Savez kolumnista | Emir Hadžikadunić: Sirijski blitzkrig koji je šokirao svijet

"Ovo nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka." Fragmentiranoj sirijskoj opoziciji predstoje najveći izazovi: kako upravljati Sirijom, izgraditi institucije, garantirati prava manjinama, obnoviti prekinute regionalne i međunarodne odnose te ostvariti dugo sanjanu slobodu.

Piše: Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba 

Bašer al-Assad je pobjegao iz Sirije, a njegov režim je srušen nakon pola stoljeća vladavine oca i sina (Hafeza i Bašera al-Assada). U nevjerovatnom vojnom blitzkrigu, sirijska opozicija (ne ulazimo sada u njenu unutrašnju fragmentiranost radi lakšeg razumijevanja teksta) u samo nekoliko dana zauzela je Aleppo, Hamu, Homs, a na kraju i glavni grad Damask.

Trending

Dr. Hadžir: Tek kad ekstremisti nestanu s političke scene bit će moguć dogovor Palestine i Izraela

Mnoge studije će godinama analizirati pozadinu i nevjerovatan uspjeh ove vojne operacije, povlačeći razne analogije. Uzimajući u obzir samu brzinu, najviše podsjeća na Šestodnevni rat, kada je Izrael za samo šest dana porazio armije Egipta, Jordana i Sirije, zauzevši Sinaj, Zapadnu obalu, Gazu i Golansku visoravan.
Vojna pobjeda sirijske opozicije šokira još više znajući da je režim Assada godinama uživao vojnu i političku podršku Rusije, Irana i Hezbollaha.

Kako je bilo moguće da pedesetak hiljada gerilaca iz izoliranog Idliba pod kontrolom opozicije porazi dobro naoružanu vojsku režima Assada u samo nekoliko dana? U tekstu koji slijedi odgovaramo na ovo ključno pitanje analizirajući lokalne, regionalne i međunarodne okolnosti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Lokalne okolnosti

Sirijska opozicija pokazala je nevjerojatnu snagu, energiju i žal za slobodom. Koordinacija različitih frakcija, od islamista do sekularista, izgledala je impresivno u posljednjih nekoliko dana. Iako fragmentirana, ona predstavlja većinski dio sirijskog naroda. S druge strane, naspram motivirane opozicije stajao je propali režim Assada. Njegova vojska je bila iscrpljena, demotivirana, s mjesečnim primanjima od svega 30ak dolara. Gladni, iscrpljeni i demotivirani vojnici radije su spašavali živu glavu nego što su bili voljni boriti se za opstanak propalog režima.

Regionalne i međunarodne okolnosti

Na regionalnom i međunarodnom planu, sirijska opozicija imala je nevjerojatan splet povoljnih geopolitičkih okolnosti. Prvo, Ukrajina je imala interes naoružati sirijske pobunjenike dronovima, čime je planirala indirektno vezati ruske snage u Siriji i odvući dio tih snaga s ukrajinskog ratišta. Mnogi spominju turske dronove proizvedene u Ukrajini kao ključni logistički element, zajedno s obukom koju su pružali iskusni instruktori.

Međutim, Rusija nije bila previše zainteresirana za sudbinu Assada. Iako zvuči kao teorija zavjere, neki analitičari ukazuju na tursko-rusko razumijevanje u vezi s turskom strateškom dubinom u Siriji. Druga teorija je da su navodni zakulisni dogovori između Turske i SAD-a doprinijeli vojnim uspjesima sirijske opozicije, posebno HTS-a (Hayat Tahrir al-Sham). Nemješanje i prešutna saglasnost Zapada, navodni kontakti lidera pobunjenika Abu Mohammeda al-Julania s američkim službama, njegovo nedavno gostovanje na CNN-u, podupiru ovu teoriju.

Ipak, teško je u potpunosti povjerovati bilo kojoj teoriji zavjere.

Treće, da stvar bude još gora za Assada, Iran je bio preokupiran drugim važnim pitanjima. Istovremeno je Hezbollah zbog sukoba s Izraelom bio izvan stroja u Siriji. Mnogi ključni generali iranskog Qudsa (IRGC) već su stradali u jednogodišnjem ratu sa Izraelom. Vojna i politička elita Hezbollaha također je bila obezglavljena. Dakle, Iran i Hezbollah nisu mogli, niti su bili pretjerano posvećeni opstanku Assada. Simptomatično je kako su iranski mediji već promjenili narativ i upotrebu termina iz "terorističke" u "pobunjeničke" sirisjke frakcije.

Turska kao faktor

Turska se, ipak, nameće kao ključni faktor. Njena geopolitička zainteresiranost za sudbinu Sirije, ali i za svoje neposredno okruženju, bila je od životnog značaja. Izgleda da je rad sa opozicijom također bio sistemski i strateški. Nije nikakva tajna da je Turska posredno i neposredno naoružavala i opremala opoziciju, te ideološki peglala njezine radikalnije elemente.

Na kraju, predsjednik Erdogan nudio je Bašaru al-Assadu direktne razgovore o okončanju sirijske agonije, tražeći inkluzivno rješenje za sve strane. Turska je imala pravo i obavezu na to, s obzirom na nekoliko miliona sirijskih izbjeglica koje je prihvatila. Assad je ignorirao Erdogana, propustivši svoju zadnju priliku da bude za pregovaračkim stolom.

"Ovo nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka." Fragmentiranoj sirijskoj opoziciji tek predstoje najveći izazovi: kako upravljati Sirijom, izgraditi institucije, garantirati prava manjinama, obnoviti prekinute regionalne i međunarodne odnose, te ostvariti dugo sanjanu slobodu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba