Emira Larson: Sarajevo Taksi

Kad sam odlučila da manje pričam, a više slušam.


Ja volim Sarajevo Taksi. Dođe za dvije minute i jeftin je. Jedino mi se čini da moram sjediti naprijed jer ću inače uvrijediti vozača. Zato ja uvijek sjedam na prednje sjedište. U svakom drugom gradu sjedam pozadi, ali ne u Sarajevu. U Sarajevu se ja ispričam s taksistima. Mi smo raja. Oni obično imaju zanimljive priče za ispričati. Samo ih treba pustiti. Ne prekidati. Ne suprotstavljati se. Složiti se u svemu.

Piše: Emira Larson za Radiosarajevo.ba

“A i vi vozite!?” iznenadi se tobože taksista, kojeg uhvatih ispred Unisovih nebodera, šeretski me gledajući kad mu rekoh da ja obično idem drugim putem do ove destinacije kad sam ja za volanom, pa nastavi: “Vi, žene, ne znate voziti”, iznenadih se sad ja zbog njegovih riječi. “Vi ste, žene, ubistvo na putu. Dobri ste advokati, doktori, nastavnici, ali nemojte voziti. Nek' vas muževi voze”, teatralno će on. Ja se zamalo pobunih, ali neki dan pročitah tekst o tome kako ljudi obično ne znaju saslušati sagovornika i da je to posebno umijeće pa odlučim da vježbam i pustim ga da ispriča čitavu priču. I to se ispostavi kao dobra taktika. Priča ima zanimljiv kraj.

Još mu pomognem da elaborira svoje mišljenje i pitam ga šta misli zašto je to tako. “Imate lošu sinhronizaciju, loš osjećaj za prostor, lako se prepadate, zbunjujete”, s užitkom je on meni objasnio. “Govorim vam kao pravi profesionalac, vozio sam kamione, šlepere…” U tom trenutku smo već prošli stadion Koševo i počeli se uspinjati uz zavojitu ulicu Marcela Šnajdera.

Je li Bakir Izetbegović stanuje ovdje?

Bližio se kraj našoj vožnji. On je iznio još pokoje zapažanje u vezi sa ženama vozačima. Saznala sam da je najnoviji trend još gori, da su u zadnje vrijeme sve agresivnije, neki dan mu je jedna zatvorila prolaz, pa nit' se može maći on niti ona, a od nervoze je počela rukama lupati volan. Ja sam pažljivo slušala sve po uputstvima novinskog teksta koji sam nedavno pročitala.

Iz Marcela Šnajdera skrenuli smo lijevo u ulicu Asima Ferhatovića, nekadašnju Fuada Midžića gdje je staro Pušenje stanovalo. Taksista me je pitao je li ovdje stanuje Bakir Izetbegović. Ja sam rekla da ne znam. Kod kontejnera za smeće sam mu rekla da skrene desno. Moj taksista posluša i reče da je tu znak zabrane skretanja, ali me ipak vozi tom ulicom jer sam mu simpatična. “To nije bio znak zabrane skretanja nego obavještenja”, napokon ja odlučim da progovorim. On me onako ispod oka pogleda pa kaže: “Je l’ stvarno?” “Jeste, stvarno”, kažem. “Da se vratimo da provjerimo?” “Da se vratimo”, kažem ja. Spustimo se u rikverc nizbrdo, skrenemo opet u ulicu Asima Ferhatovića, prođemo kontejnere i pogledamo znak.

Pomno. “Pravougaoni znakovi su znakovi informiranja”, kažem ja pametno. “Ovaj nam govori da je ulica Asima Ferhatovića jednosmjerna.” Još smo koji trenutak gledali u plavi pravougaoni znak s bijelom uspravnom strelicom po sredini pa krenusmo opet naprijed pa uzbrdo desno kod kontejnera.

On se nije prestao cerekati, ali nije više ni riječi rekao. Ja sam se samozadovoljno osmjehivala. Rastali smo se kao raja. Rukovali se zavjerenički. On ne zna znakove. Ja ne znam voziti.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.