Ira Adilagić: Telefon i ja smo danas na 'ti'

U nastojanju da podigne svijest o različitostima, British Council redovno objavljuje priče Ire Adilagić, projekt asistentice koja se timu British Councila pridružila prije godinu dana. Kako kažu iz British Councila, Ira je doprinijela timu, ali je i pružila svima uvid u svijet iz malo drukčije perspektive. Ira je osoba oštećenog sluha, studentica psihologije i bavi se podizanjem svijesti o položaju i pravima osoba s invaliditetom na različite načine. Portal Radiosarajevo.ba u dogovoru s Britanskim savjetom redovito prenosi Irine blogove s namjerom promocije inkluzije i jednakih prava i prilika.

Ja: Dobar dan, mogu li naručiti jednu capricciosu?
Djevojka: Možete, (nešto dalje govori...)
Ja: Ulica Nike Nepostojkovića br. 0
Djevojka: Hvala i prijatno!
Ja: Hvala. Prijatno!

U današnje vrijeme, s napretkom tehnologije, većina telefona ima "čitač brojeva", tako da je moja pretpostavka da me djevojka mogla pitati samo za adresu. Zato sam joj tako i odgovorila. Ispostavilo se kasnije da sam "potrefila". Sad trebam još samo sačekati da me neko nazove telefonom da siđem po pizzu. Mobitel s vibracijom, brojevi se vide na ekranu – šta može poći po zlu?

Ubrzo zvoni mobitel, nepoznati broj, javljam se. Muški glas nešto jako brzo i kratko govori. Ne razumijem ništa, pretpostavljajući da je dostava, govorim: "Ok, stižem!". Uzmem novac, obučem se i siđem pred zgradu. Auta nigdje. Dostave nigdje. Pomislim kako trebam sačekati još koju minutu, blizu je, vjerovatno. Čekam i čekam. Auta nigdje, dostave nigdje. A mobitel je ostao kući. Zbunjena se vratim kući. Tražim mobitel, vidim nekoliko propuštenih poziva od istog nepoznatog broja. U istom trenutku zazvoni mobitel, novi nepoznati broj. Javim se.

Muškarac: Halo? (od nekoliko riječi koje je dalje rekao razumjela sam samo "dolje" i "pizza")

Ja: Ok, stižem!

Opet isti proces. Uzmem novac, obučem se i siđem pred zgradu. Kad dolje auto s logom pizzerije i moja pizza. Misija uspjela!

Vraćam se kući zovem prvi broj da provjerim ko je. Ispostavilo se kasnije da me je prijatelj zvao s drugog mobitela, i rekao: "Nazovi me brzo, nemam kredita".

Gdje je tu logika i poveznica? Naizgled – nigdje. Hajde da pojasnimo šta se ovdje, ustvari, desilo. Koja je druga strana ove priče?

Kao mlađa nisam mogla pričati na telefon. Većinom sam čula glasove, ali nisam mogla razumjeti riječi. Jedino sam mogla raspoznati da li je muški ili ženski glas. Kako god vama čudno zvučalo, vremenom sam naučila da se koristim telefonom. Moram priznati nije uvijek uspješno, čak ni danas. Moji telefonski razgovori se baziraju na pretpostavljanju šta je sljedeće što druga strana može reći. Očekujem da će drugi nepoznati broj biti dostava, i da će reći riječ „pizza“, i onda tokom razgovora čekam da prepoznam tu riječ. Kroz godine i iskustvo telefonski razgovori su išli pomalo na bolje. Moram napomenuti kako je važno kojom brzinom i jasnoćom neko govori, koja je visina/dubina glasa, kvalitet telefona i još mnogo toga. Nekad ni sama ne znam više šta je sve bitno.

Poslije naručivanja pizze, kad sam vidjela da me zove nepoznati broj, i da muški glas nešto kratko i brzo govori, pretpostavila sam da je dostava pizze. Moje reagiranje je, faktički, bilo mehaničko. Niti sam očekivala da će me prijatelj zvati, niti da on nema kredita, niti bilo šta drugo.

Ljudi s kojima stalno komuniciram telefonom, nekako sam se navikla na njih, ali opet ne razumijem uvijek svaku riječ koju kažu. Često shvatim suštinu, što i jeste, na kraju, najvažnije. Nekad ništa ne razumijem, po tri puta pitam da mi se ponovi i opet ne razumijem. Četvrti put više ne pitam, samo kažem: „Aha, ok“, nadajući se da nije ništa bitno. Mada su me prijatelji skužili kad tako kažem, da i dalje nisam razumjela, pa mi ubrzo stigne SMS.

Ono što sam htjela reći, iako imam oštećenje sluha, još uvijek imam preostatak sluha koji mogu koristiti. Komunicirati putem telefona, na početku nije bilo lako, i zahtijevalo je mnogo truda i energije, ali se nevjerovatno isplati. Danas mogu prepoznati i riječi koje ne očekujem.

Ne znam koliko se vas sjeća MSN (Messengera), ali moje sreće kad se to pojavilo! Mogućnost komuniciranje putem tipkanja, u kojoj sve iz prve razumijem! Nisam morala pisati: "Nisam te razumjela. Možeš li ponoviti, molim te?" Nekad su SMS poruke bile skuplje, jeftinije je bilo na brzinu telefonirati. Pojava MSN-a je za mene bila revolucija.

Nedavno sam opet naručila pizzu, samo je ovaj put bilo nešto drukčije.

Ja: Dobar dan, može li jedna margarita?
Djevojka: Može. Molim vas, adresa? (danas već prepoznam kad kaže „adresa“)
Ja: Ul. Nike Nepostojkovića br. 0. Koliko će trebati vremena da se napravi?
Djevojka: (nešto govori i krene se smijati) hahahhaha!
Ja: Hahahahahah. Hvala mnogo! Prijatno!
Djevojka: Prijatno!

Samo sam htjela biti ljubazna i fina, pa sam se i ja nasmijala zajedno s njom. Čemu sam se smijala? Ne znam. Koliko ću čekati pizzu? Nije toliko ni važno, neće pobjeći.

Mogu još jedan detalj na ovu temu da podijelim s vama – danas na bosanskom mogu komunicirati preko telefona, većinom uspješno, ali na engleskom nikako. Engleski razumijem uživo kad slušam, ali preko telefona – nijednu jedinu riječ. Tu mi pomaže jedino čitanje s usana, zasad. Nikad se ne zna kako će sutra biti.