Adil Hajrić: Priče o bosanskim riječima 'švaco' i 'zijaniti'

Piše: Adil Hajrić, Oslobođenje

***

Švaco

Nekoliko dana prije početka školske godine u Novu Kasabu stiže nova mlada učiteljica.

Znatiželja ovlada momcima kasablijama, te se neki iskupiše na cesti pred kućom udovice Sabahete, kod koje je učiteljica odsjela. Deset minuta prije osam sati izađe od Sabahete povisoka crnooka cura, duge kose, a kratke suknje. Na pozdrav momaka učiteljica klimnu glavom i zamače u školsko dvorište.

Dugogodišnji novinar Oslobođenja, Adil Hajrić preminuo je u Sarajevu u 80 godini, nakon duže bolesti, u utorak. 6 avgusta. Hajrić je rođen u Bijeljini, a kao nastavnik radio je u Kozluku. Nakon što je u Sarajevu diplomirao na Filozofskom fakultetu, grupa jugoslavenska književnost i srpsko-hrvatski  jezik, 1969. prelazi u Oslobođenje. U ovom mediju je radio kao lektor, zatim redaktor na Desku, a potom i kao urednik nekoliko rubrika. Široj čitalačkoj publici poznat je po seriji "Priče o bosanskim riječima" koju je nastavio pisati i nakon penzioniranja. Sahranjen je u srijedu, 7. augusta, u 14 sati na groblju Vlakovo u Sarajevu.

- Lijepa je, kaza Ezher.
- Moglo bi se reći da je plaho lijepa, ali izgleda da se učiteljica plaho hoće, veli Vajo putar.
- E, vidjeću ja je li učiteljica uobražena ili je nešto drugo posrijedi. Nego, ti Tajibe, otiđi do Sabahete pa saznaj što se more saznati o učiteljici, a ja ću te čekati u Domu, u kafani, kaza Musa, kojeg su zvali Švaco.

- A, kaza li, Tajibe, Sabaheta u kojoj sobi spava učiteljica, upita Švaco.
- U onoj što joj pendžer gleda u brdo, a ne vamo prema cesti.
- Fala ti, Tajibe, za sve, popij što hoćeš od mene, a to što se učiteljica hoće, što je uobražena, meni neće smetati da joj večeras pokucam na pendžer. Jes da Kasaba nije Šeher, ali nisam ni ja sarajevski švaco, nego ovdašnji, kaza Musa i pozva jarane da i sutra dođu u Dom.

Ženskar Švaco je naša hipokoristika, imenica odmila od švaler (na francuskom chevalier). Na francuskom jeziku imenica chevalier prvotno je značila: konjanik, vitez, a poslije - kavalir, ljubavnik, milosnik, dragan. U nas švaler, švaco većinom znači: ženskar, lola, onaj koji se vucara, bludniči (švalera se) s kojekakvima, često i udatim ženama (On njoj nije muž, nego švaco).

Sutradan malo prije akšama u Domu Musa Švaco veze priču: Pokucah na pendžer učiteljice Jasmine, oklijevaše malo, ali otvori, kroz demir joj proturih jabuku i uhvatih je za ruku, a ona se kobajagi brani, a ja osjetim da drhti, gori u vatri kad joj stisnem ruku. Veli, nezgodno joj zbog Sabahete, pa joj ja objasnih gdje je moja kuća, na što učiteljica, čini se, klimnu glavom. Kladim se da će do kraja iduće hefte doskakutati do moje kuće...

Momci koji su kradom pratili hoće li učiteljica doći Švaci, ugledaše jedne noći kako se stvarno neka umotana prilika primiče Švacinoj kući. Nezir se brže-bolje pope na lipu i vidje kroz pendžer da se u Švacinoj primaćoj sobi rasprema žensko leđima okrenuto pendžeru. Kad se to žensko okrenu ka pendžeru, Nezir prepoznade poznatu rospiju Gošu, koja je eto došla Musi Švaci, bezbeli na njegov poziv. Nezir sleti s lipe i ispriča jaranima sve što je vidio. Sutradan je Musa Švaco našao u vrata uturenu cedulju na kojoj je pisalo: “Čuj, Musa, nisi ti baš švaco ko što misliš. Dođi što prije u kafanu da nam kažeš kad je to kurva Goša postala učiteljica Jasmina.” Puno je dana od tada prošlo a da Musa Švaco nije izišao iz kuće, a nova učiteljica se obikla u Kasabi, te počela izlaziti među momke u Dom na kafu.

***

Zijaniti

Dašo je obično dolazio u Gornju Tuzlu prvih dana u mjesecu. Ovaj put, čim je stigao, sjeo je u gostionu u centru, pozdravio, poručio piće svima, te rekao: Želim s nekim odigrati partiju  tablaneta!

- Hade, ja ću s tobom odigrati, a Gano neka bude  pisar, javi  se Kubo i partija odmah poče. Neko vrijeme bijaše tijesan rezultat u korist Kubinu, ali se potom Kubi uznenade, pa Dašo dobi.
- Pusti ga meni, Kubo, neće seljak u našoj kafani pobjeđivati, kaza Gano i od konobara Avde zatraži nove, neotpakovane karte.

Krenu karta Gani, dobi tri partije, a ulagali su po deset dinara za partiju. Onda Gano izgubi jednu, pa opet dobi dvije partije, a sreća potom ode na Dašinu stranu. Kad se sunce poče primicati zapadu, doprije glas do Ganine žene Pembe da Gano karta i gubi, te Pemba posla sina Ramicu da to izvidi i nekako namami babu kući. Dijete proviri kroz prozor gostione i vidje kako Dašo uze sve pare od njegovog babe, koji obori pogled u pod.

- Ako hoćeš da još igramo, založi nešto. Čuo sam da imaš fino tele, kaza Dašo Gani.
- Hajde, dijeli, igraćemo još tri partije, ja zalažem tele, a ti, Dašo pod pepeljaru stavi sto pedeset dinara. Svjedoci pogodbe i igre su Kubo i Avdo, reče Gano, na što Dašo pristade.

Gano dobi prvu od tri dogovorene partije, a u preostale dvije pobijedi Dašo. Kad to vidje Ramica, odleti kući i s vrata viknu: Majka, babo zijanio i pare i tele!

Domalo dođe i Gano kući, a ubrzo za njim Dašo sa svjedocima i odvedoše tele.

Zijan (turski ziyan) je šteta, gubitak, kvar (Bježi, fajdo, da nije zijana). Zijanćer je onaj koji nanosi zijane, štetu. Zijaniti znači izgubiti, biti na gubitku; zijan učiniti - nanijeti štetu (Veliki mi je zijan učinio, posjekao je najbolje stablo u mojoj šumi).

- Crni Gano, zijanio si pare i napredno žensko tele... Ako tako nastaviš, Gano, jednog dana zijanićeš i mene... govori ljuta Pemba.
- Kao da bi to bio neki zijan, odvrati Gano i ode u svoju sobu.
- E, vidjećemo, odreza Pemba.

Sutradan je Gani neko dijete donijelo cedulju na kojoj je pisalo: Kad idućeg mjeseca stignem u Gornju Tuzlu, ti Gano, kobajagi nekim poslom, otiđi u Slavinoviće. U suprotnom će tvoja žena zažaliti i za kravom. U potpisu je stajalo: seljak Dašo. Gano pocijepa ceduljicu, pa komadiće baci u đeriz.

Nakon toga tele je, ipak, vraćeno u Ganinu štalu, a neki u Gornjoj Tuzli pričali su da je Pemba otkupila tele svojom ljepotom, ali to niko nije dokazao. Bilo kako bilo s teletom, kad je Dašo naredni put stigao u Gornju Tuzlu, Gano je zbrisao  u svoju njivu i okopavao već okopani kukuruz.