Damir Nikšić: Razmišljam o nacionalizmu...

Razmišljam o nacionalizmu. Onako slobodno, pustivši logici i razumu na volju. Konkretno razmišljam o bošnjačkom nacionalizmu.

Kako stvari stoje, mislim se, najbolje bi bilo da se za bošnjački sekularni nacionalni pozdrav proglasi ona: "znaš li đe ćeš?"

Piše: Damir Nikšić

Naime, ne zna se ne samo ni ko pije ni ko plaća, već ni da l' se pije il' ne pije. Ne zna se da li je Sarajevo glavni grad BiH ili glavni grad Bošnjaka regije.

Mora se priznati da ima mnogo nejasnih i nerazjašnjenih stvari. Naprimjer. ko je "svoj na svom", ko je prognanik, izbjeglica, a ko imigrant. Da li su pojedini građani Srbije i Crne Gore ovdje "kod kuće" više nego kod svoje kuće i zašto?

Ne zna se ni koji zakoni i koje države, ustav i konstitucija vrijede za ovu suverenu naciju, konstitutivni, ustavni narod.

Evo sinoć naletim na neki snimak ili prijenos nekakve svečanosti. Intonira se: Jedna si jedina, a čita se hatišerif, tj. Adhnama bosanskim Franjevcima koju je izdao Mehmed II Osvajač (el-Fatih).

O kojem vijeku, kojoj državi i kojem zakonu i donositelju zakona se radi? O čemu se radi? O nekakvom "subjektivnom" slavljenju "subjekata"? Ko je ovo organizovao? Da li je proslava državna? Da li je sekularna? Ako je vjerska, čemu onda citati svjetovnih zakona i uredbi, čemu intonacija bivše državne himne?

Ako nije vjerska: ko i zašto u ovoj državi slavi države koje ova država više nisu?

Ako se slavi i obilježava nekakav nacionalni identitet - ko ima mandat i od kojeg bošnjačkog nacionalnog tijela, kongresa, "štatijaznam" - da to čini u ime svih ostalih? Sutra će da izvuku uniforme Handžar divizije pa da slave identitet čitave nacije, da identifikuju naciju s tom uniformom i uniformu s nacijom, opet kao odanici, podanici i saveznici nekih drugih velikih sila iz istorije kao što je to običaj ovdje, i opet na svoju ruku, bez dozvole i saglasnosti svih.

"Znaš li đe ćeš?" - ponovo se postavlja pitanje kojim bi i pozdravio ovaj i slične javne događaje.

To treba ustavom i zakonom zabraniti, ako se mene kao građanina ove zemlje pita, jer niko nema mandat ni pravo da "ljulja" i "talasa" državne temelje niti u jednoj državi. (Nisu valjda moji novci potrošeni za finansiranje te, prema mom uvjerenju, antidržavne svečanosti, ili barem jednog njenog segmenta na koji sam naletio i koji smatram neprihvatljivim u mojoj kući i na televiziji koju plaćam.)

Moderni bošnjački nacionalista

No bilo kako bilo, ne radi se sada ni o ustavu, ni o zakonu, pravu i pravilu državnom, već o dekonstruisanju ovakvog bošnjačkog nacionalizma. Naime, "pravi", da se tako izrazim, moderni "bošnjački nacionalista" ne bi trebao evocirati i slaviti "podaništvo" bilo kome: ni Istanbulu, ni Beču, već suverenost, neovisnost, liberalnu demokratiju, modernu državu. To bi bilo neko "pravilo" koje bi važilo za "pravog" i "pravilnog nacionalistu" u "revolucionarnom" duhu i smislu te riječi kovane u devetnaestom vijeku kada su i nastajale moderne nacije, kada su se "subjekti" carstava pretvarali u suverene narode, da tako kažem. U vrh glave bi se trebao referisati na "Zmaja od Bosne" i njegovu borbu za nezavisnost, i to protiv samog Sultana.

Valjda su neki bošnjački nacionalisti propustili tu epizodu ili tu lekciju sopstvene i evropske istorije u školi, pa ne znaju za pravilo da se neko može samoodrediti i utemeljiti tek tako - ni iz čega, ili pak misle da je to nedovoljno da bi se bilo "pravima" i "u pravu", da ta "zapadnjačka novotarija" ne pije vode već se valja utemeljiti na nekoj starini, umjesto na novini, na drugoj strani svijeta, tj. temeljiti svoj etno i građanski nacionalizam na državama kojih više nema, koje nisu ova, između ostalog i na državi koju su i sami turski nacionalisti ukinuli i odrekli se početkom dvadesetog vijeka te od tada pišu tom istom "zapadnjačkom latinicom".

Mora se primijetiti i to da mnogi bošnjački etnonacionalizam svjesno i svojevoljno zamjenjuju bosanskohercegovačkim građanskim nacionalizmom, ali i obratno: filuju bosanskohercegovački građanski nacionalizam simbolima i referencama koje potiču iz bošnjačkog etnonacionalizma. 

Postoji i ta grupa, međutim ni oni nisu načisto s identitetom, kako svojim - tako i državnim: da li primaju novi identitet od nove države ili kreiraju novi identitet nove države dajući mu svoj stari državni ili etnonacionalni identitet, tj. da li se identifikuju sa novom državom ili novu državu identifikuju sa sobom i svojom "državnom" prošlošću.

Jezik i pismo

Kada sam već prethodno pomenuo turski jezik i latinično pismo kao način stvaranja moderne nacije da se vratim na to pitanje pitanjem: kako to da se u BiH insistira na bosanskom jeziku kao službenom, ali se istovremeno ne ide do kraja i ne insistira na bosančici kao službenom pismu.

(Šjooooooo tebeeeeee. Daj ba, ko će to? Jedva smo i ovo naučili... Halo "štreberu", popusti nas malo... )

Ja ništa ne predlažem. Ja samo slijedim logiku onih koji insistiraju na nacionalnom identitetu konstitutivnih naroda/nacija, pa se pitam kako i zašto im je promaklo pismo, ako već nije jezik. Možda ne misle da je pismenost bitna koliko oštar i dug jezik?

Za razliku onih koji insistiraju na El-Fatihu, među Bošnjacima ima onih koji insistiraju na srednjovjekovlju, na stećcima, na bosanskoj srednjovjekovnoj državi, na Kraljevini, ("kralju i otadžbini") - valjda misle da se tako mora, da tako treba, da to rade svi koji traže period u koji će da zabodu stijeg, zastavu, barjak sopstvenog nacionalnog identiteta ili identiteta nove države. Ali čak ni oko barjaka nije sve jasno, kada smo već kod barjaka. Kao što sam već i prije primijetio: žele Republiku BiH, ali s kraljevskim insignijama, ne znajući valjda da Republika i kralj ne idu jedno s drugim, po definiciji, po pravilu.

Genocid s predumišljajem i pokušaj genocida

I dok ovo pišem već naslućujem uzburkanje i kovitlanje emocija kod mnogih čitatelja, nacionalnih osjećaja, emocija i strasti koje zamagljuju i mute razum stavljajući svaku logiku i zdrav razum "van pameti" i diskusije, stavljajući nacionalnost iznad racionalnosti.
I sve je zbilja bazirano na strastima, emocijama što se ovdašnjeg nacionalizma tiče. Ne treba tu logika, ne treba ništa racionalno. Sve je iracionalno, a iracionalno se racionalizira i opravdava i tu se u pravilu, (pravilo dakle postoji) ide za stepenicu dublje i bliže današnjici: a to je genocid.

Genocid se takođe uzima za identitet. Genocid je takođe definirajući. Genocid iz presude u vezi sa Srebrenicom je postao opšti i uopšten. Proširio sa kao epidemija na sve. Vjerovatno ima dobar razlog, a to je veliki broj logora koji je postojao u toku posljednjeg rata, konc-lageri čiji su "klijenti" u najvećoj mjeri bili muslimani / Bošnjaci, što jes' - jes'. Pa ako se i ne radi o "genocidu s predumišljajem" onda se barem radi o "pokušaju genocida" koji možda isključuje genocid po sebi, jer u mnogim slučajevima, srećom, do njega nije došlo, ali zato ne isključuje "predumišljaj", tj. namjeru, te je zbog toga bitno budno motriti i osujetiti buduće pokušaje i predumišljaje. Složit ćemo se da to nije zadatak samo Bošnjaka, već čitavog čovječanstva takoreći, te stoga ni ne treba ni prepuštati niti uzimati za sebe ekskluzivno pravo borbe protiv genocida. Ta misija i taj identitet bi trebali biti zajednički svim civilizovanim ljudima jer genocid se na ovim prostorima dešava već duže vremena i desio se mnogima. U tome se i oko toga se svi možemo složiti.

Ali da se vratim nacionalizmu i izgradnji nacionalnog identiteta:

Jevreji su nakon genocida "dobili" državu od UN-a i velikih sila. To je ta logika koja se slijedi. No Jevreji su takođe napravili jedan veliki projekt u vezi s jezikom. Rekonstruisali su Hebrejski i napravili ga službenim jezikom kao i službenim pismom. Dakle, pored nacionalnog bola, osjećaja, strahova, strasti, emocija, postojala je doza konstruktivnosti i, da se tako izrazim, "pismenosti".

Kako to da bosančica nije zaživjela kao službeno pismo? Evo ja se pitam jer meni je to interesantno pitanje. To pismo postoji. Već je "u kamenu zapisano". Kako to da se nije "išlo do kraja", da tako kažem? Znači ipak da "ne mora baš skroz". Ali će se zato "do daljnjeg" i "do kraja" insistirati na "donekle". To je valjda neka "srednja krajnost".

Jer ako imamo tri jezika, zašto onda ne i tri pisma, pa da tri naziva pišu i na tri jezika i na tri pisma, da nam bude lakše "razlučiti se" kada već "lučimo" toliko identiteta. Kako to da nismo "izlučili" i izučili pismo?
Rezultat je taj da postoji bosanski jezik koji u velikoj mjeri posuđuje npr. naglaasak iz Srbije, a gramatiku iz Hrvatske, tako da sve više imamo primjera am-BA-sadora, jedanaestogod-IŠ-njaka, te-LE-vizora, kada se radi o akcentu, a oko svega drugog bi se mogli "pomarirati", da ne kažem "pomarisati".