Holiday na vratima EU: Prvi dio (Polazak i dolazak)

Sve je išlo po planu, kako se samo poželjeti može. Kao i svake godine kasnili smo u polasku nekoliko sati, baš kao i legendarni voz 'Kozara' koji je svojevremeno saobraćao na liniji Kardeljevo – Ljubljana i obratno i obavezno se na  Sarajevskoj stanici, iz nikad utvrđenih razloga, zaglavljivao cijelu vječnost. Sjećate se onog čuvenog, odvratnog glasa koji krčeći saopštava: „Tin-tin... expresni voz 'Kozara' kasni u polasku još tristošezdeset minuta...“ Pomislio bi tada da nisi dobro čuo, jer je to najblaže rečeno suludo, a onda bi se u slijedećoj sekundi pobjedonosno ponovo oglasio onaj isti krčeći odvratluk: „Tin-tin... ponavljam... ekspresni voz... tristošezdeset minuta“, i zakucavao te na stolicu od šperploče da sa već utrnutim guzovima i bogzna kojom pivom po redu kontempliraš o kašnjenjenjima vozova: „Hajde de, u dolasku inekako, ali zašto u polasku?“

Piše: Zlatko Ivanišević – Zlaja za Radiosarajevo.ba

Kako ove godine nismo imali obavezu natrpavanja prtljažnika, galerije, slobodnih sjedala, novčanika, džepova itd., u polasku smo kasnili dva-tri sata kraće nego inače. 

Naime, dan prije polaska obaviješteni smo putem medija, ali i od strane dobro informisanih pojedinaca, u čije se informacije ne sumnja, da se u Hrvatsku ne može unijeti ništa što već nema u Hrvatskoj. Kažu, na granici, odnosno na uskoro novim novcatim vratima EU, putnicima namjernicima iz bratske BiH oduzimaju sve pa čak i lijekove! 

Odmah sam predložio Snježi da ove godine na more krenemo samo ja i mali, jer u Hrvatskoj mora da ima mnogo Snježa i da bi bio veliki gubitak ako nam je na granici oduzmu, što će sigurno i učinit. Jer, ako već oduzimaju lijekove možete mislit šta tek rade sa Snježama?! Ne moram vam ni pričati na kakav je prijem naišao moj genijalni prijedlog... Na kraju smo se nekako usaglasili; preuzimamo rizik, idemo svi pa koga oduzmu, oduzmu! Nema ljutnje!

Raspakovali smo torbe, sve vratili na svoje mjesto, sjeli za sto i nekoliko sati nasilu jeli „specijalitete“ koje smo pripremili za ponijeti. Ja sam insistirao da dokrajčimo i piće, ako ne svo, onda barem žestoko, ali je zaprijetio incident sa nesagledivim posljedicama pa sam se dostojanstveno povukao. U podrum smo vratili dušeke, ligeštule, prostirke za plažu, lopte, maske, peraje, kantice, frizbije, prskaće pištolje i sve ono što godinam bespotrebno vučemo na odmor. 

Hitno smo sazvali vanredni sastanak sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda: „Šta ćemo sad?“ Moj novi prijedlog da ja odem sam desetak-petnaest dana u izvidnicu i lično se uvjerim u situaciju glatko je odbijen. Isto tako, poslije kraćeg vijećanja, nije prihvaćena ni moja ideja da na put krenemo samo u kupaćim gaćama/kostimima, mada su, ekonomski gledano, argumenti bili više nego snažni: ne mogu nam ih oduzeti jer u tom slučaju ostajemo goli goliškati, a to, siguran sam, u EU i nije baš običaj da se radi dragim gostima... računica je jasna, uštedili bismo na kupovini novih gaća i kostima. 

Da skratim, odlučeno je da krenemo u majicama i bermudama, ali da ispod njih obučemo po dvoje-troje kupaćih gaćica/kostima pa ako nas uhvate nek' uhvate, bez rizika nema ni profita! Eure nećemo ni nositi, jer ako već oduzimaju lijekove možete mislit šta rade s eurima?! Sve pare ćemo staviti na račun, a ja ću debit karticu sakriti u desnu patiku. Patike mi ne mogu oduzeti jer po zakonu vozač mora imati „čvrstu“ obuću na nogama i ako mi ih oduzmu rizikuju sud u Strazburu! Sve je razrađeno do perfekcije!

Ne znam ko je dojavio radosnu vijest o našem polasku, ali je cijeli komšiluk, kao po komandi, izašao na prozore i oduševljeno mahao za nama kao da ispraćaju Titovu štafetu. Napokon će se i oni malo odmoriti jer smo, ruku na srce, postali prilično bučna zajednica. 

Cesta prema jugu

Rutinski smo ostavljali kilometre iza sebe: staćemo u Ostrožcu na kifle sa kajmakom, a vjerovatno i nećemo; svratićemo na jagnjetinu oko Jablanice, kad bi se zezali; kafu ćemo popit gdje god, a zna se da nećemo... 

Negdje oko Vrapčića pustio sam Lou Reed-ov album New York, ali sam nakon nekoliko uvodnih taktova pjesme Romeo Had Juliette nadglasan dvotrećinskom većinom i osuđen da do kraja putovanja po milijarditi put slušam prastare dječije pjesmice. Pred Mostarom, baš na refrenu Vuče, vuče bubo lenja, skrenuo sam na benzinsku pumpu i dosuo šest ipo litara benzina, što je bilo dovoljno da se dovučemo do Metkovića. Nisam im htio priuštiti zadovoljstvo da mi na granici iz rezervoara isisaju gorivo, jer ako već oduzimaju lijekove možete mislit šta rade sa gorivom?! Za ostatak konvertibilnih maraka kupio sam šezdesetak kesica raznih slanih grickalica, tridesetak sokova, pedesetak keksova i stotinjak čokoladica. Spržio sam sav keš do posljednjeg feninga, jer ako već oduzimaju lijekove možete mislit šta rade sa markama, i to konvertibilnim?! 

Doljani

Jedva dišući i napola mrtvi dokusurili smo zadnju čokoladicu i kesicu grisini štapića nekoliko metara ispred vrata EU, odnosno pred graničnom kućicom Republike Hrvatske u Doljanima. 

Pružio sam cariniku naše pasoše, a on je, zabezeknut, zatražio da sa djeteta razgrnemo prazne kesice od grickalica, kutije od keksa, omote od čokoladica i prazne plastične flaše od sokova, kako bi mu vidio lice.“Imate li išta za prijavit?“, upitao je očito još uvijek nedovoljno oporavljen od šoka. Htio sam se našaliti i reći „imamo višak godina“, ali mi je, valjda od uzbuđenja, izletilo „imamo kupaće gaćice“, na šta  me je Snježa hinjski uštinula i preko mog ramena viknula: „Nemamo ništa, gospodine, ne obraćajte pažnju na njega, molim vas. Nije on sav svoj! Kao mali je pao s kruške, a onda je udaren mokrom čarapom po glavi i od tada ima hroničnu upalu moždane ovojnice!“ To me razbjesnilo pa sam i ja hinjski uštinuo Snježu, ali sam se srećom suzdržao i džentlmenski prećutao cariniku važan podatak da ona svako jutro pije tintu, jede bunjike i još svašta!

Vrteći glavom u nevjerici, carinik mi je vratio pasoše i mahnuo rukom da prođemo. 

S pola gasa uvezli smo se u uskoro-EU, kratko ćutali, a onda uglas zaključili: „Koje smo mi budale!“ Snježa je još rekla da joj se odjednom plače, a ja nisam ništa rekao – samo  sam u sebi pomislio kako nikada neću shvatiti žene! Stvarno su čudna bića koja uvijek mogu zaplakati bez valjanog razloga!

U autu je upravo svirao planetarni mega-hit Kad bi svi ljudi na svijetu baš kao sva djeca na svijetu..., koji sam zadnji put čuo negdje oko Čapljine, prije davnih tridesetak minuta, kada sam stao na benzinsku pumpu blizu Opuzena i nasuo rezervoar do vrha. 

Pred kasom sam izuo desnu patiku, iz nje izvadio oznojenu debitnu karticu i pružio je prodavcu, a ovaj je navukao plastične rukavice i uzeo je sa izrazom gađenja na licu; sreća njegova da je nije i pomirisao, morali bi mu pozvati hitnu pomoć, a nas bi najvjerovatnije uhapsili zbog terorizma!

Svratili smu u restoran „Kod tete Olge“ u Rogotinu, naizmjenično posjetili toalet i poskidali prošvercovane kupaće gaćice. Rizik se ipak isplatio! Kako nismo imali prebijene pare u bilo kojoj valuti, a ja od sramote više nisam htio da plaćam karticom dok je dobro ne operem i umirišem, počeli smo naručivati sve ono za šta smo predpostavljali da sigurno nemaju u ponudi: sarmu, paelju, podvarak, pekinšku patku, skakavce u black bean sosu, tarantule na buzaru itd. Na preporuku konobara da probamo njihove specijalitete – žablje batake i prženu jegulju, složno smo odgovorili „bljak“ i napustili objekat. 

Smiraj dana uz orahovaču

Sumrak se već uveliko pretvarao u mrak kada smo stigli na odredište. Dočekali su nas gazdariza Jakica i gazda Šime i začuđeno zaključili „ajme, ća je mali porasta“. Htio sam ih upitati jesu li stvarno očekivali da će moj sin u međuvremenu stagnirati u razvoju ili da će se, nedaj bože, smanjit i zašto, ali nisam imao snage. Jakica je dobila tešku aritmiju i napad astme kada je shvatila da nemamo ništa od stvari, jer me svake godine čeka „na zicer“ da dobaci „vuci tovare!“, dok ja iznosim petnaestak tura torbi i ostalih budalaština do apartmana. Kao i obično, ponudili su nas domaćom rakijom orahovačom u malim čašama koju je Snježa, kao i obično, odbila, a ja kao i obično popio. Nasuo sam sebi još jednu čašu, a onda je gazdariza Jakica, kao i obično, sklonila flašu. Hvalio sam orahovaču bogzna kako u nadi da će se Jakica predomisliti i vratiti flašu na sto, ali se stara kost nije dala premuntati. Nisam imao druge nego da je upitam ima li jednu flašu za prodat, k'o meni? Naravno, ali samo k'o meni, potvrdila je i rekla cijenu baš u momentu kad je Snježa viknula sa terase da požurim u trgovinu, jer smo goli k'o pištolji i nemamo ništa od osnovnih namirnica.

Na putu do trgovine sam, umjesto da razmišljam šta sve treba kupiti, pretvarao kune u eure, eure u marke, marke u funte itd., u nastojanju da skontam koliko to stvarno košta Jakicina orahovača. Na kraju sam izveo računicu da za litru Jakicine orahovače mogu kupiti viski „Johnnie Walker – Blue Label“ i da mi još ostane i za kutiju „Jadro“ keksa, što sam i uradio.

Snježa i mali spavaju, a ja sjedim na terasi, slušam valove, zalijevam vrhunskim viskijem „Jadro“ kekse, dupliram zvijezde i razmišljam o svojoj ulozi u ovim odsudnim trenucima svjetske istorije. Znam, pogriješio sam! Ali, za sve ima rješenje! Sakriću flašu, pojesti kekse i Snježi reći da je prodavnica bila zatvorena. Ionako nas sutra čeka naporan dan i nova kupovina.

Vezano: Propisi za putovanje u Hrvatsku nakon 1. jula