Dražen Zetić: O haverima

(Prilog kronici zavičajnih ljubavi u Bosni i Hercegovini)

„Svaki Bosanac u životu postane dva puta hadžija, dva puta fukara…“
Meša Selimović

…u prašnjavom teatru vrve razbojnička lica... zamišljeni čovjek zuri u pepeo cigarete. Zastali mirisi procvalih aleja… pozelenjeli ibrik od bakra, oronule hiže poznatih baksuza… Ljudska lica… nestaju s jutarnjim sumrakom. Tisuće istopljenih svijeća, potrošeni vosak kao posljednji titraji nade na sarajevskim licima devedesetih... Srezani snovi čovjeka u trideset i petoj godini života… Zahrđale uspomene vazda ostaju skrivene kao udubine kamena u gradskom metežu... Kafanska raja… Sarr e Roma Harisa Džinovića, Esma Redžepova, Vida Pavlović, Miladin Šobić, Bora Spužvić-Kvaka, Toma Zdravković…

Piše: Dražen Zetić

…zemlja divova, mramornih rijeka i tekijskih izvora. Rđava… osrebrena… prokleta… umiljata… moja Bosna k’o rijeka Miljacka skučena – al’ stoljećima najljepšim ćuprijama nadsvođena. Kako reče jednoć pjesnik Dizdar (mojoj i njegovoj je Bosni): „…bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.‟ I tako, najedanput, u trenutku odnekuda spodobe pomahnitaju... probodu mi ostarjelo srce. Prisjete… k’o katapultom ošinu u snježne dane sarajevskih igara, čoporativnih izleta na Igman, vratolomnih egzibicija renolkom po Jahorini... kroničnih delirija u poderanom jeansu na koncertima vatrenih rock grupa (Ekaterine Velike, Smaka, Oktobra 1864, Roling stones 74' u Zagrebu), legendarne zvuke gitare Radomira Mihajlovića-Točka… Tada sam puno više sanjao, po galerijama uramljivao platna, u Narodnom pozorištu mladih šalio se s lijepom divom Gertrudom... Ti su dani k’o miris majčinog kruha iz tepsije iščezli...

…rasijani poljupci ostali su tiho ćutati na Vrelu Bosne, kao i prvi zagrljaji na već davno izblijedjeloj mjesečini Šeher – ćehajine ćuprije… Da se ne falim k’o neka čvaka, samo ću reći, da sam u ovom hajvanskom životu imao dvije velike ljubavi, obje i sada na grbači u pedeset i nekoj godini života nosim... Treću ljubav onako u polusnu rijetko spominjem, bilo mi je petnaestak godina – kad mi je ciganka Lila u varoši skidala mrak s očiju... Kasnije sam čuo da je ta hurija svojim majstorlucima, skinula dječurliji u cijeloj ulici mrak s očiju… Mashallah!

…u pubertetskim danima bio sam kako bi rekle drage jalije iz moje čaršije hašišar, teferičio sam kao Mick Jagger kasnih osamdesetih na elektrijadama Steleksa, izigravao frajera javom na Vracama (Buni kod Mostara), muntao k’o ona novinarska beštija, Džamonja iz Oslobođenja, na žurkama nepoznate žene, inatio se u poljskom Lloydu onom smrknutom policajcu dok me pratio u stopu u dobu generala Jaruzelskoga... luđački cijedio svaki dan kao sunđer pred školskom pločom, do respiratora pendrao na vrh Zelengore sa sestrinim fanatičnim momkom Jahom… i baš mi je bilo fazon...  

Danas se sretnu...

…prije dvadeset godina ispijali smo konjake kod Džeme u Kabareu,čestitali 8. marta Dan žena svojim majkama, ženama, ljubavnicama za koje ove druge nisu smjele znati… Šta je bilo potući se u nekoj zabiti na igranci, pred Mašinskom školom s Campom (za deset dinara) prodavati cigle, u ratu pretrčavati brzinom svjetlosti preko zebri, tjerat' neki svoj ursuz k’o šibicar Đindo Omer kad je vraćao ukradeni šlajbok prvoborcu Ahmi, i u njega praznog k’o Idžin rezervoar… ubacivao još pokoju žutu banku da pomogne sirotoj raji Sarajeva…

... razbježali se haveri kao zrake varljivog zimskog sunca ponad kišom strijela ranjenog Sarajeva. Još su samo stećci nekako ostali namrgođeni, zatečeni u visokim travama u koje ni odrasli čovjek ne bi mogao promunđati više... Danas se haveri susretnu samo u nekim ofucanim albumima na pijacama, vele raja nema para, pa prodaju ‘mjesto porodične srebrenine’, ono malo što je ostalo od suvenira... svoje vlastite uspomene… Sramota me ovako reć’ pred ljudima, al’ i sam jednog dana u kokuzluku, bez kinte – mor’o sam trampit' majčin (vjenčani) prsten s malim dijamantom za jednu vreću zlatna krumpira i dvije šteke cigara…

… još prije sam u ranoj mladosti počeo gubiti vid, sad sam zahvalan, jer me ovako poluslijepog s 9 hubblovom dioptrijom, ne bole ljudski prijeziri kao nekoć… Od jada rata, ljudske duše su još prokletije… Ulice gradova u praznini svojih tmurnih trenutaka nose puno više bijede… raja još nije sita lokvi krvi, mirisa smrti u svome vilajetu, vlastitoj avliji… Otrijezniti se valja šejtanskih aveti… hrđajućeg sjaja dinara - zbog vlastite majke, sestre, brata… jerbo pare kvare ljude – prave od njih fukare… to su znali i ona dva tapkaroša ispred kina Prvi maj (Abdulah Sidran i Nazif Gljiva), kad su komšiji u jednom tatarskom jurišu kidisali da klepe ćurku – pa šest mjeseci zaglavili u jednoj romantičnoj kaznenoj ustanovi…

… hipijevski inat bogumilske svite – odvajka je u Kulinovoj zemlji bio veći i od suicidalnog inata onog tvrdoglavog Perzijanca Manija. Pa su tako u Bosnu zbog takva rđava posla dolazili i Katari, i križari, prvi po savjet, a drugi po plijen i pobožno dugosatno uvjeravanje tupim zvukom helebarda s prosvijetljenih europskih dvora… Jašta, ni za živu glavu, ni kandžijom ne moreš išćerat' inat iz duše bosanskog čovjeka…

… tako sam jednoć čuo u mehani da je ćero inat još u sarajevskom dunjaluku kao maloljetnik Ismet Bajramović-Ćelo, kad su ga panduri lomili u nekoj smrdljivoj srednjoškolskoj ćenifi, tri hiljade mojih sarajlija kad su k’o jedan ustali na noge za vrijeme Mehmed Ruždi-paše zbog nepravednog linča nekoliko poštenih Jevreja oktobra 1819.…  Ćero je inat i onaj insan što mu je Austro-Ugarska monarhija morala prenijeti cijelu kuću (ciglu po ciglu, crijep po crijep) na drugu stranu Miljacke… Inat je duša bosanskog čovjeka… vajka je tako bilo i tako će vajka bit’… barem dok je još ovih par ćiftelija na Balkanu…

… imam par havera, ne valja nikada reći dva, uvijek je valjda samo jedan – k’o i sam dragi Bog... Prije se nisam baš obazirao na popovske priče... zapravo nisam (nikada ni ‘prismrdio’ vratima), ali evo, danas i samog Boga zazivam... obraćam mu se k’o haver, i molim ga da i On meni bude haver u preostalim godinama života...

… biti beskućnik u tuđem gradu nije lahko (… došao sam u Zagreb s jednom torbom i dvadeset maraka u džepu). Nekada sam imao u stanu pune regale porculana, u izobilju birao svjetske klasike iz sestrine bogate knjižnice… kao u sevdahu - ljubio k’o sarajevsko šćene iz svake mahale po jednu rumenu Sarajku… A, sada, nemam ni par kuna da ubacim u dalekozor na Gornjem gradu, da pogledam kako Zagreb noću sja… A, dobro, možda i trebaju neke panorame da ostanu vazda skrivene ljudskim očima… Možda da je tako bilo onih ratnih dana u Sarajevu, snajperisti ne bi ubijali onu jadnu djecu po sarajevskim sokacima, možda bi lakše stajale Sarajlije u redu za vodu, ne bi lomile noge do prvih apoteka, gladijatorski se borili za jednu (zlatnu) korica kruha… svako ovoj raji hoće oteti taj malehni komadićak sreće… zeru osmijeha u duši…

…eh, valjda je tako bilo od pamtivijeka, čo’jek oduvijek prijeti prstom… psuje… a kad dođu smrtni časi - tu i tamo se malo prenemogne – poteke ušćićari… zatvori dva kapka, i ode, bez pozdrava, samo ode. U trenu zaboravi – da mu je još od zametka ispod mehka majčina srca – bilo utisnuto lice kao mladica ljiljana u kapilare zemlje. Do jučer se taman hranio kobajagi nekim prkosom, a sada ni da zucne. Pisne. Izgleda da se mrtav čovjek sam(o) ne inati… a može bit’ da se i tada njegov duh negdje razgaljuje - tjera pravdu, k’o da nebu nije dodijalo slušati žalopojke, prigradske marifetluke, kojekakve obijesti, svakodnevna naricanja nespaćnih duša – čija je zadnja. E, vala, ni moja, ni tvoja… Ničija… kažem… ma, ničija… kontaš, jarane…

…i tako… k’o kijamet nabasaju dani da spavam u promrzloj idili nečije zakrčene garaže u kojoj više ni igla ne bi stala, podrumskim vlažnim prostorijama bez trunke danje svjetlosti. Tamo ni fenjeri ne svijetle, previše je mraka i za plamenove... samo izgleda nije za uboge ljude... Navečer se zaogrnem s dva tusta jorgana, kao da se spremam sići u mrka rudarska okna... zatvorim bez straha oči, kao udarnik Alija Sirotanović s one papirnate novčanice od dvadeset hiljada dinara u doba inflacije…

Suncokret

…u zadnje sam vrijeme osuđen na vegeterijanske halale (al’ ne iz ćeifa k’o onaj sumaniti ruski probisvijet Tolstoj)… muka mi nije u lavljenjem kruljenju želuca, opsadnog stanja zadnje tri godine vakumiranog međunožja zbog pitagorejskog celibata (srećom još nije kriza k’o kod onog srednjovjekovnog evnuha Abelarda i jednog od dvojice slikara van Eycka), pomašnjavjelog ćebeta iz nečijih godinama neprozračenih tavanskih prostorija… nego u samom srcu koje boli… Pitaj milosrdnog Meleka kakav ću kraj izvući u Mešinim teorijama hadžije i fukare (bio sam dosada po dva puta i jedno i drugo)… k’o će znat' - možda bi me spasio neki insanski hadž na koljenima, il’ mi je pak dragi Melek namijenio sudbinu propalog sarajevskoga pisca Malika, čiji scenariji nikada nisu ugledali vrele katode televizijskih kanala… Davno je Melek majčinoj utrobi šaptao kud ćemo i kak’ će nam bit’… inshallah…

…i tako… bude i berićetnih ićindija kad savijem zlatni prah duhana i išćeifim kakvu produženu kahfu s merakom od pet, šest kuna... pa, ako vam ikada usfali koji dinar – svratite onako k’o slučajno u neku od tih luksuznih kafana u gradu... Naravno, ne d’o Bog da vam padne na pamet, da tamo nabirikate da vodite svoju damu na prvu večer, pogotovo na Valentinovo (umjesto grimiznih crvenih srca) moglo bi vaše oko zbog urnebesnog sanitarnog čvora postati plavo... k’o u onom vicu: „Ja sam vampir, plavo oko...‟

…zadnjih hefti sunce me češće budi k’o miruhi halve iz rerne jedne moje drage Zeničanke, polumasno zrcalo miluje lice dok onim starim brijačem k’o šmirglom stružem pedesetak godina staro lice… dosta mi je onih podruma i garaža, jutrom se nekad osjećam preporođen k’o Ružićev suncokret na uljanom platnu - kad ne moram skupljati k’o zelene dragulje plastične boce, i stajati u redu za tanjur vodenaste juhe, urankom  jesti stari kruh iz ratnih rezervi s Opatovine…

…valjda mi još nije odzvonilo za ahiret… još mi se ovom čaršijskom dušom vrzma par sestrinih uspomena iz sunčanog Kaira… mlađahna lica onih žgoljavih maturalaca iz likovne škole… i prijeratne raje u mome još za dlaku (ne)pohabanom sarajevskom srcu…

… Vozdra
… raji

Dražen Zetić je Zagrepčanin, član Društva hrvatskih književnika i čitatelj portala Radiosarajevo.ba.