Mladen Vuksanović: Nisam nacionalni nego profesionalni novinar (4)

Pale, ponedeljak, 11.5.1992.
Noć užasa. S glavom na jastuku, iz pravca Trebevića i Lapišnice čujem potmulu tutnjavu haubica, koje "ravnaju Sarajevo". Noćas mi telefoniraju prijatelji, novinari iz Sarajeva, P.K. i M.J., i kažu da samo preko njih mrtvih šumski zločinci mogu osvojiti grad. Među tim zločincima ima i naših prijatelja sa Televizije, iz kafane. Nekad smo se družili, a sada ubijaju svoje prijatelje. Kako je to moguće? Šta se to desilo u nama i oko nas? Ako je istina, a svaka ispaljena granata nosi poruku da je to strašna, neumitna istina, onda je cijeli naš život s njima bio varka. Tjedan koji počinje bit će najteži za ljude u gradu. Kako da pomognem familiji i prijateljima?

Dan kao najružniji san, košmar pitanja bez odgovora. Analizirati hiljadu mogućnosti spasa znači da će se desiti ona hiljadu i prva, koja vodi u propast. Glad i bolest počinju da haraju Sarajevom.

Meho i Miralem kopaju i sade povrće u bašti, u nadi da će ga najesen brati. Mina stalno pita kada će se moja supruga vratiti iz Sarajeva, da ima s kim razgovarati. Oni znaju mnogo više od mene što se dešava na Palama i okolnim selima. Misle da ja opet znam mnogo više o događajima u gradu i svijetu.

Pale, utorak, 12.5.1992.
Gotovo cijelu noć presjedio pored kreveta. Ne mogu da stavim glavu na jastuk, jer je zemljina kora izvanredan provodnik zvuka – tutnjave topova. Kako čovjek može uopće da spava ako čuje ispaljivanje granata, prati u mislima njihov let do neke kuće u Sarajevu i vidi je kako se ruši, a ispod ruševina ostaju leševi? Bože, može li ljudsko biće uopće shvatiti tuđu bol i smrt?

Danas je pravoslavni svetac Vasilije Ostroški, dan kada je moja majka, iako katolkinja, uvijek slala novac Pod Ostrog (Crna Gora), za naš spas i spas svih čestitih ljudi. Sada sasvim shvaćam kako su moji roditelji, raznih vjera, bili samo iskra što svijetli u ovom balkanskom mraku.

Telefonom mi se javljaju prijatelji da su kćerka i supruga juče krenule iz Starog grada prema Ilidži, da bi zaobilaznim putevima došle na Pale. Sin na Pale nikako ne smije doći, jer bi ga odmah mobilisali i poslali na Trebević. Sada bukvalno umirem od straha, misleći na njihov put. Hoću li vidjeti sina prije nego što "pođe u svijet"? Ako ikad pođe. Supruge i kćerke nema ni poslijepodne, a ni naveče. Šta im se desilo? U gradu je malo zatišje. Nadam se da su žive.

Pale, srijeda, 13.5.1992.
Malo odahnuo na vijest da su Srbi odlučili da "pet dana prekinu vatru". Sretni trenutak je ipak zakucao na moja vrata. Djevojka T.S., koja je ranije radila na SA-3, gdje sam jedno vrijeme bio urednik, došla je k meni sa svojom sestrom D. Nedavno su stigle iz Sarajeva k roditeljima koji žive na Vučjoj Luci. S. me gleda pravo u oči i pita:

- Znam da si odbio da radiš za SRNU. Mene su danas sreli na ulici i upitali kada ću početi da radim za njih. Šta mi savjetuješ?

Iz njenog sićušnog tijela izbija nevjerojatna energija. Kamera ju je "htjela", pa je u studiju dominirala pojavom i elokvencijom. Mnogo sam je cijenio. Šutio sam.

- Znam šta misliš. Izvini što sam te to pitala; već sam ih odbila – odgovara brzo.

Ali to nije bio jedini razlog njihove posjete, već i telefon u mojoj kući, taj spasonosni uređaj, koji tek u ratnim vremenima dobiva punu vrijednost. Doduše, na Palama "iz nje se sve čuje", a njihovi mladići su Muslimani.

Do prije nekoliko mjeseci to je bila normalna stvar. Sada je smrtni grijeh. Nacionalno određenje postaje sudbonosno za mnoge ljubavi, brakove, prijateljstva. Sada je sve puklo. Vidim i osjećam koliko ove dvije djevojke pate. Kao leptirice poletjele su na telefon. Nije im smetala ni nesnosna, bučna muzika iz slušalice, koju emituje Radio srpske republike BiH.

Izlazim u vrt da im ne smetam. Kada se vratim, izgledaju kao pokisle ptice. Dotukla ih je spoznaja da tih petnaestak kilometara što ih dijeli od njihovih mladića izgleda kao petnaest svjetlosnih godina. Odbacile su kategorično sve racionalne razloge da ostanu bezbjedno s roditeljima na Vučjoj Luci i po svaku cijenu hoće da se vrate u grad. Sada sa mladićima "razrađuju situaciju" ulaska u Sarajevo. Kako su mi draga ova dva mlada ljudska bića. Donose sa sobom nadu da još nije sve potonulo u beznadnu noć. Dajem im knjigu Czeslava Milosza Zarobljeni um i još neku "lakšu literaturu".

Čitajte, samo čitajte – kažem im – tako se najbolje pobjeđuje ludilo.

Koliko sam srećan. Čuo se preko telefona s familijom. Živi su i traže put, put izlaska iz sarajevskog pakla.

Srpska vlast na Palama vrši popis kuća i stanova. Prvo muslimanskih i hrvatskih. Useljavaju izbjeglice što u talasima dolaze na Pale. Očekujem da dođu k meni.

Nakon dugo vremena čuo se telefonom s dobrim prijateljem i kolegom s posla. Rekao mu da pošalje k meni svoju bolesnu majku. Divna, tanjušna i suptilna žena, za koju uopće ne znam kako podnosi sav taj užas. Ne znam koga bih više žalio: novorođene bebe, majke, djecu, mladiće i djevojke ili starce. Svima je jedna moćna, nemilosrdna sila razorila svu zbilju i sve snove. Djevojke su otišle, opet sam potpuno sam u kući koja me podsjeća na mrtvački kovčeg.

Pale, četvrtak, 14.5.1992.
Užas! Do sada najteže bombardovanje grada i najkrvavije borbe na padinskim dijelovima. S puškom u ruci ili bez nje, mladići jurišaju na Mojmilo, Vraca, Jevrejsko groblje. Ledi mi se krv u venama od slika koje vidim na Tvekranu. SRNA daje svoju verziju borbi: "To je džihad!" Sve što nije srpsko, za njih je džihad.

Zovem TV Sarajevo i kolega K.B. mi kaže da su Sarajlije krenule na sve ili ništa. Osvojili su već neka neprijateljska uporišta. Na tamnom, zamrznutom nebu sija pun mjesec. Nije li sve ovo njegovo prokletstvo? Noć vampira što bebama sisaju krv? Kao utvara hodam kućom i molim Boga za djecu i suprugu. Strah me totalno paralisao.

Za sutra najava avionskog bombardovanja Sarajeva. Je li to moguće? Ako je ovaj rat, ovaj napad na Sarajevo bio moguć, onda je i to moguće. Osvijetljene mjesečinom, Pale izgledaju sablasno. Po cesti hodaju do zuba naoružani ljudi i "čuvaju mir svojih podanika". Mislim da sanjam.

Pale, petak, 15.5.1992.
Je li moguće da je svanuo petak?

12.00
Vijesti: "BiH odolijeva zvjerskim napadima agresora. Sarajevo je razrušen grad..." . Od Muslimana se, "u interesu njihove sigurnosti", traži da predaju oružje. Palama hodaju po trojica "činovnika" u pratnji naoružanog vojnika i popisuju ljude, imovinu, stoku. Majka mi je pričala da su to isto radili odmah nakon oslobođenja 1945. S Televizije me zove usplahiren glas prijatelja M.J. i moli da nekako saznam šta se desilo sa našim kolegom N.K. koga su "zarobili Srbi". Brine se za njega, da ga ne ubiju, jer je pošten čovjek. Kakav šok. Gledam ga na Srpskoj televiziji kako ljubazno i zadovoljno ćaska s urednikom IIlijom Guzinom, nekadašnjom komunističkom perjanicom, što je u ime komunista sa TV ekrana presuđivao prije suda ljudima "svoje nacije". Sada vedri i oblači na SRNI. Našem kolegi N.K., za koga smo se svi brinuli, ne fali ni dlaka s glave. Kaže kako je dobrovoljno prešao na srpsku stranu i da će raditi za njih. Vojnim helikopterom odlazi u Srbiju da obiđe familiju i da se nakon toga "aktivno uključi u njihov rad". Bože, kako je čovjek lažno biće. Za njega bi svi stavili ruku u vatru, a on se tako jeftino prodao.

M.J., koji se toliko brinuo za njega, sada urla u slušalicu da će ga vlastitim rukama kad-tad ubiti. Osjećamo se strašno prevareni i stid nas je.

Pale, subota, 16.5.1992.
Subotnje jutro kao i svako drugo. Više uopće nije bitno koji je dan, datum, sat. Sve se pretvorilo u jedno do kosti golo trajanje, bez početka i kraja. Kolegica iz redakcije TV Sarajevo plače i vrišti na telefon, jer nam je uvaženi kolega, dobitnik mnogih nagrada za ekološke emisije, N.A., u zatvoru na Ilidži. Kaže mi da zovem SRNU, Televiziju i ostale na Palama i objasnim im da "Srbi nemaju pravo da hapse naše kolege samo zato što su Muslimani i što stanuju na Ilidži".

U kakvoj je zabludi. Šta misli, tko sam ja, koliko moćan da ovo objasnim ljudima, kojima se ne može apsolutno ništa objasniti.

Kolegica M.J. nastavlja da psuje i plače, pozivajući jedan narod "da bude častan", a nije ni svjesna da su te riječi potpuno izbrisane s ovih prostora gdje ja živim. Smirujem je i tješim da ću "učiniti sve što mogu". Biti na Palama, makar i u izolaciji u kakvoj sam ja, za neke ljude u Sarajevu znači da si "ipak njihov i da za njih radiš". Razumijem ih i ne osuđujem. Jednog dana, ako preživim, pogledat ćemo se u oči.

Saznajem da je danas u gradu malo mirnije i da će mi stići supruga sa kćerkom. "Vidim" njihov put kroz razrušeni grad, prelazak preko mosta kod hotela "Bristol", mosta gdje su pokretna meta za nekog manijaka ubicu, legitimisanje, provjeru na Grbavici, koju drže Srbi, ulazak u kamion, makadamski put preko Kasindola i sjevernih obronaka Jahorine, dolazak na Pale. "Vidim" taj put i "vidim" četnike sa kokardama, kako ih puštaju ili zadržavaju. Šapćem: "Samo da prođu, a nakon toga neka idu sa Pala, što prije. Žene još mogu otići.


Foto: EPA

12.00
Totalni rat u Sarajevu. Puca se na sve zgrade, na civile, iz svih vojnih kasarni. Svaka nada za mir ustvari je jedna velika varka. Svaka izjava o primirju velika laž.

15.30
Supruga i kćerka konačno stigle na Pale. Kakva sreća. Pale im djeluju nestvarno tuđe, strano, mirno. Kćerka je skoro mjesec dana provela u Dobrinji i Starom gradu, a supruga pola mjeseca. A otišla je samo na dva dana. Pune su utisaka, pa molim da mi ih pribilježe.

Ovo su sjećanja moje supruge:

Sarajevo, srijeda, 29.4.1992.
U kamion su se usput ukrcavale neke žene i muškarci, iz njihovog razgovora saznajem da često idu do Sarajeva, tj. do Vraca, odakle ih je srpska vojska evakuirala; sada žive u tuđim vikendicama po šumi, njihove kuće na Vracama su pretvorene u topovska gnijezda. U Sarajevo odlaze da pokupe što više svojih stvari. Usput nekoliko vojnih kontrola; lična karta sa Pala i prezime omogućavaju prolazak. Putnici primjećuju da je put sve bolji i bolji, prije mjesec dana putovalo se dvanaest sati, sada stižemo na Vraca u 11 ujutro. Šokirana sam količinom oružja, vojske i izgledom nekada pitomih Vraca. Ulijećem kod prijateljice M.J. na Grbavici. Kod nje prozori zamračeni dekama. Smije se što skačem na svaki pucanj oko kuće. Ona se već navikla, kaže: - Čarapići vježbaju, ulete u transporter i opale luđačku vožnju po Grbavici, pucajući po okolnim prozorima.

Praćeni pucnjavom, pretrčavamo most kod Prirodnomatematskog fakulteta, vozimo se tramvajem do centra grada. Gledam spaljenu zgradu "Unioninvesta". Ona ide na posao, ja produžavam do Principova mosta.

Grlim djecu. Dobro izgledaju. Odlazim popodne po novac kod Š.D., sa njom dogovaram da njena svekrva sa unučicom i moj sin zajedno krenu za Brčko. Kod Katedrale prisustvujem iznenadnoj pucnjavi, svi gosti što sjede po okolnim kafićima munjevito skaču u zaklone. Većina vadi pištolje, žene viču "ubij ga, ubij". Iz jednog haustora izvode mladića u trenerci, prolaznici ga udaraju, svi govore da je to snajperista koji je pucao. Meni ostaje mučan dojam da se radilo o nekom lokalnom obračunu – to zaključujem po komentarima prisutnih. Telefonski dogovori oko sutrašnjeg sinovog odlaska; spakovani čekamo zoru. Noć ispresijecana rafalima i udaljenim granatama.

Sarajevo, četvrtak, 30.4.1992.
Prve jutarnje vijesti i paraliza: most u Brčkom miniran. Šta sada? Dok nešto ne smislimo, idemo u kupovinu i u Visoki komesarijat za izbjeglice, po papir koji mom suprugu treba omogućiti prolaz u Sarajevo.

Kupujemo kafu i hranu. Tržnica je bijedno prazna. Ljudi šetaju, puni nekog ponosa. Susrećemo poznanike, sa svakim se grlim, osjeća se neko novo drugarstvo. Odlazim u Šipad, šokirana sam izgledom demolirane kancelarije. Rupa u zidu i radijatoru velika kao lubenica. Popodne, oko 16 h, vraćam se iz kafane u kojoj sam susrela mnoge zajedničke prijatelje, sprema se kiša, a na ulici više nema žive duše. Ljudi su već na bezbjednim mjestima. Haustori se zaključavaju, stalna kontrola ulazaka i izlazaka. S. i J.M., stanuju tačno preko puta Vojne komande, veoma nezgodno mjesto, otvoren prostor – Miljacka, Park cara Dušana. Spavam istrzano.

Sarajevo, petak, 1.5.1992.
Sa J.V., odlazim na tržnicu pored Zetre – tu ima samo tjestenine, sjemenskog luka, cigareta, deterdženata. Smijemo se tome kako je J.M. jučer mislio od obične grmljavine da su granate, a zapravo jučer uopće nije gruvalo. Bar ne u našem dijelu grada. Predlažem joj da posadi luk, čudi se da se to može u saksiji. Ja stalno paničarim oko hrane. Pred njenom kućom vidim rascvjetali maslačak, objašnjavam joj da je to ustvari taj "radič" koji se za skupe novce prodavao na tržnici, pokazujem joj šta je kopriva, šta se sve može jesti. Sad joj je žao, jer su sanjali svježe bilje, a bilo joj je pod prozorom.

Uveče, iznenada, počinju "pljuskati" u blizini. Sad i meni nije prijatno ostati u stanu. Silazim prvi put u podrum. Velik, austrougarski. Samo jedna improvizovana klupa pored uglja. Malo stanara, dvoje male, tihe djece, njihova majka i otac koji čuva puškom haustor, tri stare gospođe, muž jedne od njih, S., ja, moja djeca. Hladno je, svi su u zimskoj garderobi. Granate padaju tako blizu da debeli, kameni zidovi podrhtavaju. Kasno u noć ulijeće Vjeko, sin penzionera koji žive u potkrovlju. Preskakivao je preko njemu poznatih dvorišta, javlja da Baščaršija gori, na Skenderiji borbe prsa u prsa. H. se trese od straha. B. plače, kasnije kaže da je plakala zbog Baščaršije. Kad se granatiranje smanjilo, skupljamo hrabrost, vraćamo se u stan i obučeni pokušavamo odspavati.

Sarajevo, subota, 2.5.1992.
Šok kada sam skupila hrabrost da iziđem van. Baščaršija demolirana, spaljene radnje, staklo, staklo, staklo, rupe po kućama, u zraku lebdi prašina od maltera, izlozi polomljeni ili s rupama od gelera, samoposluge već "opuhane". Kupujemo šećer, i dalje susrećem poznanike, koji se raspituju za Mladena. Zbog iznenadnog granatiranja, bježimo kući.

Poslijepodne, u 16 h, kriomice posmatram najavljeno iseljavanje vojske iz Vojne komande. Park je već ozelenio, pa se ne vidi dobro, a i upozoravaju me da se sklonim sa prozora, jer snajperi "vide" infracrvene zrake. Odjednom primjećujem u koritu Miljacke, ispod mosta, dvadesetak mladića, šaroliko odjevenih, naoružanih. Svaki čas, kad priđem prozoru i provirim oprezno, oni se sve više približavaju Komandi. Slutim gadno zlo, jer je traženo da iseljavanje bude potpuno bezbjedno. Mladići se, kao u partizanskim filmovima, kriju iza stabala, ali su sve bliže Komandi. Kolona maslinastih kamiona, a vide se i bijela vozila UN, polako kreće. Ubrzo se čuje pucnjava. Šta se događa? Kasnije, na TV slušamo Kukanjca i Kljuića, kako se prepiru, da li se pucalo ili nije. Tačno je da nije bilo uniformisanih teritorijalaca, ali je tačno i da se pucalo.

Uveče počinje bal vampira, taman kada smo mislili da će biti mir. M.J. se nije vratio kući pa se S. strašno brine. Vani je ludnica, ja mislim da se vode ulične borbe i da ispaljuju rafale u samom haustoru. Pušim prve cigarete nakon februara. U uglu podruma spremne pivske boce sa Molotovljevim koktelima. Vjeko i njegov otac ulijeću u podrum i kažu da gori zgrada Statistike, dijeli nas zajedničko dvorište. Panika raste, jer kuda, ako se požar raširi? Zovemo vatrogasce, podrum postaje sve topliji. Kratkim crijevom muškarci polivaju krov male garaže u dvorištu. Sa stepeništa se može vidjeti da je plamen užasan. Srećom, vjetar ne puše u našem pravcu. Čuju se vatrogasni šmrkovi, ali čujemo da gori i Pošta, i tko zna šta sve ne.

Sarajevo, nedelja, 3.5.1992.
Nema kruha. Pečemo ga od posljednjeg kilograma brašna. Jedemo kruh i mast.

Sarajevo, ponedeljak, 4.5.1992.
Od prijateljice Š.D. posuđujemo malo brašna, ona mi daje i šećer i tjesteninu. M.V. se nudi da kupi nešto hrane na TV. Iz ljudi zrači neka želja za pomaganjem, jednostavno, ne osjećam se napušteno.

Sarajevo, srijeda, 6.5.1992.
Granatiranje očigledno smišlja netko tko želi psihički uništiti ljude. Kad se nadaš da je sve konačno mirno, "pljusne" neka granata u samoj blizini, a taman kad se pripremiš na vampiranje, onda par sati osluškuješ tišinu. Mislim da sam toga dana pretrčala Principov most i konačno kupila kruh. Shvaćam kako je strah od gladi jači od straha od metka. Kakva sreća imati kruh i za sutra.

Sarajevo, petak, 8.5.1992.
Sina stavili na spisak pri Jevrejskoj opštini. Nova nada za njegov odlazak. Mora biti stalno spreman, jer će biti obaviješten pola sati prije polaska. Avionski let bit će besplatan, što mi bar malo olakšava brige. Planiram povratak na Pale, nazivam M.J. na Grbavici, drugom dijelu grada, provjeravam situaciju, ali sve se mijenja iz časa u čas. Kad je ovdje mirno, tada na Grbavici bjesni. I obrnuto. Opet nema kruha.

Sarajevo, nedjelja, 10.5.1992.
Spavamo obučeni, stalno spremni za podrum. Dan počinjem slušanjem radija, kako bih znala može li se izići iz kuće, u potragu za hranom. Savladavam strah od otvorenog prostora; sada već znam: metak koji se čuje sigurno me nije pogodio. Onaj koji pogađa neću stići da čujem. Danas od M.V. dobivam nešto brašna, graha i još neke hrane. Raspoloženje se odmah popravlja. Djeci stalno brojim zalogaje, čini mi se da su stalno gladna. Dnevno imamo samo jedan obrok, ali zato pijemo čaj bez šećera i jedemo kruh i mast. Možda sutra uspijem otići na Grbavicu.

Sarajevo, srijeda, 13.5.1992.
Shvaćam da ne mogu obići ni prijatelje koji su udaljeni dvije (bivše) tramvajske stanice. Vrlo je opasno za hodanje, nikada se ne zna gdje će i kada "roknuti". Svi koriste ovaj izraz. Bila kod B.R., molim je da sin pređe k njima, da bude bliže Jevrejskoj opštini kada dođe trenutak evakuacije. Sin nakon dugog vremena jede prženo jaje. Divni ljudi, utrpavaju mi tablu slanine, nisu tako nespremni za glad kao S. i J.M.

Susret s kolegama mog supruga, divan dan pred kafanom "San", puni su optimizma, duhovitosti, zaboravljam da je pakao oko nas. Telefoniramo kući. Trčanje preko Principova mosta po kruh, između dva napada onih psihopata s brda. Spakovane smo, čekamo da bude miran dan, da krenemo. Ne mogu više objašnjavati kćerki da trošimo dragocjenu hranu naših prijatelja.

Sarajevo, petak, 15.5.1992.
Konačno krenule. Oko podne nas TV kombi luđačkom brzinom vozi pustom ulicom; ispred kasarne "Maršal Tito" svi liježu na pod. Ovdje se masovno gine od snajpera. Iskačemo iz kombija kod "Bristola", prolazimo kontrole teritorijalaca, pa zatim prelazimo mali, drveni most. Čovjek se toliko privikne na pucanje, rafale, grmljavinu oružja da o tome skoro i ne razmišlja. Osjećam strašnu promjenu na Grbavici, koja je sada mrtvački pusta, iako na SRNI govore o normalnom životu na "slobodnoj" teritoriji. Samo poneko lice proviruje iz haustora.

Noćimo kod M.J., jer smo zakasnili na posljednji autobus za Pale, kako nam kažu u srpskom "kriznom štabu". Iznenađena sam, prošlo je tek desetak dana, a umjesto vojnih kamiona, već se i autobusi koriste. Lj. J. pozelenio od straha jer su ga u Kriznom štabu htjeli zadržati da ga mobilišu. Tek kada saznaju da nije Srbin, puštaju ga.

M.J. priča o užasu koji je preživjela prije dva dana kada su dvojica pijanih vojnika banula u njihov stan, prijeteći da će je zaklati ako nađu "Gospinu sliku". Dok je, paralisana, sjedila, oni su na brzinu ispreturali stan, pa, i dalje prijeteći, otišli njihovim susjedima, po istom poslu. U svim stanarima raste strah od razularene vojske koja ih okružuje i već se useljava u napuštene stanove. M. i Lj. misle da uskoro moraju preći iz ovog dijela grada u dio koji drže BH - teritorijalci. Zamijenit će stan s našim zajedničkim prijateljima.


Foto: EPA

Sarajevo, subota, 16.5.1992.
Stari i bolesni bračni par, ona u spavaćici, tri mlade djevojke, ispraćaju ih uplakane majke, čekamo kombi do Tilave. Na Tilavi tri sata čekamo da prođe konvoj kamiona koji dolaze u Sarajevo. Neki su krcati vrećama brašna. Iz kamiona trešti gromoglasna narodna muzika. Tu je i nešto kao bolnica, helikopteri slijeću i odlijeću, ostaju prazna, krvava nosila. Konačno se ukrcavamo u vojni transporter pun srpskih, jako mladih vojnika. I to sada kad je Karadžić davao izjave da ni jedan "srpski vojnik nije ostao u Bosni". Sve su to vršnjaci mojeg sina. Jednog vojnika, kome je muka od truckanja, zovu "Bosanac". Konačno stižemo na Pale.

Pale, nedjelja, 17.5.1992.
Nestvarno lijepo nedjeljno jutro. Ležim u krevetu i smišljam sve moguće i nemoguće načine kako da sutra ili prekosutra odem u Sarajevo i pokušam sina prebaciti preko Ilidže u pravcu Splita. Zove me prijatelj sa TV (rasvjetljivač) M. i plače. Poginuli mu prijatelji-vršnjaci na pragu kuće, kod Hadžića. Pita me šta da radi, kamo da ide, kome da se prikloni? On ne želi, neće nikog da ubija. Njegovo selo je srpsko, ali on nikada nije gledao tko je tko, a sada mora da puca na svoje prijatelje Muslimane. Neće da puca, hoće samo da se spasi od ovog ludila. Razumijem ga, ali moja utjeha da ovo mora proći malo mu pomaže. Kao i meni.

Kasni, noćni telefonski poziv režisera Miodraga Tarane koji je sada na Palama i svim srcem i dušom radi za SRNU. Osjećam zebnju oko srca da ne kaže samo kratko: "Doći ću sada k tebi". On zna, i ja znam, da može doći kad god želi, da mu ne mogu apsolutno ništa, da je dovoljna jedna njegova riječ i da me više nema. Srećom, ne najavljuje dolazak, već samo trijumfalno kaže da je još jedan, ovaj put veliki šef sa Sarajevske televizije, M.K., pobjegao iz grada na Pale i pridružio im se. Kasnije zovem TV Sarajevo i kažem im to. Oni su šokirani i ne vjeruju.

Pitam režisera Taranu mogu li s papirima Visokog komesarijata za izbjeglice – da sam njihov saradnik – otići u Sarajevo i "izvući na Pale bolesnu tetku"? I njemu i svima već sam više puta rekao da mi je sin još prije rata otišao u Englesku. Da znaju da je još u gradu, to bi bio moj kraj (a možda i njegov).

Kaže mi: - Ti papiri UN za vojsku koja je preuzela kompletnu vlast na Palama ne znače ništa. Mogu te na putu ubiti ili obući u uniformu i poslati na front.

Šta sada uraditi? Slušam kako lider Srba, Karadžić, izjavljuje na Sokocu kako "oni znaju šta hoće, to je srpska država BiH i to će ostvariti svim sredstvima". Po njemu, Hrvati i Srbi su već podijelili teritoriju, Muslimanima su ostavili oko 18 odsto. Stari, iskusni ljudi kažu: "Ovdje čovjek nikada ne zna u kojoj će vjeri i državi umrijeti."

Pale, ponedeljak, 18.5.1992.
Ovo pišem u utorak, rano ujutro. Došla žena s djetetom, sa Vučje Luke, kod nas da telefonira u Sarajevo i sazna šta joj je s mnogobrojnom rodbinom. Žive u svim dijelovima grada, oženjeni su i udati za pripadnike raznih nacionalnosti. Sada je sve to razbijeno u paramparčad. Kako da se snađe i svima pomogne kad su ih sada podijelili na "naše i njihove", a do jučer su živjeli svi skupa, kao složna porodica. Četrdeset i sedam godina smo se miješali iz ljubavi, a sada nas dijele iz mržnje. Kako ljudi na to pristaju? Dolaze i dvije djevojke, sestre sa Vučje Luke, da telefoniraju. Upoznaju suprugu i kćerku i dugo pričaju. Lakše mi je nekako, jer više nisam potpuno sam. Telefoniraju svojim mladićima, guguću, i dogovaraju se šta da urade, kako da ih ova nacistička ruka sasvim ne razdvoji. Miluju naše pse i pričaju o svom Oskaru, koji je potomak našeg starijeg psa, Daše.

Na ekranu Sarajevske televizije gledam kilometarsku kolonu autobusa Dječje ambasade i privatnih automobila, što odvoze hiljade očajnika iz grada koji gori i krvari. To je put "gdje su druge stanice beznađa" - Kafka. Kroz stakla se vide uplakana lica majki i djece. U gradu ostaju očevi i braća, da se bore ili da čuvaju stanove. Kakvo je to apokaliptično cijepanje familija. Svima je zajedničko malo nade i puno beznađa. Možda je i moj sin među njima. Ništa ne znam o njemu. Rat ga je ulovio u najopasnijoj godini, osamnaestoj. Uzdam se u njegovu snagu i razum, da će u nekom drugom svijetu, gdje se ljudi ne cijene po oružju, naći sebe.

Iz Sarajeva – Vojničko polje, zove novinar M.A., koji u stanu krije dva odrasla mladića (svog i bratovog sina). Šali se, iako znam kako mu je, da momci puno jedu. Ide na Televiziju i iz restorana im donosi malo hrane. Već je pet dana bez struje i vode. Da je sam, našao bi put izbavljenja, ovako ih čuva od lovaca na mlado meso. Danas ili sutra može se ostvariti ona stravična prognoza o avionskom bombardovanju grada. Ne mogu da vjerujem u to.

Bože, šta donosi današnji dan?

Zove me S.T., poznanik sa RTS, i moli da pomognem njegovom sinu ljekaru, koji je u bijelom mantilu pobjegao iz Koševske bolnice na Pale. Mladić dolazi k nama, supruga mu daje nešto garderobe da se presvuče. Dok s apetitom jede, priča da u gradu više nije mogao podnijeti sumnjičave poglede pacijenata kada mu pročitaju ime na mantilu i kako ga na Palama, kad god kaže Musliman ili Hrvat, ispravljaju i govore da mora reći "ustaša". "Moja profesija", kaže, "koja ne zna za naciju kada je u pitanju bolesnik, totalno je srozana." Stid ga je i to ne krije. Odlazi u srpsku bolnicu na Palama, da vidi šta će raditi. Krajnje sam oprezan prema njemu, jer ne znam šta mu smijem reći.

Saznajem da mi se sin jučer nije uključio u konvoj, koji je od strane vojnika SDS zaustavljen na Ilidži i sada putnici služe kao taoci. Smjestili su ih u veliku sportsku halu i počinju pregovori o uslovima da ih se pusti. Takve sam ucjene gledao samo na filmu. Televizija snima te "pregovore" i pokazuje svu sumanutost i prljavštinu ovog rata.

Mladi ljekar dolazi samo da nam da lijek potreban Đulzidi. Kako ga je uspio dobiti? – pitam. -Ovdje je neviđena ludnica. Ne zna se tko pije, tko plaća – gorko se smije i odlazi. Naoružana dvojica idu po muslimanskim kućama i vrše pretres, u potrazi za oružjem. Supruga se baca na generalno čišćenje kuće. Kakav je smisao rada u besmislu rata?

Pale, utorak, 19.5.1992.
Dobrinja, Nedžarići, Vojničko polje u agoniji gladi i očaja. Potpuno blokirani, bez hrane, vode, struje. Na Palama ima svega onoga, ali su Muslimani na smrt preplašeni jer, umjesto da se stiša, rat se razbuktava. Samo hrabri se usuđuju iz Gornje čaršije preći u Donju, gdje se nalaze sve važnije institucije srpske vlasti. Mislim na Dobrinju, Nedžariće i shvaćam da je to smrt Novog grada i ljudskih snova da je život u Novom gradu najlagodniji.

Lideri Srba predlažu da se Sarajevo 24 sata proglasi otvorenim gradom, da ljudi s najnužnijim stvarima pobjegnu iz njega. To i jeste njihov cilj: isprazniti grad, razoriti ga do temelja, nemilosrdno pobiti sve branioce, i onda te ruševine naseliti svojim ljudima, dati im zadatak da ga u narednih dvadeset godina obnove. Sve to onda slaviti kao veliku nacionalnu pobjedu.


Foto: EPA

Govorim si da je ovo možda velika "pobjeda" srpske vojske nad nedužnim civilima, ali strašan poraz srpskog naroda. Pet hiljada djece i roditelja i dalje je zatočeno na Ilidži, dok vojska i političari pregovaraju. Gledam ta izmučena lica i stidim se što sam ljudsko biće. Muslimani iz Sarajeva bježe u Hrvatsku, Srbi na Pale i u Srbiju. Tko će naseliti ovaj grad ako ostane potpuno pust?

Na Pale stiže B.R., prijateljica kod koje se sada u Sarajevu nalazi moj sin. Njen muž je ostao u gradu, neće da napusti stan ni Sarajevo. Sva je van sebe i samo priča o užasima života u Sarajevu. U njenim riječima osjećam prijekor što sina nisam doveo na Pale, bez obzira što bi ga mobilizirali. Ona bi da mu sačuva život, a ja i život i obraz. Da li je to moguće?

Pale, srijeda, 20.5.1992.
Buđenje u 4.00. Sviće zora. Gledam u baštu gdje raste luk, peršun, krompir, celer, ribizle i mislim kako da ga bar malo pošaljem našim prijateljima u gradu. Nisam više siguran da ću krompir na jesen vaditi iz zemlje. Nisam više ni u šta siguran. Gledam neke stare novine (na Pale uopće ne stiže štampa) i neku staru fotografiju Hitlera u njima. Gleda me kao da je ustao iz groba i šeta oko mene. Ne mora on da ustane, njegovi nasljednici su već oko mene.

U prodavnici blizu naše kuće stigla roba iz međunarodne pomoći. Tu besplatnu pomoć nova vlast sada prodaje gladnom narodu. Kupio sam tri pakovanja holandskog margarina, kome je već istekao rok upotrebe. Više nemam ni dinara. Uzdam se u komšinicu Enisu koja ima malu prodavnicu u blizini i koja mi daje hranu na veresiju. Na Palama proglašena vojna uprava, tj. suspendovana kompletna civilna vlast. Korak po korak tonemo u mrak fašizma. Najavljuju prinudno iseljavanje svih ljudi koji ne potpišu "izjavu o lojalnosti srpskoj vlasti". Po cijenu da izgubim i kuću i baštu, pa i život, neću to potpisati.

Ništa, apsolutno ništa me ne može prisiliti da obučem uniformu i uzmem oružje u ruke. Kad čovjek postane svjestan svog položaja, donese konačnu odluku, onda postaje potpuno miran.

Vijest o pregovorima na Ilidži. "Ako vojsci u kasarnama date hranu, onda ćemo pustiti djecu da napuste grad." Svijet postepeno otkriva ćud Balkana. Pregovori "uspješno završeni"; izmučena djeca i majke idu u koloni prema Splitu. Stari majčin prijatelj N.K. mi "gleda u kafu" i kaže da će sve biti u redu, da ništa ne brinem. Znam da me tješi, ali i to je puno.

Supruga je na prozore prema cesti postavila zavjese, iako ih nikada nije voljela. Ne znamo da li da se smijemo susjedi, koja kaže:"E, kada vi stavljate zavjese, onda mora da će biti rata!"