Maja Bajević: Otvoreno pismo Harisu Pašoviću

Savremena umjetnica Maja Bajević uputila je otvoreno pismo Harisu Pašoviću, redatelju i direktoru centra East West. Povod pismu je, još uvijek neriješena, situacija u vezi s predstavljanjem umjetnosti Bosne i Hercegovine i postavkom nacionalnog paviljona na Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji. Ovo pismo objavljujemo u rubrici "Ja mislim".  

Ne mogu da kažem dragi, a ne mogu ni poštovani, pa ću reći samo: Harise Pašoviću, je li te bar malo stid? 

Mnogi su mi ljudi o tebi govorili kojekakve stvari. Pošto te poznajem vrlo površno, tj. gotovo nikako, nisam sud čaršije htjela primiti zdravo za gotovo, jer čaršija nekad griješi, a nekad i nasred puta promijeni pravac. Dok nisam osjetila na vlastitoj koži. Ovaj put je čaršija, izgleda, bila u pravu.

Obraćam ti se javno jer sam, prvo kao ljudsko biće, a onda kao umjetnik, duboko povrijeđena tvojim ponašanjem, štetnim ne samo po mene već i po naše društvo, te mislim da društvo treba o tome biti informirano. Ovakvi i slični potezi doprinose stanju u kom se naša država nalazi i ne daju joj da se izvadi iz mulja koje su politički i kulturni "lideri" složno zamijesili.  Dakle, da bi javnost bolje razumjela razlog moje ogorčenosti, idem redom i hronološki.

Prilikom posjete Sarajevu Chrisa Dercona, direktora Tate Modern, koju si ti organizirao, čast i priliku da upoznaju tog eminentnog i vrlo značajnog aktera svjetske kulturne scene su, nažalost, imali samo neki odabrani, oni koji su dio tvoje klike. Neke od nas ipak nisi mogao baš u potpunosti da izbjegneš, Dercon je tražio da upozna ovdašnje likovne umjetnike, pa je organiziran koktel u Historijskom muzeju. Srećom pomenuti gospodin prati svjetske umjetnike, pa mi se lično obratio i pitao me šta u ovom gradu od savremene umjetnosti ima da se vidi. Preporučila sam mu Charlamu, Ars Aevi i Duplex. Bio mi je zahvalan, jer, kako je rekao, nije dobio nikakve informacije o polju djelovanja koje ga najviše zanima, tokom svog boravka ovdje.

Tokom njegovog sljedećeg boravka u BiH ponovo smo se sreli, pa mi je s oduševljenjem ispričao kako je bio divno dočekan u Banjoj Luci. Pokazali su mu sve što tamo ima i treba da se vidi od likovne umjetnosti, koja mu je fah, organizirali zvanični ručak na kom su bili umjetnici i kustosi, pokazali mu dužno poštovanje, da nije morao sam i maltene kriomice da traži okolo. Obradovao ga je, i nakon sarajevskog iskustva, iznenadio tamošnji profesionalizam.

Da vjerujem u teorije zavjere, pomislila bih da si radio za banjalučku scenu, toliko si štete nanio Sarajevu, a – zbog poređenja s tretmanom ovdje – koristi Banjoj Luci. 

U svojoj glavi sam, tada, taj i takav tvoj potez svrstala u kategoriju neznanja, nedostatka radoznalosti pa i poštovanja, uz veliku dozu arogancije, ali to je kod nas, u vladajućim strukturama, u koje ti spadaš, uobičajeno, pa nisam o tome vise razmišljala. Neznanje je nešto što ljudsko biće može da njeguje ili suzbija, no dobro.

Iz mog razgovora s Chrisom Derconom, nekoliko mjeseci kasnije, ovaj put u mojoj organizaciji, tokom SFF-a, se izrodila ideja za novi rad. Prošlo je još nekoliko mjeseci, i 15. oktobra 2014. sam dobila zvanični poziv za učešće na Venecijanskom bijenalu, na nosećoj izložbi, po kojoj je ovo Bijenale postalo i ostalo tako poznato i slavno kako sada jeste, s novim projektom – baš onim o kom smo Chris Dercon i ja razgovarali.

Ti i ja smo se ponovo sreli na jednoj zabavi, 3 decembra. Sjećam se da sam ti tom prilikom rekla koliko mislim da je destruktivno za ovu zemlju što mi, kulturni djelatnici, ne radimo zajedno, kolika je to šteta i koliko nas to sve pojedinačno, ali i kolektivno, osiromašuje. Ušinilo mi se da se slažeš s tim. Čovjek, tj. žena svijet ipak uvijek vidi kroz prizmu svoga bića. 

Pričala sam ti i o svom pozivu za Veneciju, da je projekat na kom radim proizašao iz moje razmjene s Chrisom Derconom, te mojim finansijskim problemima oko produkcije, misleći da ćeš shvatiti, da bi ti bilo, ako ništa, korisno da sa mnom surađuješ, zbog Chrisa Dercona, kom bi se mogao pohvaliti, kako si eto ti pomogao produkciji projekta koja je za početak imala moj susret s njim u Sarajevu. Da vidiš dalje od svog sokaka i stomaka i tebi bi to bilo više nego očito. 

Dao si mi svoju vizitkartu i rekao mi da ti se javim za zvanični sastanak, što sam i učinila. Da se razumijemo, rok za prijavu nacionalog paviljona je davno prošao. Nije se mnogo prašine oko toga diglo, a i kako bi kada su nam svi muzeji zatvoreni, osim onog kojeg ćeš ti, valjda, ponovo otvoriti, rekoše mi da imaš namjeru tamo raditi novu predstavu, ne znam da li je to tačno.

U utorak 9. decembra sam došla u prostorije East West centra na sastanak s tobom. Ponijela sam sa sobom opis svog projekta i budžet, kako to radim kad idem na službene sastanke. Odmah si mi rekao da za moj projekat para nemaš. Nije mi bilo jasno zašto si me onda pozvao, u tom trenutku, osim obećanja da ćeš se kod ministra Kaplana zauzeti za moju stvar nisi mi dao ništa. A dobio si mnogo – informacija.

Kada sam konačno dobila svoj zvanični sastanak kod ministra Kaplana, 17. decembra, on mi je rekao da si 10. decembra bio kod njega ti, dakle dan nakon našeg sastanka, jer ti kod njega odeš 'nako, kad ti se prohtije, a ja, i ostali, čekamo zvanični sastanak, koji nekad dobijemo, a nekad ne. Nisi išao da bi se založio za moj projekat, koji kako ministar Kaplan kaže, nisi ni spomenuo, nego da bi sebe izabrao za nacionalni paviljon i uzeo sav novac koji je bio predviđen za BiH učešće na Bijenalu, nacionalno i internacionalno – da bi "spasio stvar". Znaš li kako se to u prijevodu zove? To se zove korupcija.

A inicijativa i projekata je bilo, samo nisu bili prihvaćeni, a ni ti se za njih nisi založio, a očito je da si mogao. Bila je inicijativa Dunje Blažević da ide Charlama Depot, prije jedno godinu dana, bila je i inicijativa Pierre Courtina da ide grupna izložba BiH umjetnika, ali Pierre, mislim, nikada nije dobio sastanak kod ministra Kaplana, iako godinama, na najbolji mogući način promovira BiH umjetnost, kako Federacije tako i RS-a. 

Spasioče, zašto si čekao moj zvanični poziv da bi počeo operaciju spašavanja? Gdje si bio prije? Pa dvije godine si imao da spašavaš stvar? Spasioče, zašto si izabrao sebe, a ne preuzeo na sebe posao organizatora, ako su tvoji motivi već tako humanistički, te odabrao nekog od likovnih umjetnika ili pozorišnih ili filmskih ili muzičkih – zašto baš sebe? Ili stvarno misliš da si najbolji?

Bosne i Hercegovine i dalje nema na listi nacionalnih paviljona Venecijanskog bijenala ove godine, možda je neće više ni biti. Svijetu je možda dosadilo da čini sve te ustupke i izuzetke kada se jadna Bosna rasplače po humanitarnoj osnovi, nad nečim sto je sama napravila, a iza čega se cčsto krije bas ta ista korupcija.

A zašto si ti ustvari čekao da sve bude u zadnji čas? Da bi prošao bez konkurencije? Da ne bi bilo stručnog tima da odobri ili ne odobri tvoj projekat? Da nas dovedeš pred svršen čin? Od kafe s ministrom pa direktno na Bijenale, baš lijepo. Ili misliš da je SDA ministar Kaplan, koji je studirao Orijentalistiku i kom, kako mi je sam rekao, ništa ne fali kada ne ode vidjeti neku izložbu, dovoljno stručan da bi ti on bio stručno tijelo koje bira nacionalni paviljon?

Da se išlo po protokolu, morao bi proći neku nadnacionalnu i nadpartijsku komisiju, tzv stručnu komisiju, s kojom ministar ne bi trebao da ima ništa niti bi mu bilo dozvoljeno da šalje koga hoće, kad hoće i kako hoće.

Pašoviću, treba li da očekujem da će moj projekat, koji sam ti ostavila tokom našeg poslovnog sastanka isto zaživjeti u tvojoj režiji, kako je to bio slučaj s drugim tuđim projektima?

Nakon slavljenja nacije i vrlo bliskih odnosa s ljudima iz SDA, kako sada slaviš radikalnu ljevicu u Grčkoj? Ima li u tebi imalo čojstva, ikakvog principa ili si sve to već odavno prodao za pokoji "performans" u kom parama nadomješćuješ nedostatak talenta? 

Tješi me samo jedna stvar u ovom svemu: nacionalisti, čuvajte se, ako je Pašović, ponovo, promijenio smjer, i evo vas se, sa svoje Facebook stranice javno odriče, slaveći radikalnu grčku ljevicu, loše vam se piše, jer on uvijek na vrijeme namiriše kako vjetar puše, pa se prilagodi.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.