Danijela Dugandžić-Živanović: Zovemo se CRVENA!

Dugogodišnja aktivistica u feminističkom pokretu, Danijela Dugandžić-Živanović u svom tekstu objavljenom u knjizi Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH , za čiji je nastanak zaslužan Goethe Institut u BiH, priča o osnivanju CRVENE, Udruženja za kulturu i umjetnost koji objedinjuje kreativke i aktivistkinje u našoj zemlji, te zašto je takav vid aktivizma u BiH nužan.

NEKOLIKO RIJEČI O ŽENAMA

Šta vam reći, a da niste već čuli/e, naslutili/e ili jednostavno znali/e iz vlastitoga iskustva? O kakvim je ženama ovdje riječ? Kakva je to bosanskohercegovačka žena? Zašto je ona posebna i zašto je izdavač mislio da je ovo djelo potrebno posvetiti njoj? Tko će ga čitati? Tkome treba ovakva knjiga? Kada sam sama sebi odgovorila na pitanja i shvatila da, ukoliko bude oslobođena stereotipa, glorificiranja ili mistificiranja žene, ona ne samo da je potrebna, nego će koristiti svima koji/e žele upoznati ovu zemlju.

BOSANKA I/ILI HERCEGOVKA

Vidite, Bosanka i Hercegovka vam nije ista stvar, barem tako kažu oni koji se “razumiju u žene”. U zavisnosti od klime i geografskog područja, te drugih naslijeđenih karakteristika, zaključuju da su Bosanke nešto “poslušnije”, a Hercegovke nešto “opasnije”. U svakom slučaju, niti jedna niti druga nisu uspjele izbjeći predrasude i stereotipe o ženama, koje se prepričavaju i prenose sa koljena na koljeno u ovom patrijarhalnom društvu. Ako mene pitate sve je to u suštini jedna velika glupost i da biste govorili/e o nama morate nas zaista poznavati. Uz očite razlike u naglascima i osobnosti, ostale su karakteristike veoma slične.

Danijela Dugandžić-Živanović (1976, Maribor), studirala je međunarodno pravo i ljudska prava na pravnim fakultetima u Zagrebu i Utrechtu (Nizozemska). Aktivna je u feminističkom pokretu više od 15 godina kao aktivistica i volonterka. Danijela je bosanskohercegovačka koordinatorica V-Daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad djevojčicama i ženama. U sklopu V-Day pokreta korežirala je i koproducirala predstavu Vaginini monolozi u Sarajevu te je koproducirala predstave u Zagrebu i Beogradu u sklopu Regionalnog V-Daya. Dugi niz godina radi kao trenerica u oblasti omladinske politike, rodne ravnopravnosti, zagovaranja i lobiranja za Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) u Bosni i Hercegovini, općinske uprave, te mnoga omladinska udruženja. Živi i radi u Sarajevu, kao direktorica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA.

Ono što je važno za reći jeste da Bosanke i Hercegovke povezuje jedna žalosna istina, a ta je da žive u zemlji u kojoj su žene manjina na mjestima odlučivanja, da ne posjeduju novac i moć ili da ne učestvuju ravnopravno u vođenju svoje zemlje. Činjenica je i da ono što im treba ili žele obično nije na listi prioriteta. Bosanka i/ili Hercegovka je žena koja od dana kada se rodi, pa sve do svoje smrti nikada nije sigurna da će biti dovoljno dobra kćerka, prijateljica, ljubavnica, majka, supruga, sestra, aktivistica, ministrica, umjetnica, parlamentarka, znanstvenica, učenica, studentica, djevojčica, sportašica, novinarka, frizerka i da je to ono što nas obilježava i tjera da uvijek budemo bolje, iako smo po svemu sudeći već dovoljno dobre.

Bosanke i Hercegovke, koje ja poznajem i o kojima vam pišem, su žene i djevojke koje su prije svega ponosne, koje su u opkoljenim gradovima nosile najbolju gardarobu, šminkale se kada bi krenule po vodu i uzdignutih glava šetale granatiranim ulicama; to su žene koje su sa koferima i djecom u rukama odlazile širom svijeta i počinjale nove živote iz ničega, nalazile poslove, zarađivale, slale pomoć i čekale dan kada će se vratiti kući. To su žene i djevojke koje uče brzo, koje se snalaze u svim okolnostima, koje ne zaboravljaju ljude koji su im pomogli i koje nikada “guzicom ne zatvaraju niti jedna vrata”. To su žene koje su preživjele logore, o kojima ne govore kao žrtve, nego kao preživjele i nikada ne govore o mržnji i osveti. To su žene koje su prve govorile o miru i gradile porušene mostove. To su djevojke koje imaju nadu u svojim očima, koje se raduju novim stvarima i učenju, koje govore o nasilju koje svakodnevno preživljavaju, koje glasno kažu “moji roditelji su nacionalisti, ali ja nisam”, koje imaju tajne o kojima govore kada se osjećaju sigurno i kada znaju da ih slušate.

BOSNA I HERCEGOVINA

Bosna i Hercegovina je patrijarhalna zemlja u kojoj se najbolje vidi kako patrijarhat nije dobar ni za žene, a, boginja mi, ni za muškarce. Muškarac ide u ratove, gradi kule od stakla, upravlja kantonima, općinama, opštinama, gradovima, entitetima, državicom i ne plače kada zagusti, nego se iskali na djetetu, ženi ili slabijem muškarcu. Žena kuha, rađa, pere, trpi, radi, šuti, pati, čeka, dobija batine i ostaje bez posla i plate.

Sve su ovo stereotipi i vama se to nikada nije dogodilo. Ne znate o čemu govorim? Vi niste ta žena, vi niste taj muškarac, vi ste slobodni. I dobro je da jeste, ali pogledajte oko sebe. Zamislite se nad nasiljem koje vas okružuje i recite mi da ovdje nema istine. I dok i jedna djevojčica ne ide u školu, jer nema novac i šta će joj škola, i dok je i jedna djevojčica ili žena išamarana, osramoćena, silovana za naciju, silovana zato što je lijepa i pametna, silovana zato što nije imao tko da je štiti dok je hodala ulicom, dokle god se dječaci igraju, sa puškama – igračkama u rukama, ustaša, četnika i teritorijalaca, dokle god jedan dječak ubije drugoga u tramvaju, dokle god ne smiju plakati, igrati se lutkama, biti osjećajni, presvlačiti i hraniti svoju djecu, mi nemamo zemlju. U našoj zemlji žene, jednako kao ni muškarci, nemaju niti prostor, niti inspiraciju za promjenu.

FEMINIZMOM PROTIV NEMOĆI

Sve više žena i djevojaka razumije zašto je važno ustati protiv nacionalizama, šovinizama, fašizama, nasilja, korupcije, “moći nad” i drugih boljki današnjega vremena.

Danas u Bosni i Hercegovini imate veliki broj žena koje svoju ulogu ovog puta zaista shvaćaju ozbiljno i aktivno promišljaju o promjeni. Primjetit ćete i da se žene udružuju nakon ratova. One su tu da popravljaju stvari, grade mir, školuju djecu, bore se protiv nasilja, liječe posttraumatske sindrome i rade na prekograničnoj suradnji. Da biste vidjeli/e na osnovu kakvih potreba su se žene udruživale i šta su problemi sa kojima se žene svakodnevno susreću najbolje je pogledati listu registriranih ženskih organizacija i njihove oblasti djelovanja. To su problemi koji obuhvataju sve društveno-političke oblasti, a za njihovo rješavanje, uglavnom, ali i zavisno od aktualnih trendova, ponajviše su zainteresirane međunarodne organizacije, koje podržavaju njihove projekte. Mali je broj onih koje su tu podršku dobile od lokalne zajednice.

CRVENA

Sve je počelo još prije nekoga vremena, kada smo bile mlađe i kada su nas veličina mjesta u kojem živimo i zajedničke ideje o životu spojile. Nakon sati i sati razgovora, shvatile smo da nismo iste, ali i da smo jednako pogođene beznađem i tražile smo prostor, mjesto unutar kojega ćemo moći raditi sve ono što ne možemo negdje drugdje i koje ne možemo same. Već smo tražile te prostore na drugim mjestima i pokušale smo stvari mijenjati unutar različitih organizacija, ali je uvijek postojalo nešto što nas je vodilo želji za nečim novim, za početkom, od temelja izgrađenog na osobnim idejama i na osobnu inicijativu.

Tako smo prepoznale potrebu da osnujemo svoju organizaciju, kojoj će osnovna djelatnost biti kultura i umjetnost, a koja će kroz svoje aktivnosti širiti poruku jedinstva, solidarnosti, slobode, feminizma, ekologije, ljudskih prava, suvremene kulture i umjetnosti. Osnivanje udruženja jeste niz koraka koje treba napraviti, od ideje do registriranja, a jedan od prvih je, naravno, ime. Potraga za imenom je trajala nekoliko mjeseci, a imala je misiju imenovati sve nas pod jednim nazivnikom, pri tome imenicom, na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, jer strane nazive i složenice Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine ne dopušta. Nakon mjeseci ispunjenih razgovorima neko je rekao CRVENA i sve smo znale da je to naše ime.

A OTKUD CRVENA I ZAŠTO?

To nije priča o revoluciji, političkoj stranci, ružu za usne ili šta ti ja znam. CRVENA je jedina prava boja i to je ujedno i prva boja koju je čovjek otkrio. CRVENA je boja krvi i vatre, jakih emocija, ljubavi i boja alarma. Crvena je također boja snage i energije koju osjećamo svaki put kada radimo zajedno.

I tako su se pod imenom Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA okupile umjetnice, povjesničarke umjetnosti, aktivistice, feministice, kustosice, fotografkinje, inžinjerke, ekonomistice, pjesnikinje, pjevačice, novinarke, muzičarke i DJ-ice, spisateljice, sociologinje, aktivistice i kakve sve ne Bosanke i Hercegovke. Simbolično, osnivačka skupština CRVENE održana je 8. marta 2010. godine.

Sa toliko različitih žena na broju, sa namjerom da ne ponavljaju patrijarhalne modele upravljanja, organiziranja, promišljanja i djelovanja, velika je vjerojatnoća da stvari neće ići glatko. U CRVENOJ shvaćamo da je naša raznolikost naša moć, a naša moć dolazi od svake pojedinke i pojedinca okupljenih oko CRVENE. I sreća je da niti jedna nije “klimačica glavom” ili “posluškinja”, pa je svaki razgovor o misiji, viziji, djelovanjima, bio dug, glasan, emotivan, a na kraju je solidarnost ta koja je odredila svaku odluku.

Evo samo nekoliko naših odgovora na pitanje: Šta je za mene CRVENA?

Nije struktura koja ima ograničenja i kojoj moraš da se podrediš.

Za mene je to mjesto dostojanstva, hrabrosti i kreativnih impulsa.

Mjesto na kojem se nesmetano bavim ekologijom, fotografijom i građanskim akcijama.

Mjesto na kojem se fokusiram na umjetnost i posebno na žensko stvaralaštvo.

Crvena je nešto što će biti “in your face” – bez kompromisa, hrabro i dostojanstveno!

Za kraj, ili za početak, ne mogu reći da su žene u Bosni i Hercegovini drugačije od drugih žena, ali mogu reći da im je teško i da su okolnosti i vrijeme u kojem živimo vrlo često protiv njih. Društvo u kojem žive nesretne žene, nije sretno društvo i to tvrdim sa sigurnošću. Šta ćemo uraditi da to promijenimo pitanje je za svakoga od nas. Konačno, želim da kažem da ima nade, da sam ja prepoznala tu nadu u hrabrim i odvažnim ženama sa početka teksta, da me je ona promijenila, angažirala i povezala sa drugim divnim ženama širom ovoga svijeta. I ne samo to, nego da sam uz njih upoznala i već godinama radim i sa nevjerojatnim muškarcima koji razumiju i podržavaju svaku riječ CRVENE misije.

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati izvode iz tekstova iz knjige Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH.  

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?
Svetlana Cenić: Tuđa sreća