Admir Lisica: Kontinuitet rigidnog i destruktivnog djelovanja Srbije prema BiH

Vanjska politika Srbije prema susjednim državama od devedesetih do danas može se okarakterisati kao politika nečasnog kontinuiteta, uz manje zanemarive oscilacije.

Piše: Admir Lisica, za Radiosarajevo.ba

Posebno se to može spoznati na primjeru odnosa ove države usmjerenog ka državi Bosni i Hercegovinu, prema kojoj se Srbija nastoji odnositi superiorno, bez uvažavanja i uz minimiziranje njene državnosti.

Trending

Francuska krajnja desnica poziva glasače: 'Ne možemo bez apsolutne većine'

Dvije države su diplomatske odnose faktički uspostavile tek 3. oktobra 1996. godine između tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Zajednička izjava lidera potpisana u Parizu sadržala je određene elemente, među kojima je posebno interesantan član IV potonjeg dokumenta, u kojem se između ostalog navodi kako će “Savezna Republika Jugoslavija će poštovati integritet Bosne i Hercegovine, u skladu sa Daytonskim sporazumom,  kojim je afirmisan kontinuitet različitih oblika državnosti Bosne i  Hercegovine koje su narodi BiH imali u toku svoje historije.”

Izjava je potpisana pred francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. Da zvanični Beograd ne namjerava iskreno krenuti put normalizacije diplomatskih odnosa sa nezavisnom i suverenom državom Bosnom i Hercegovinom bilo je jasno u predstojećem periodu, kada je Miloševićem režim dugo kalkulirao s otvorenjem ambasada, te drugim vidovima jačanja diplomatske komunikacije.

Podupiranje separatizma

U godinama koje su uslijedile, Srbija nije iskazala spremnost za katarzu, te jačanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, ali jeste usmjerila svoje kapacitete na prisne odnose sa bh. entitetom Rs.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Uz svako podupiranje separatističkih aktivnosti režima u Banja Luci, indirektnim perfidnim djelovanjem, Srbija je narušavala odnose sa Bosnom i Hercegovinom i njenim zvaničnim institucijama. Možda je jedan od eklatantnih primjera odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini, kontinuirano privođenje građana Bosne i Hercegovine na graničnim prijelazima pod neutemeljenim optužbama za počinjene ratne zločine tokom rata protiv Bosne i Hercegovine.

Dio vanjskopolitičke strategije Srbije prema Bosni i Hercegovini jeste da kroz vlastite kapacitete, ali i posredstvom režima u Banja Luci, nastoje minimizirati i negirati sve što ima državni bosanskohercegovački prefiks, kao dio jasnog negiranja državnosti Bosne i Hercegovine, iako se Srbija kao pravna nasljednica SR Jugoslavije još u vrijeme režima Slobodana Miloševića obavezala da će poštovati historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine.

Prije 6 dana

Vučić nakon prijetnji pitao ambasadu SAD u BiH: Gdje to piše da imovina ne pripada entitetima?

"Svesrpski sabor" i hegemonija

Na tragu hegemonističkog odnosa prema Bosni i Hercegovini jeste i održani "svesrpski sabor" u prije nekoliko dana, na kojem su vlasti u Beogradu i Banja Luci još jednom potvrdile da njeguju retrogradnu doktrinu Slobodana Miloševića, sada nešto modificiranim metodama, ali uz jasan cilj objedinjenja "svih Srba". Epilog sabora sadržan je u 49 tačaka, koje nam ne donose ništa novo i iznenađujuće, već nam potvrđuje da režim Aleksandra Vučića želi ohrabriti Milorada Dodika i njegove političke poslušnike da nastave provoditi ustaljene aktivnosti.

Reklo bi se da jednim modifikovanim, i "soft" tonom, srpsko političko vodstvo poručuje kako nema odstupanja od velikosrpskih ciljeva, samo je rok njihovog izvršenja odgođen. Sporno je puno toga u famoznoj deklaraciji, koj ne štiti interese Srba, već poprilično zanemaruje i negira sve što nije srpsko, srpska ili Srbija.

Lahko je takvo nešto zaključiti jer se namjerno u određenim članovima propušta spomenuti država Bosna i Hercegovina, te se ističe samo jedan od njenih entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Spominje se u deklaraciji narušenost Daytona, ali se ne dijagnosticira da Dayton uzurpira i ruši secesionistička vlast u Banja Luci.

Pogrešni navodi da entitet Rs odlučuje o određenim pitanjima, a ne država Bosna i Hercegovina, posebno o vojnoj neutralnosti ili pristupanju NATO savezu, te da Bosna i Hercegovina nije "jedna" (član 21), izuzetno su opasno zadiranje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, te dokazuje da Beograd ne može da se pomiri sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina nezavisna, jedna, te da se o njenim vanjskopolitičkim potezima odlučuje unutar njenih zvaničnih državnih institucija u glavnom gradu Sarajevu.

Jedan skoro pa u javnosti zanemaren član deklaracije (član 10) između ostalog navodi da: “Svesrpski sabor prepoznaje Srpsku pravoslavnu crkvu kao jednog od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda”… ovaj član potvrđuje ulogu svetosavlja u političkom životu Srbije, te tendencije vladajućih elita da bh. eniteta i Srbiju urede prema teokratskom principu.

Uloga SPC

Znajući koliko Srpska pravoslavna crkva ima utjecaj na političku svakodnevnicu Srba, jasno je kako će njena važnost u predstojećem periodu još više potencirana. Zamislite samo da Bošnjaci Bosne i Hercegovine i Sandžaka u nekoj nacionalnoj programskoj deklaraciji apostrofiraju bilo kakvu važnost Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na svakodnevne političke procese, na ovaj način? Sigurno je da bi režimski beogradski mediji naslovnice ispunili sa mitovima o nekakvoj "zelenoj transferzali". "Svesrpski sabor" i "svesrpska deklaracija", nisu nam ponudili ništa što već ne znamo i ne očekujemo od srpskih nacionalističkih režima u Beogradu i Banja Luci, osim očigledne potvrde da i u 21. stoljeću velikosrspka ideja ili rearanžirana ideja "srpskog sveta", neće promijeniti svoj kurs. Srbija zanemarivanjem drugih u svom bliskom okruženju, u ovom slučaju konkretno Bošnjaka, ali i Albanaca, ne iskazuje spremnost za regionalnu saradnju na principu uzajamne saradnje i poštovanja, što bi trebalo da bude očekivana norma diplomatskog ponašanja u vremenu neoliberalizma i globalizacije.

Srbija se radije okreće retrogradnim desnim politikama, uzdajući se u rast desnog populizma. Aktuelno stoljeće iz vizure autora Nijaza Ibrulja koje potencira u djelu “Rearanžiranje identiteta”, jeste stoljeće nanoznanja, nanotehnologije i rearanžiranja identiteta, te općenito napretka i spajanja. U slučaju Srbije, ovi procesi će biti po strani, sve do trenutka kada u Banja Luci i Beogradu budu vladale demokratske političke elite, a ne one autoritarne retrogradne, koje svoje programe zasnivaju na svetosavskim stavovima.

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba