Na ovom otoku živi se duže nego bilo gdje drugdje

Grčki otok Ikarija, relativno blizu obale Turske, a devet sati vožnje trajektom od Atene, jedno je od područja gdje, iz i dalje ne do kraja jasnih razloga, domaće stanovništvo u prosjeku doživi duboku starost. Slični takvi mikrokozmosi su otok Sardinija u Italiji, poluotok Nicoya na pacifičkoj obali Kostarike, otok Okinawa u Japanu te Loma Linda u Kaliforniji.

U tim je regijama, pokazuje istraživanje Gianni Pesa i Michael Poulaina (objavljeno u naučnom časopisu Journal of Experimental Gerontology) posve normalno proslaviti stoti rođendan, te provesti aktivnu i produktivnu starost. Na grčkoj Ikariji, koja je ime dobila po mitološkom liku Ikaru, sinu ingenioznog Dedala, koji je letio previše blizu Suncu i poginuo, sve se vrti oko tipično mediteranskih aktivnosti - uzgoj maslina i povrća, ovčarstvo, ribolov, pčelarstvo...

Ipak, osim na Sardiniji, nigdje drugdje na Mediteranu ne dostiže se takva duboka starost kao ovdje.

Fotografkinja Lily Bungay je za Washington Post napravila i kolekciju fotografija inspirirana "otočkom vibrom".

"Nevjerojatno je da vrijeme kao da tamo ne postoji, ili poprima neki drugačiji oblik. Nema niti domova za stariju populaciju, svi su koliko toliko aktivni te brinu jedni o drugima", rekla je autorica.

"Treba raditi nešto što vam potiče kreativnost i u vama budi strast. Kada je moj muž preminuo prije više desetaka godina nastavila sam se baviti predenjem vune. Imala sam i druge prosce, ali ja sam rekla "ne", to me ne zanima", kaže 106-godišnja Ioanna Proiou koja boja vunu te od nje radi torbe i druge stvari koje onda prodaje u svom minijaturnom dućanu u mjestašcu Christos Raches.

Na glavnom se trgu ispijaju kratke kave u sjeni stoljetnih stabala. Dućani se zatvaraju u najčudnije doba, ili pak ostaju otključani, a kupac uzme što treba i ostavi novac (sustav povjerenja). Čak trećina populacije ima preko 90 godina. Antropolozi se slažu kako aktivni život i zdrava dijeta igraju veliku ulogu u tome, ali sve se više istražuje koliko je bitno i da su zajednice (Christos Raches ima 300 stanovnika) povezane, da stariji imaju svoju ulogu, te da su involvirani u vjerske aktivnosti (iako sami za sebe kažu da nisu vjerski fanatici).

Ovdje prabake i pradjedovi aktivno sudjeluju u odgoju djece ili vođenju biznisa, a njihov savjet zlata vrijedi.

"Nemoj stalno priželjkivati više od onoga što ti treba. Ako stalno zavidiš drugima, to samo donosi stres i bolest", kaže Proiou za BBC.

Za isti medij umirovljeni liječnik Christodoulos Xenakis dijeli svoju teoriju o tome kako građani Ikarije izbjegavaju stres.

"Nema ovdje dogovaranja oko sastanaka, to ne postoji baš. Ne gledamo na satove kad znamo da ćemo se negdje, tokom dana, susresti", kaže Xenakis.

No, to ne znači da vrijeme ne iskoriste korisno.

"Organiziramo primjerice regatu u kojoj možete sudjelovati ako imate minimalno 70 godina. Plovi se do obližnjeg Samosa i natrag. Naravno da to nije utrka u pravom smislu riječi, ali pokazuje da i dalje to možemo, i dalje možemo ploviti", kaže Xenakis i naglašava kako uvijek ima aktivnosti koje će veseliti vas, i vaše bližnje, pa kako onda ne biti zdrav, zadovoljan i živ.

Ostatak se populacije barem hobistički bavi ili pčelarstvom (cijeli sjever otoka je prepun košnica), a taj med svakodnevno i konzumiraju. Uzgajaju koze, iako mnogi kažu da su oni posljednja generacija koja i u svojim devedesetima ide u brda sa svojim stadom. Neprestano se ribari, a otok je poznat i po opojnome crnom vinu koje se miješa s vodom, piše Express.hr.