Enver Kazaz: Alispahić je nestručan, a ne nepodoban

Piše: Enver Kazaz

Budući da se moje ime u medijima sklonim Fatmiru Alispahiću neprestano dovodi u vezu sa odbijanjem njegove prijave doktorske disertacije na posljednjoj sjednici Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dužan sam dati nekoliko pojašnjenja, jer se o ovom slučaju u našem javnom prostoru raspravlja na krajnje politikantski način.

Ovoj sjednici Nastavno-naučnog vijeća NISAM prisustvovao, stoga što sam u to vrijeme bio na jednom znanstvenom skupu u inostranstvu. Informaciju da sam na pomenutoj sjedinici glasao protiv Alispahićeve prijave objavio je Dnevni Avaz, a njegovim tragom i brojni portali, koji me i inače demoniziraju i neprestano označavaju islamofobom zbog kritike političkih stavova reisa Cerića i Fatmira Alispahića. Zašto tu neistinu objavljuje Dnevni Avaz i ko ga je doveo u zabludu, neka se pitaju odgovorni u toj novini.

Avaz me je stavio u kontekst u kojem je Fatmir Alispahić žrtva progona i krajnje rigidnog tumačenja Etičkog kodeska Univerziteta u Sarajevu. Međutim, moji prigovori prijavi Alispahićeve doktorske teze, zbog kojih sam na posljednjoj sjednici Vijeća Odsjeka za književnost naroda BiH glasao protiv nje, nisu vezani  jedino za pomenuti Etički kodeks, nego prije svega za znanstveni aspekt teme i stručnost kandidata i njegovog mentora, prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića.

Naime, sam naslov teme 'Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti' sa znanstvenog aspekta krajnje je neprecizan. Sam pojam 'novija bošnjačka književnost' uveden je na Odsjek za književnost naroda BiH iz hrvatske akademske prakse, u kojoj jedan njen dio na taj način vrši pojednostavljenu književnopovijesnu periodizaciju hrvatske književnosti. Shodno tome, odrednica 'novija bošnjačka književnost' morala bi pokrivati književnu praksu modernizma, visokog modernizma, postmodernizma, (anti)ratnog pisma i poetika nakon pada postmodernizma, nove osjećajnosti, neorealizma i kritičkog mimetizma.

Sintagma 'iseljeničko iskustvo', s obzirom na mnogostruke načine na koje književnost nabrojanih poetičkih usmjeranja reprezentira ili odražava povijesne i identitarne procese, ne samo da je neprecizna, nego je i netačna. Naime, tragični rat u BiH rezultirao je ne iseljavanjem stanovništva, nego njegovim progonom, a etničko čišćenje koje su tokom zadnjeg krvavog rata u BiH provodile vojne, policijske i paravojne snage pod komandom Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodna Miloševića i njegovih generala nikako se ne može obuhvatiti pojmom iseljavanja. Kada se iz ovog ugla promatra naslov predložene teme Alispahićeve disertacije, onda je jasno da pomenuta sintagma funkcionira kao litota, odnosno umanjivalački govor, koji dovodi u pitanje, čak i osporava dokazanu povijesnu istinu. Ili, jednostavnije rečeno, ljudi se sa nekog prostora iseljavaju u miru, a u ratu njih progoni, odnosno etnički čisti neka oružana sila. Prihvatiti predloženi naslov teme znači i pristati na ovakvo falsificiranje povijesne tragedije i načina na koji ju je reprezentiralo bosanskohercegovačko i bošnjačko (anti)ratno pismo.

Treba napomenuti da je temu izbjeglica, etničkog progona, genocida, ratnih zločina u BiH i načina na koje ju je obrađivala ovdašnja književnost tretiralo nekoliko doktorskih disertacija i master radova na sarajevskom, zagrebačkom i ljubljanskom univerzitetu. U njima su primijenjene i odgovarajuće teorijske metode pomoću kojih se ispituje izgradnja slika i model memoriranja povijesnog užasa, kao i modaliteti pamćenja traume i detraumatizacije u književnim djelima. Već sam naslov Alispahićeve predložene teme doktorske disertacije, nedvosmisleno upućuje da ni on niti njegov mentor ne posjeduju bitne informacije o teorijskim metodama relevantnim za  predloženu temu. Da posjeduju te informacije, naslov teme bio bi sa znanstvenog stanovišta precizan, a elaborat na valjan način teorijski utemeljen.

Važno je napomenuti da je ovaj naslov popravljen, jer je Alispahiću prvi prijedlog teme, predat početkom ove školske godine, negdje koncem septembra ili početkom oktobra prošle godine, jednoglasno odbijen na Odsjeku za književnost naroda BiH, a ne samo zbog mog žestokog protivljenja, kako navodi Alispahić.

Ali, nije samo tema doktorske disertacija znanstveno sporna, nego i predloženi mentor. Naime, u Pravilniku o mjerilima i pokazataljima za ocjenjivanja znanstvene, stručne, istraživačke i pedagoške uspješnosti uposlenika Filozofskog fakulteta u Sarajevu precizno su u članu 22. propisani uvjeti koje mora ispunjavati mentor doktorske disretacije. 

Od tri navedena uvjeta predloženi mentor, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović ne ispunjava čak dva. Naime, on nema objavljene radove iz oblasti u koju spada predložena doktorske disertacije, a nema niti ijedan rad objavljen u zadnjih pet godina iz discipline u koju spada predložena doktorska disretacija. Mentor, dakle, ne ispunjava stručne kriterije predviđene ovim pravilnikom, a na istoj sjednici Nastavno-naučnog vijeća donesena je odluka da se raspiše konkurs za njegovo profesorsko mjesto i to iz oblasti Starija bošnjačka književnost. Ako predložena tema Alispahićeve doktorske disretacije pominje oblast Novija bošnjačka književnost, kako prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović biran na oblast Starija bošnjačka književnost može biti njen mentor? Nadalje, ako u zadnjih pet godina nije objavio niti jedan rad iz discipline u koju spada predložena tema doktorske disertacije, on ne ispunjava uvjete za njeno mentoriranje.

Ovo su bili ključni znanstveni razlozi zbog kojih sam na posljednjoj sjednici Vijeća Odsjeka za književnost naroda BiH, ne i na sjednici Nastavno-naučnog vijeća kako tvrde Dnevni avaz i Fatmir Alispahić, glasao protiv predložene teme doktorske disertacije.

Protiv predložene teme glasao sam i iz još jednog razloga. Naime, Etički kodeks Univerziteta u Sarajevu smatra NEDOPUSTIVIM bilo koji oblik diskriminacije na rasnoj, polnoj, političkoj, vjerskoj, rodnoj, nacionalnoj ili ma kojoj drugoj osnovi. Publicistički tekstovi Fatmira Alispahića pisani u magazinima Saff i Walter direktno potiču na diskriminaciju, a nerijetko su zasnovani na najgorem mogućem jeziku mržnje, sterotipizaciji, stigmatizaciji i demonizaciji Srba, a u jednom od njih čak se negira genocid nad Jevrejima počinjen u Drugom svjetskom ratu.

Da li se bezuvjetnim prihvatanjem teme Alispahićeve disertacije implicitno legitimiraju u akademskom prostoru njegovi publicistički stavovi koje on, zbog okvira predložene teme, može ponoviti i u samoj disertaciji, te da li se u raspravi o stručnoj podobnosti kandidata oni trebaju uzeti u obzir kao moguća pseudo znanstvena polazišta disertacije? Protiv sam rigidnog tumačenja Etičkog kodeksa Univerziteta u Sarajevu, ali i kandidat i njegov mentor imaju i etičku i znanstvenu obavezu da garantiraju kako Alispahić svoja stajališta iz publicističkih radova neće prenijeti u disertaciju. Drugim riječima, doktorant Alispahić morao bi u disertaciji potpuno osporiti Alispahića publicistu. Pitanje je da li je to moguće?

Alispahić nije žrtva, kako se voli predstavljati u javnom prostoru, nekakve moje rigidne inpretracije Etičkog kodeksa Univerziteta u Sarajevu, niti mi može podmetati da sam protiv znanstvenog obrađivanja teme genocida nad Bošnjacima. Naprotiv, Alispahićeva predložena tema doktorske diseretacije nije znanstveno utemeljena, niti je na valjan način znanstveno elaborirana. Ona je kvazi znanstvena. A ako i njegov mentor ne ispunjava uvjete za mentorstvo, onda je jasno da njih dvojica u javnom prostoru prenose problem svoje nestručnosti u jeftino politikantsko polje.