na boljem, vječnom svijetu, a Bog Uzvišeni koji je sve iz ljubavi stvorio se sigurno neće oglušiti na njihov zagovor.

Umrijet će samo ako preživi, umirat će svaki dan, svaki sat i svaki minut. Čekati dok se dani ne izbroje. I svaki dan umirat' a živit'.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba