Aida Kurtalić: U mom i njihovom Mostaru ne postoji istočna i zapadna strana

Portal Radiosarajevo.ba pozvao je čitatelje da šalju pozitivne priče o gradu Mostaru, kako bi se razbila ružna slika prouzrokovana nacionalističkim izjavama mladih zabilježenih u filmu Perspektiva.  

Neka od svjedočenja o pozitivnim primjerima suživota u ovom gradu možete pročitati na ovom linku. 

U nastavku donosimo tekst naše čitateljice nastao ovim povodom: 

Zovem se Aida, imam 23 godine, rođena sam i odrasla u Sarajevu. Ne želim da se svrstavam u nacionalne kategorije koje su mi nametnute uređenjem koje me okružuje, a mogla bih za to imati razne izgovore. Neki od njih su: Tako je kako je, to je realnost, to je moje porodično naslijeđe, to je religija mojih roditelja, a ovdje je, naravno, religija=nacija, kako bi drugačije bilo. Ja pripadam "nama", a postoje i "oni", i trebalo bi da ih mrzim, ili u najmanju ruku izbjegavam. Zašto? Pa, neki loši ljudi su uradili grozne stvari u vremenu dok sam još bila beba, i to beba u izbjeglištvu s mamom, dok je tata branio moj grad, a ostatak porodice bio zarobljen u istom i čekao dan kada će granata ili nekoliko njih spaliti važnije stvari od nekretnina koje su im pripadale. Ti loši ljudi su po imenu, naciji, vjeri (na kraju krajeva nije ni bitno čemu), ali su pripadali "njima", i zbog toga "njih" sve treba izbjegavati, jer "oni" su svi isti...

Mogla bih nastaviti s izgovorima, jer ima ih napretek, ali već mi je pomalo loše od same pomisli na osobu kakva sam mogla da postanem. Poenta jeste, da nikada nisam tako razmišljala, iz jednog jedinog razloga - što nisam željela.

Zovem se Aida, i sebe smatram Bosankom i Hercegovkom, kategorijom koja zvanično ne postoji (?) u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini. Što se tiče mojih religijskih uvjerenja, ona su moja privatna stvar.

Imam tu sreću da za prijatelje imam mlade ljude iz Banje Luke, Zenice, Tuzle, Bijeljine, mog Sarajeva i Mostara. Svi moji prijatelji sebe ne smatraju Bosancima i Hercegovcima, to od njih i ne tražim. Moji prijatelji javno izražavaju svoje religijske pripadnosti, i to je uredu, i drago mi je svakome od njih čestitati Božić, Bajram, Uskrs, i podijeliti kolače i osmijehe. Ali, moji prijatelji ne znaju da mrze, samo da vole, i ne razmišljaju mnogo o svemu lošem što je bilo, već rade i razmišljaju, svaki dan, kako da nama i onima koji će doći poslije nas bude bolje.

Želim posebno da se zadržim na ovom zadnjem - mom Mostaru, koji je moj zbog prijatelja koji su mi često bliži od onih s kojima sam odrastala u, također mom Sarajevu. Ti moji prijatelji, moji Mostarci, su najgostoljubljiviji ljudi koje poznajem. Desetine mojih jednodnevnih posjeta Mostaru su se pretvorile u: "Ma hajde, ostajem još sutra.", koje bi se ponovilo i dva-tri dana zaredom i rezultiralo mojim mutiranim hercegovačkim naglaskom. 

I tako su moji Mostarci uveliko obilježili moje kasne tinejdžerske i rane dvadesete godine, a Mostar postao grad u koji se uvijek rado vraćam i koji me, pri svakom izlasku iz voza, autobusa, automobila tjera da pomislim: "Lijepo je opet doći drugoj kući".

U mom i njihovom Mostaru ne postoje istočna i zapadna strana. U mom i njihovom Mostaru postoje samo dani ljetne vrućine kada nemamo snage otići do Starog, već ležimo na travi u parku Zrinjevcu. U našem Mostaru postoji samo jesenja kiša, i zimska bura kada ne možemo prošetati do Rondoa, već se skupimo pa u nečijem stanu igramo pantomime. 

Moji Mostarci, a i ja s njima smo svjesni da, nažalost, svim sugrađanima Mostar ne predstavlja isto. Naravno da smo svjesni, jer da nismo, ne bismo imali početnu tačku s koje krećemo da mijenjamo stvari. 

Dobro je da se čuje za negativnost koja jeste realna, zbog milion izgovora, sličnih onima kakve sam ja mogla imati. Ali važnije je biti svjestan da postoje mladi ljudi, koji biraju da razmišljaju i djeluju drugačije, jer su - ljudi. Svjesni da na njima ostaje budućnost ne samo Mostara, nego i cijele Bosne i Hercegovine. A ona jeste komplicirana, i puna izazova. Ali, takav je i život, i cijeli svijet. Moje lično shvatanje jeste da tim što smo rođeni ovdje, nismo dobili samo probleme, već i prilike da razumijemo one koji su drugačiji od nas. Ili ipak, da shvatimo da su potpuno isti? Niko nije rođen da mrzi, i sigurna sam da će svako prihvatiti ljubav ukoliko shvati da za nju ima priliku. A ima. 

Zahvalna sam što je upravo ovo moja domovina, i što su svi njeni ljudi moji, ma kako se zvali i/li izjašnjavali. Naučili su me kako živjeti, i kako voljeti, i pripremili me na život koji tek dolazi, a koji sam spremna napraviti boljim. 

Za kraj, sebe ne smatram "izuzetkom" od pravila. Ja sam samo primjer mase mladih ljudi čije vrijeme tek dolazi, jer su svjesni da se promjene ne dešavaju preko noći. 

Tekstovi u rubrici Ja mislim ne odražavaju nužno stavove portala Radiosarajevo.ba