Dvadeseti dan: Moji novi najbolji drugovi

17.06.13. 08:00

Radiosarajevo.ba

Dvadeseti dan: Moji novi najbolji drugovi

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

17. 6. MOJI NOVI NAJBOLJI DRUGOVI

Dobro sam se naspavao, ali svejedno tri puta pritisnem “snooze” na alarmu. Čak odlučim da preskočim doručak (i to bez zaleta;-) da bi još duže ostao u krevetu. U zadnjem trenutku skočim iz kreveta i slijedi tuširanje, brijanje.... Skontam da sam zaboravio pjenu za brijanje i odlučim da se namažem onim običnim hotelskim sapunom. Brijanje više liči na guljenje i kad kad stavim aftershave glasno zaurlam. Ipak znam da se na mojoj “nježnoj koži” neće primijetiti razlika (između brijanja i guljenja ;-).

Moj vozač se zove Viktor, Rumun je i izgleda mi cool. Proučavam ga, jer znam da će sljedećih sedam dana on biti moj “novi najbolji drug”. Ne govori engleski, što je dobro za “zagrijavanje” mog italijanskog. U vožnji na set najprije razmijenim nekoliko ljubavnih SMS-ova s Tanjom, a onda, nazovem Karmen da vidim kako im ide snimanje u Ljubljani. Kaže da su u planu i da Bobi dobro radi.

Stižemo u stari dio grada. Prvi put sam u Firenci. Obožavam Leonarda i Michelangela i Donatella i Dantea i....znam da nisam ovdje turista, ali se nadam da ću imati vremena da posjetim Uffizi.

Garederoba i šminka su u jednom stanu neposredno pored arene za Calcio Storico postavljene na trgu Santa Croce. Prozor garderobe gleda direktno na arenu. Vidim da se ljudi polako počinju skupljati oko ulaza u arenu. Nisam dobio call sheet za danas, ali sam juče na večeri čuo da snimamo početak meča. Kad mi donesu kostim, moje pretpostavke se potvrde. Neke kao legionarske grube pantalone, majica bez rukava, tene.... kad sve to obučem, garderoberka me počne obljepljivati bijelom širokom izolir-trakom. Najprije mi obrne kaiš unutra nekoliko puta a onda sve skupa preko pantalona prelijepi sa nekoliko krugova izolir-trake.

Malo sam začuđen jer mi i tene čvrsto oblijepi na isti način. Ona vidi moj neonski upitnik iznad glave i objasni mi da calcianti na taj način sprječavaju da ostanu bez odjeće i obuće već u prvim minutama meča. Upoznajem i ostale glumce. Po svom starom običaju ne uspijem zapamtiti ni jedno ime. Malo me utješi kad vidim da niko od njih nije baš previše "razbacan". Mislim da ću se moći provući kao njihov vođa.

Vidim da me cijene. Jedan od njih me čak oslovljava s "maestro". Moj image pred njima malo sroza Gianfranco koji uleti u garderobu i nastavi sa svojim čudnim pozdravom - lupa me po ramenu. Pomislim da mu uzvratim istom mjerom, ali on prestaje s (tradicionalnim) pozdravom kao da je naslutio šta ga čeka ako nastavi. Šminkerka mi dodaje ožiljke po licu - pa zar ih nemam dovoljno? Ona kaže da je to zato da bih izgledao "ancora piu pericoloso" - još opasnije! Kao već i bez toga nisam opasan. Dok me ona šminka i šiša, ja u ogledalu provjeravam svoje bicepse.

Ona to primijeti i predlaže mi da mi ih malo "docrta". Najprije mislim da se šali, ali ona s kistom namočenim u tamni puder na brzinu osjenči moju ruku sa unutrašnje strane i ja oduševljen shvatam da to djeluje. Odmah skidam majicu i ona u nekoliko minuta napravi ono za što bih ja u fitnesu potrošio dva tri mjeseca. Francesca u sekundi postaje moja "najnovija najbolja drugarica".

Kroz prozor vidim da je arena skoro puna. Dolazi režiser Stefano i, vidno uzbuđen, objasni da mu je uspjelo organizirati da se svaki od nas koji igramo u različitim klubovima, pomiješamo s pravim calciantima. Svakako ih je 27 u ekipi i neće se primijetiti da je jedan viška. Naše kamere će tako vrlo dokumentarno snimiti naše zagrijavanje i poslije tradicionalnog defilea po uskim ulicama Firence, mi ćemu skupa s njima UĆI U ARENU! Svi su oduševljeni s tom novošću, a ja poslije nekoliko trenutaka upitam, kad i kako ćemo IZAĆI IZ ARENE??

Na njegovom licu primijetim nesigurnost koja mi kaže da taj dio plana nije baš precizno pripremljen.

"Eeeeee.... listen Branco....", zamuckuje Stefano gubeći rapidno moje povjerenje, " eeee.... ju hev tu bi veri kerful....". U pomoć mu priskoči asistent Ciro i objasni da poslije tradicionalne ceremonije i pozdrava zastavi, sačekamo sami početak utakmice. Kad se začuje pucanj iz topa, koji označava početak meča (i kraj zajebancije), ja i Alex (Rus koji igra vođu bijelih) moramo brzo pobjeći iz arene, koja je žičanom mrežom odvojena od publike. Oni će nas čekati u desnom uglu terena koji je najbliži garderobi. Pitam ga da li ekipe znaju da mi nismo pravi calcianti nego samo glumci, a on kaže "Dej prababli nou vi ar džast šuting a muvi". Ovaj njegov "prababli" mi izbije i zadnju nadu da će sve proći bez problema.

Praćeni glasnim usklicima odobravanja ja i moji "naj-najnoviji najbolji drugovi" (koji u svom transu vjerovatno i ne primjećuju da sam i ja s njima) se probijamo kroz uske ulice prema areni. U ovom dijelu Italije vlada toplinski talas i temperatura je oko 40 stepeni. Čini mi se da se kamen starog dijela grada polako usijava. Sve više se približavamo ulazu u arenu i napetost raste. Calcianti se zagrijavaju i skupa sa masom počinju i sami ispuštati glasne krike. Stefano, koji nas skupa sa snimateljem prati cijelo vrijeme, daje mi znak da radim isto što i ostali. Tako i ja skupa s njima počinjem da "padam u trans". Ispuštam glasne krike i mašem rukama simulirajući borbu s nekim zamišljenim protivnikom. Stefano diže palac u stilu - dobro ti ide. Znam da izvana to možda i izgleda dobro jer u sekundi skidam ponašanje ostalih iz moje ekipe, ali iznutra je potpuno drugačija situacija.

Dok oni s nestrpljenjem čekaju da uđu u arenu i skoče na neprijatelja, ja s (još većim) nestrpljenjem čekam da skočim iz one žičane ograde i što prije pobjegnem iz arene. Za trenutak provjerim u kakvom stanju su moji novi mišići i shvatim da se sve one crte po meni polako gube jer sam se totalno preznojio od zagrijavanja. Osjećam se kao Pepeljuga pred ponoć. U jednom trenutku ugledam iznad sebe Michelangelovog Davida i oduševljeno ga gledam gore sa otvorenim ustima. Stefano me zove iz mase i daje mi znak da se "vratim u lik". Ovi moji plavi se iznenada potuku sa grupom navijača crvenih koji su ih provocirali, a ja se (glumeći pravog vođu) uguram između njih pokušavajući da ih smirim. Kakva greška! Iz mase mesa izleti nečiji lakat i spuca me direktno u čelo. Vidim da se nekoliko Davida vrti oko mene i s teškom mukom ostanem na nogama. Pokušavam doći sebi, a neko iz ekipe me polije vodom iz flaše - odoše svi mišići u....

Kad sam se potpuno dohaviz'o (ne znam bolji izraz za dolaženje svijesti) već sam stajao u areni. Čuo sam kako publika skandira "Đuđi, Đuđi....!" Ma možda ja ovo samo sanjam.... ili mi je neko ubacio trip u piće.... Malo bolje naćulim uho (jesu me krenuli turcizmi) i skontam da u stvari naša polovina stadiona viče "Azzurri, Azzurri ....!". Odjednom me neko povuče i ja se nađem u znojavoj masi tijela. Čvrsto zagrljenih nas 28 Azzurra se pozdravljamo i palimo se međusobno pred početkom utakmice. Svi počnu glasno urlati u stilu "Forzaaaa! Andiamoooo!...." i mokra masa mišića poskakuje u krugu sve brže i brže. Opet mi se zavrti u glavi i kad pritisak popusti svi se rasporedimo u borbenu liniju okrenuti prema protivnicima. Bianci nas gledaju krvoločno, trudim se da i sam izgledam tako mada zadnjih desetak minuta više i ne znam gdje se kamera uopšte nalazi. Veći problem nastane kad shvatim da ne znam ni gdje se nalazi izlaz iz ove ludnice. Bez naočala vidim jako slabo, pogotovo stvari u daljini (-2,75 + cilindri) zato stišćem kapke i gledajući kroz trepavice pokušavam pronaći filmsku ekipu i onaj ugao igrališta gdje nas oni čekaju. Zbog onog skakanja u krugu malo sam izgubio orijentaciju i počinje me hvatati panika. Vidim da se je jedan od Bijelih ubrzano uputio prema jednom uglu. Alex! Dogovor je bio da bježimo tek kad čujemo pucanj iz topa koji označava početak meča, ali ja ipak polako krenem za njim. Poslije nekoliko nesigurnih koraka začuje se glasan pucanj i ja zašprintam tako brzo da ga prestignem nekoliko metara prije izlaza. Neko od redara zatvori prolaz za nama, a ja samo prođem pored Stefana i ekipe i nastavim hodati prema garderobi, ne okrećući se uopšte više nazad.

Naveče slomljen od umora legnem u krevet, ali ipak ne mogu dugo, dugo zaspati. Gledam u plafon i mislim na.... ma, ne mislim ni na šta, samo gledam u plafon.