Admir Lisica: Kontinuitet rigidnog i destruktivnog djelovanja Srbije prema BiH
Vanjska politika Srbije prema susjednim državama od devedesetih do danas može se okarakterisati kao politika nečasnog kontinuiteta, uz manje zanemarive oscilacije.
Piše: Admir Lisica, za Radiosarajevo.ba
Posebno se to može spoznati na primjeru odnosa ove države usmjerenog ka državi Bosni i Hercegovinu, prema kojoj se Srbija nastoji odnositi superiorno, bez uvažavanja i uz minimiziranje njene državnosti.
Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara
Dvije države su diplomatske odnose faktički uspostavile tek 3. oktobra 1996. godine između tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Zajednička izjava lidera potpisana u Parizu sadržala je određene elemente, među kojima je posebno interesantan član IV potonjeg dokumenta, u kojem se između ostalog navodi kako će “Savezna Republika Jugoslavija će poštovati integritet Bosne i Hercegovine, u skladu sa Daytonskim sporazumom, kojim je afirmisan kontinuitet različitih oblika državnosti Bosne i Hercegovine koje su narodi BiH imali u toku svoje historije.”
Izjava je potpisana pred francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. Da zvanični Beograd ne namjerava iskreno krenuti put normalizacije diplomatskih odnosa sa nezavisnom i suverenom državom Bosnom i Hercegovinom bilo je jasno u predstojećem periodu, kada je Miloševićem režim dugo kalkulirao s otvorenjem ambasada, te drugim vidovima jačanja diplomatske komunikacije.
Podupiranje separatizma
U godinama koje su uslijedile, Srbija nije iskazala spremnost za katarzu, te jačanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, ali jeste usmjerila svoje kapacitete na prisne odnose sa bh. entitetom Rs.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Uz svako podupiranje separatističkih aktivnosti režima u Banja Luci, indirektnim perfidnim djelovanjem, Srbija je narušavala odnose sa Bosnom i Hercegovinom i njenim zvaničnim institucijama. Možda je jedan od eklatantnih primjera odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini, kontinuirano privođenje građana Bosne i Hercegovine na graničnim prijelazima pod neutemeljenim optužbama za počinjene ratne zločine tokom rata protiv Bosne i Hercegovine.
Dio vanjskopolitičke strategije Srbije prema Bosni i Hercegovini jeste da kroz vlastite kapacitete, ali i posredstvom režima u Banja Luci, nastoje minimizirati i negirati sve što ima državni bosanskohercegovački prefiks, kao dio jasnog negiranja državnosti Bosne i Hercegovine, iako se Srbija kao pravna nasljednica SR Jugoslavije još u vrijeme režima Slobodana Miloševića obavezala da će poštovati historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine.
Vučić nakon prijetnji pitao ambasadu SAD u BiH: Gdje to piše da imovina ne pripada entitetima?
"Svesrpski sabor" i hegemonija
Na tragu hegemonističkog odnosa prema Bosni i Hercegovini jeste i održani "svesrpski sabor" u prije nekoliko dana, na kojem su vlasti u Beogradu i Banja Luci još jednom potvrdile da njeguju retrogradnu doktrinu Slobodana Miloševića, sada nešto modificiranim metodama, ali uz jasan cilj objedinjenja "svih Srba". Epilog sabora sadržan je u 49 tačaka, koje nam ne donose ništa novo i iznenađujuće, već nam potvrđuje da režim Aleksandra Vučića želi ohrabriti Milorada Dodika i njegove političke poslušnike da nastave provoditi ustaljene aktivnosti.
Reklo bi se da jednim modifikovanim, i "soft" tonom, srpsko političko vodstvo poručuje kako nema odstupanja od velikosrpskih ciljeva, samo je rok njihovog izvršenja odgođen. Sporno je puno toga u famoznoj deklaraciji, koj ne štiti interese Srba, već poprilično zanemaruje i negira sve što nije srpsko, srpska ili Srbija.
Lahko je takvo nešto zaključiti jer se namjerno u određenim članovima propušta spomenuti država Bosna i Hercegovina, te se ističe samo jedan od njenih entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Spominje se u deklaraciji narušenost Daytona, ali se ne dijagnosticira da Dayton uzurpira i ruši secesionistička vlast u Banja Luci.
Pogrešni navodi da entitet Rs odlučuje o određenim pitanjima, a ne država Bosna i Hercegovina, posebno o vojnoj neutralnosti ili pristupanju NATO savezu, te da Bosna i Hercegovina nije "jedna" (član 21), izuzetno su opasno zadiranje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, te dokazuje da Beograd ne može da se pomiri sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina nezavisna, jedna, te da se o njenim vanjskopolitičkim potezima odlučuje unutar njenih zvaničnih državnih institucija u glavnom gradu Sarajevu.
Jedan skoro pa u javnosti zanemaren član deklaracije (član 10) između ostalog navodi da: “Svesrpski sabor prepoznaje Srpsku pravoslavnu crkvu kao jednog od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda”… ovaj član potvrđuje ulogu svetosavlja u političkom životu Srbije, te tendencije vladajućih elita da bh. eniteta i Srbiju urede prema teokratskom principu.
Uloga SPC
Znajući koliko Srpska pravoslavna crkva ima utjecaj na političku svakodnevnicu Srba, jasno je kako će njena važnost u predstojećem periodu još više potencirana. Zamislite samo da Bošnjaci Bosne i Hercegovine i Sandžaka u nekoj nacionalnoj programskoj deklaraciji apostrofiraju bilo kakvu važnost Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na svakodnevne političke procese, na ovaj način? Sigurno je da bi režimski beogradski mediji naslovnice ispunili sa mitovima o nekakvoj "zelenoj transferzali". "Svesrpski sabor" i "svesrpska deklaracija", nisu nam ponudili ništa što već ne znamo i ne očekujemo od srpskih nacionalističkih režima u Beogradu i Banja Luci, osim očigledne potvrde da i u 21. stoljeću velikosrspka ideja ili rearanžirana ideja "srpskog sveta", neće promijeniti svoj kurs. Srbija zanemarivanjem drugih u svom bliskom okruženju, u ovom slučaju konkretno Bošnjaka, ali i Albanaca, ne iskazuje spremnost za regionalnu saradnju na principu uzajamne saradnje i poštovanja, što bi trebalo da bude očekivana norma diplomatskog ponašanja u vremenu neoliberalizma i globalizacije.
Srbija se radije okreće retrogradnim desnim politikama, uzdajući se u rast desnog populizma. Aktuelno stoljeće iz vizure autora Nijaza Ibrulja koje potencira u djelu “Rearanžiranje identiteta”, jeste stoljeće nanoznanja, nanotehnologije i rearanžiranja identiteta, te općenito napretka i spajanja. U slučaju Srbije, ovi procesi će biti po strani, sve do trenutka kada u Banja Luci i Beogradu budu vladale demokratske političke elite, a ne one autoritarne retrogradne, koje svoje programe zasnivaju na svetosavskim stavovima.
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
