'Filozof srca': Dino Mustafić o predstavi 'Hotel Europa'

Hotel Europa predstava je nastala po tekstu Bernarda-Henrija Lévyja, u režiji bh. reditelja Dine Mustafića. U pitanju je monolog u pet činova kojeg izvodi Jacques Weber. 

Predstava će svoju premijeru imati 9. septembra u Parizu, a sarajevska praizvedba komada bit će održana 27. juna u Narodnom pozorištu. Hotel Europa će se igrati i u teatru La Fenice u Veneciji 11. jula. 

FILOZOF SRCA

Piše: Dino Mustafić

Naš junak dolazi u Sarajevo, mitski grad u kojem se prepliće prošlost i budućnost Evrope, ima samo dva sata u hotelskoj sobi da napiše govor svog života. Povod je obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata, publika u sali je internacionalna s ponekim bosancima, njemu bliskim i dragim ljudima, s kojima djeli iskustvo opsade grada i miris baruta za vrijeme ratnih dešavanja u BiH '90-ih.

U praskozorju modernog doba Djambatista Viko u svojoj znamenitoj knjizi Scienza Nouva (Nova nauka) tvrdi da se istorija kreće stalno u istim ciklusima - božanskim, herojskim i ljudskim. Evropa živi postherojsko doba, ima identitarnu krizu, nije više sigurna u svoje vrijednosti i model života. Najgore od svega, sve je manje onih koji žele to braniti, o tome glasno govoriti, otvoriti ljudsku dimenziju Evrope.

Takav je naš pisac, filozof, novinar, Evropljanin koji ne pristaje na argument krize kao finansijsko-dužničke, već se hvata u koštac s krizom volje, inercije, zamora, ne pristaje na Evropu bez ideja, na tužan kraj Evrope kao sile koja je samo još jedno poglavlje ispisane istorije o usponu i padovima.

Prilikom čitanja teksta odmah sam uvidio koliko je glavni akter srčan i energičan čovjek, atipičan za svoje godine kada već pomalo sentiment i melanholija tupi oštricu reakcija na svijet oko nas. Njegov puls je ubrzan, jer želi reafirmisati ideju Evrope kao kosmopolitske, a ne samo regionalne, jer želi više Evropu građana koji sarađuju, a ne samo nacija koje su imale opterećujuću prošlost. Želi Evropu više otvorenu ka trećem svijetu, želi saosjećajnu Evropu koja neće imati samo lice brutalnog kapitalizma utjelovljenog u multinacionalnim kompanijama s jedinom brigom kako pokoriti tržište i ovladati svijetom.

Zato naš junak ima i fizičku bol dok "rađa" govor koji nije običan poput mnogih, jer ga govori u gradu koji se naslušao praznih retoričkih figura evropskog licemjerja koji nije zaustavio nacionalizam i nasilje, pa je sada u Evropi novi, reinkarnirani fašizam na kućnoj adresi.

Zato ova naša priča iz hotelske sobe nije uobičajena, već je dramatična, važna, ima svoju unutrašnju napetost, imperativ da pronađe jezik koji će biti vizionarski, koji će vratiti duh evropskog i probuditi nadu. Jezik govora koji će uvažavati mjesto radnje i pijetet prema žrtvama koje su pale vjerujući u Evropu.

Evropa ne smije izdati sebe u 21. stoljeću, kao što je to učinila u Sarajevu na početku i kraju 20. stoljeća. Svjestan svoje odgovornosti, naš junak srcem slijedi istinu, revolucionarno i bez kolebanja, izbori se sa svakom sumnjom i pronađe svjetlo u labirintu sumnji. Uhvatiti se u koštac s problemima, nije više romantičarsko - herojsko, već je moralno i ljudsko pitanje, moralno djelovanje kako ne bi bili puki objekt.

Uvijek slušam prvi rediteljski instinkt, tako je bilo i s ovim tekstom koji budi nemir, strepnju, navodi na razmišljanje koliko se pozorišnom činu čovjek mora posvetiti, jer je umjetničko stvaralaštvo i moralna akcija. Sinhronizirao sam svoj kardiodijagram s inspirativnim umjetnikom Jasques Weberom, slušao kao muziku tok misli Bernard-Henry Levya i prepustio svoje srce da kuca za bolju i pravedniju Evropu.

Možda će nakon ove predstave neki od ožiljaka izdaje Evrope koju nosim na srcu i zacijeliti. To može samo pozorište učiniti.