Dino Abazović: Bosanski genocid - o kulturi poricanja u Bosni i Hercegovini

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Za mrtve i žive moramo svjedočiti" Ellie Wiesel

Deveti dan decembra svake godine obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida, a dan kasnije, deseti, kao Međunarodni dan ljudskih prava. U bosanskohercegovačkom kontekstu mnogo više nego simbolično važni datumi, svaki sa specifičnom težinom, svaki na svoj imanentno bosanskohercegovački, ali i "međunarodni" način. Kako iz sličnih, tako i potpuno različitih razloga.

Trending

Tenzije na ulicama Novog Sada: Policija koristi suzavac, ispuštene fekalije na Gradsku kuću

17.10.22. 07:03

IGK: "Film Borisa Malagurskog podstiče na novi genocid, što je zločin sam po sebi"

Piše: Prof. dr. Dino Abazović, za portal Radiosarajevo.ba

Prvo, uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida, u bosanskohercegovačkom kontekstu najbitnije uz sjećanje na žrtve jeste obaveza istrajati da budemo dijelom otpora sveprisutnoj kulturi poricanja.

Onoj kulturi poricanja, brižno gajenoj i protežiranoj, bez obzira radi li se o direktnom poricanju, poricanju značenja, ili poricanju posljedica. Centralna analiza o stanju poricanja, možda najdetaljnije obrađena u magistralnom radu Stanley Cohena (States of Denial: Knowing abpuit Attrocities and Suffering, 2001.) je već od samog kraja rata aplikativna u Bosni i Hercegovini – svakodnevno smo svjedoci bukvalnim poricanjima (to se nije desilo ili se ne dešava kao sredstvo za osporavanje istine; činjenice ili znanje o činjenicama se poriče), interpretativnim poricanjima (činjenice su prihvaćene, ali njihovo značenje ili konvencionalna interpretacija se osporava), i implikatornim poricanjima (nepristajanje da se prihvati i prizna značaj implikacija; činjenice su prihvaćene i konvencionalne interpretacije su prihvaćene, ali se psihološki i moralni značaj implikacija osporava).

Zloupotreba mitova

Jednako tako su prisutne i različite metode poricanja, od  diskreditirajućeg (manipulacija, predrasude…), preimenovanja ("to se desilo, ali nije to to već je nešto drugo…"), pa sve do opravdavanja određenih zlodjela (politička zloupotreba mitova - "osveta Turcima za prvi srpski ustanak i sječu dahija", "odmazda za zločine iz Drugog svjetskog rata"...).

Keith Doubt, sociolog koji je objavio knjigu Sociology After Bosnia and Kosovo: Recovering Justice (2000.) odgovarajući na upit novinara šta poručuje manje upućenim u situaciju sa poricanjem kaže:

"Negatori genocida se igraju. U tom smislu oni su ozbiljno neozbiljni. Fokusiraju se na posebno, a ne na univerzalno, na relativno, a ne na principijelno, i na banalno, a ne na inteligentno. Poricatelji genocida nisu u stanju da budu u ulozi bilo koga osim sebe, i u tom smislu oni su nedorasli."

Međutim, sve prethodno navedeno kroz kulturu poricanja rezultira osjećajem poniženosti žrtava zbog toga što se konstantno odbacuje priznati šta se dogodilo, ali jednako tako i zbog interpretacija već utvrđenih činjenica čime se namjerno iskrivljuje istina, a samo kako bi se ostvarili dnevnopolitički ciljevi i opravdala nepravda.

Radi se dakle o situacijama u kojima društvo "pati" od deficita istine – ili kako to piše Jonathan Allen (2004.)  "nedostaje činjenično znanje o zločinima iz prošlosti, a javni zvaničnici opiru se priznavanju postojanja takvih događanja (čak i onda kada je široko rasprostranjeno mišljenje da su se takve stvari dešavale), dok žrtve zahtijevaju da se prizna njihova patnja".

20.09.22. 07:40

IGK pisao europskoj komesarki za ljudska prava: Milanović kontinuirano negira genocid u Srebrenici

Uz to je posebno ilustrativan primjer sveprisutnog politički "korektnog" govora, pa tako u javnosti i u medijima čujemo i čitamo, na ove teme, kako se radi o npr. "tragediji". Tragedija je po definiciji antički pojam koji znači jedno loše zbivanje koje se nije moglo izbjeći.

Đavo je u detaljima

Genocid, ratni zločini, masovan progon stanovništva, silovanja, razaranja su se mogla izbjeći, dakle to nije tragedija.

Ali, po staroj poslovici, đavo je skriven u detaljima. Jedan detalj, u posljednje vrijeme indikativno prisutan u našem javnom prostoru na različitim primjerima, jeste krajnje odvratna pojava, da se poricanjima zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, sistematska ratna silovanja, masovni progoni stanovništva, držanje civila u logorima, smatraju nekim "običnim", bezazlenim prekršajem, i da samo "riječ" genocid može da dočara patnje ljudi. To je jedna pogubna ideja, pa nisu li u Nurembergu nacisti suđeni za zločin protiv čovječnosti (tad genocid još nije bio definisan)?

Drugi detalj je upravo definicija genocida. Koliko se god trudio R. Lemkin, tvorac termina i jedna od najznačajnijih osoba u kreiranju UN-ove Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948, ona je konačno usvojena u tekstu znatno suženih formulacija od onih (i od Lemkina) izvorno ponuđenih.

Kako god, tvrda je činjenica, također, da međunarodno pravo tradicionalno funkcionira u trokutu politike, prava i morala. Kad je moral "izletio" iz tog trokuta, ostalo je zapravo jednodimenzionalno odnošenje politike i prava.

Nema – "lokalnog genocida"

Svojevremeno je Žarko Puhovski među ostalima upozoravao da se njemu doima kako, bez obzira na ovakvu ili onakvu interpretaciju, u slučaju Bosne i Hercegovine politika nadjačala pravnu raspravu. Jednako značajno, on odbacuje i pomisao da se govori o genocidu kao nekoj vrsti općinskog ili lokalnog genocida u Srebrenici: "...kao da je uvjet da se genocid u jednoj državi ustanovi u tomu da u svakom djeliću države genocid bude na djelu. Za paralelu treba upozoriti upravo na to da je Hitler i njegov režim uveo sustav koncentracijskih logora upravo zato što su u njima koncentrirali stanovništvo iz ostalih dijelova Njemačke. Pa kad biste rekli da u Münchenu nije bilo genocida, ali je zato u Buhenwaldu, nekoliko kilometara dalje, genocida bilo. To bi, naprosto, bilo jedno neukusno interpretiranje stvarnosti."

23.07.22. 12:20

Izvještaj MC Srebrenica: Kako je Inzkov zakon ušutkao negatore genocida u BiH

Edina Bećirović ispravno ukazuje u poglavlju izvanredno napisane publikacije/zbornika tekstova Bosanski genocid: hrestomatija, u izdanju Memorijalnog centra Srebrenica 2022., da "uistinu, pravni standard za utvrđivanje genocida je veoma visok, a slučajevi koji su suđeni u Hagu su dobra ilustracija navedenog...".

Ipak, neki autori to priznaju, zadržavajući istovremeno akademsku strogost u svojoj analizi. Ton Zwaan, na primjer, priznaje da je koncept genocida neizbježno opterećen ljudskim, moralnim, političkim i pravnim značajem i stoga je daleko od neutralnog. Važno je napomenuti da se koncept ponekad širi, a ponekad sužava, te preispituje sa svakim novim slučajem navodnog genocida (Zwaan, 2004, str. 21).”

O jednom sramnom tekstu

Da je tako, na primjer, Srđan Puhalo učinio dodatni napor pišući nedavno za jedan ovdašnji portal osvrt o promociji (sic!) upravo pomenute Hrestomatije, pa pročitao autorska poglavlja, obilje u hrestomatiji sadržanih informacija, rasprava, dokumenata, analiza i relevantne literature korištene pri njenom nastanku, mogao je lako uvidjeti koliko je višestruko u krivu za ono što je u tekstu sramotno napisao.

Pa tako, ako već Puhalo tvrdi da se radi o "Hrestomatiji nepostojećeg genocida", jer se poziva na ono što je rečeno na promociji, a ne šta je u njoj i kako napisano, ironija je u tome da negira sam svoju argumentaciju.

Usput, selektivnost mu, također, nije od pomoći, jer se kao krunski dokaz u svojoj argumentaciji poziva na sudišta, bilo ono u Hagu, ili presude bosanskohercegovačkih sudova.

"Slučajno" je propustio pomenuti presudu recimo Nikoli Jorgiću pred njemačkim sudovima (a nije to jedini slučaj iz BiH), gdje je utvrđeno da genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već konkretno i u Doboju! Upravo tu presudu je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu nakon žalbe Jorgića da su mu prekršena ljudska prava.   

22.07.22. 14:02

Milorad Dodik opet negirao genocid u Srebrenici

Da je samo Puhalo prije pisanja teksta čitao Bosanski genocid: Hrestomatija uvidio bi da je i na tim stranicama, ali i ranije pisano o problemu pravne kvalifikacije genocida —ponavljam pravne kvalifikacije genocida — ali i o inkluzivističkom nasuprot ekskluzivističkom pristupu, što pomaže dati okvir ključnim pitanjima u samoj suštini ovog pitanja. Uključujući i kako tumačiti Konvenciju i koliko razmjere ubijanja određuju način na koji se definiše masovni zločin.

Nažalost, ni ironija ni sarkazam nisu argument, ostavimo po strani činjenicu da je ironija često učinkovita higijena uma. 

"Bosanski genocid: Hrestomatija"

Stoga ću zaključiti citirajući Borisa Budena kada govori o regionalnoj percepciji pravde:

"To nikako ne znači da ja ne podržavam Haški sud. Naprotiv. Upravo je postojanje i djelovanje tog suda najbolji dokaz da su naše nacije u političkom i još više u moralnom smislu također svojevrsni fantomi. Time što su se pokazale nesposobnima suditi svojim vlastitim zločincima, izgubile su, po mome sudu, svoje povijesno opravdanje. Što će mi nacija bez pravednosti? Što to ja imam još zajedničko s ljudima koji u notornim zločincima vide heroje? … Osjećam li se uskraćen što ne pripadam tim fantomima? Naravno. Nedostaje mi sigurnosti i udobnosti koje pružaju fiksne pozicije. Život je mnogo jednostavniji kad vjerujete da kroz vaša usta govori Evropa ili recimo Hrvatska, Srbija..."

14.07.22. 17:31

Istražili smo: Koja agencija nije prijavila negiranje genocida u BiH?

Da, život je teži kada kroz naša usta govori čovjek. Ali i lakši kada se čita o tako bitnim stvarima kao što je genocid uz obilje stručne literature i ono što pišu afirmirani autori u zborniku Bosanski genocid: Hrestomatija.

Konačno, kada je u pitanju Međunarodni dan ljudskih prava, tek podsjećanje, parafrazirajući Jelenu Đorđević: "Svođenjem identiteta samo na etničke i konfesionalne identitete, i redukcija ljudskih prava samo na tu dimenziju, pokazuje tendenciju skretanja pažnje sa primarnih oblika obespravljenosti koje proizilaze iz stihijske podjele političke i ekonomske moći. A ta obespravljenost zajednička je i većini i manjini."

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru 

Prof. dr. Dino Abazović rođen je 1972. godine u Sarajevu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao u oblasti sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu 1999, 2005, 2009. godine.

Izabran je u zvanje redovnog profesora 2017. godine. Predaje nastavne discipline: Sociologija religije na dodiplomskom studiju, i Religije savremenog svijeta, Religije i konflikti, te Religija u međunarodnoj politici na diplomskom studiju. Bio je gostujući predavač na više fakulteta i univerziteta u zemlji i inozemstvu.

Objavio je tri autorske i jednu koautorsku knjigu, bio kourednik sedam zbornika radova, te je autor više od 50 naučnih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova objavljenim na domaćim i stranim jezicima. Član je Odbora za sociologiju pri Odjeljenju za društvene nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) i član Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH.

Također, član je uređivačkog odbora Revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja “Odjek”. Bio je prodekan za međunarodnu saradnju Fakulteta političkih nauka (2011-2015), rukovodilac Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka (2007-2011), direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu (2001-2007), i akademski koordinator postdiplomskog studija iz oblasti Religijskih studija pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu (2006 – 2012). Sudjelovao je i bio rukovodilac u više domaćih i međunarodnih naučnoistraživačkih projekata. Stipendista je Nizozemskog instituta za napredne studije u humanistici i društvenim naukama (NIAS) Kraljevske nizozemske akademije nauka i umjetnosti za 2011/2012. godinu.