Ira Adilagić: Irra von Charlottenburg

U nastojanju da podigne svijest o različitostima, British Council redovno objavljuje priče Ire Adilagić, projekt asistentice koja se timu British Councila pridružila prije godinu dana. Kako kažu iz British Councila, Ira je doprinijela timu, ali je i pružila svima uvid u svijet iz malo drukčije perspektive. Ira je osoba oštećenog sluha, studentica psihologije i bavi se podizanjem svijesti o položaju i pravima osoba s invaliditetom na različite načine. Portal Radiosarajevo.ba u dogovoru s Britanskim savjetom redovito prenosi Irine blogove s namjerom promocije inkluzije i jednakih prava i prilika.

Znala sam satima sjediti i pomoću interneta pretraživati podatke i slike dvoraca iz svih dijelova svijeta, čitati priče i legende koje one kriju kao tajnu svog postojanja. Uvijek fascinirana njihovim bajkovitim izgledom, maštala sam o prilici da jednom u životu prošetam kroz odaje dvorca, želeći spoznati osjećaj takvog načina života.

Konačno dobijem priliku posjetiti pravi dvorac. Dvorac u kojem je nekad živjela poznata Hohenzollern kraljevska porodica Charlottenburg, dvorac iz 17. stoljeća, najveća palača u Berlinu. Danas je to muzej. Svaki dio dvorca je restauriran do najmanjeg detalja, kao da je jučer tek izgrađen. Ljepota, fantazija, bajka!

Krenemo mama i ja u obilazak, ja sva uzbuđena i presretna. Na putu do tamo, vrtim u glavi sve one slike i priče kojih se sjećam, izvlačim iz najdubljih sjećanja sve što sam ikad pročitala i vidjela. Vratila sam se u djetinjstvo. Dvorac, tj. muzej je preuređen vrhunski. Na ulazu možete kupiti razne suvenire, ma da vam pamet stane, od kašičica u stilu 17. stoljeća, do različitih monografija i sličnih publikacija u kojim je sve opisano slikom i riječju. 

Kupujemo kartu, i imamo opciju da uzmemo slušalice pomoću kojih možemo slušati snimljene podatke o svakoj prostoriji u dvorcu na pet različitih jezika (njemački, engleski, francuski, talijanski i španski) ili da se pridružim grupi od 20 turista koji idu s vodičem. Nijedno mi ne odgovora. Pitala sam gospodina da li imaju neki transkript u kojim piše ono što se može čuti slušalicama. Nisu imali. Nisam ni ušla kako treba u dvorac, već sam se razočarala.

Sreća moja pa nisam išla sama, a moglo se vrlo lako i to desiti. Tada bih samo mogla sama prošetati, i koliko vidim-vidim. Nisu imali ni one male ploče u prostorijama u kojim se može pročitati o pojedinim prostorijama. Ne bih se pridružila grupi s vodičem, jer njega ne bih mogla adekvatno pratiti šta govori, vodiči su stalno u pokretu.

Nikad neću zaboraviti svoje prvo iskustvo s muzejima, kad sam bila u osnovnoj školi. Kao razred smo išli u posjetu Zemaljskom muzeju. Volim historiju i uvijek sam voljela čuti neke historijske činjenice, priče i zanimljivosti. Imali smo vodiča i ja sam bila u sredini grupe. Vodič je sve vrijeme hodao i u isto vrijeme, pričao o muzejskim eksponatima. Svaku osmu rečenicu uspijem pročitati s usana, i to stvara nervozu jer propuštam informacije do kojih zaista želim doći.

Nego, vratimo se u Berlin. Od slušalica nemam ništa, bez obzira na to što se radi o stranim jezicima. I na maternjem jeziku kad bih slušala, čula bih glas ali ne bih mogla razumjeti sve što je rečeno. I šta tad? Odlučile smo se za opciju da mama uzme slušalice, i prenosi mi svaku rečenicu koju čuje. I tako smo obilazile prostoriju po prostoriju, i zahvaljujući mami saznala sam dosta toga o pojedinim prostorijama. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Jedina pozitivna iskustva koja imam s muzejima i institucijama kulture su izložbe fotografija. Tu nema neke priče, a većinom ispod svake fotografije stoji kratki opis i slično. Hodam, gledam i čitam, ne treba mi ništa više.

Muzeji i institucije kulture su značajni za svakog od nas. Kako za naš individualni razvoj, tako i za obrazovanje nas kao članova društva, kultura je značajno područje. U Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, što je najjača podrška koju imamo za kreiranje pozitivnih promjena u našoj zajednici, ima jedan član koji je posvećen samo participaciji osoba s invaliditetom u društveno kulturnom životu. Kroz muzeje i institucije kulture educira se društvo. Ako želimo raditi na prevenciji diskriminacije, neophodno je raditi na globalnoj svijesti o uključivanju osoba s invaliditetom u svakodnevnu sredinu. Kod nas, a i ponegdje u svijetu – kao što možete vidjeti, muzeji i druge institucije kulture nisu pristupačni osobama s invaliditetom. Problem je prepoznat, i trenutno se radi na tome. Omogućavanjem jednakog pristupa postigli bismo educiranje društva u cjelini, prezentirali značaj uključivanja osoba sa invaliditetom u društvo te osjetili značaj i pozitivne pomake i utjecaje takvog stava i na društvo i na pojedince. Neophodna je prilagođena okolina, jer tako osobe bez invaliditeta mogu realno doći u dodir s različitim oblicima invaliditeta i prilagođavanja, što značajno utječe na njihovu svijest.

Takvo educirano društvo će biti lišeno stereotipa i predrasuda i na najbolji način će shvatiti da i jedna osoba s invaliditetom može doprinijeti zajednici.