Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

Fra Josip Markušić spram akademika Dragana Čovića

24. 01. 2020. u 12:28:00

Shares: 94

Postavljanje časnog fratra Bosne Srebrene Josipa Markušića nasuprot kontraverznom političaru Draganu Čoviću može djelovati kao nategnuta relacija. Kada je fra Josip napustio ovaj svijet Draganu je bilo dvanaest godina. Razlog ovom virtualnom sučeljavanju je njihov odnos prema hrvatstvu u ratnim i političkim okolnostima i državnim okvirima.

Povod ovoj paraleli je izlazak publikacije Ratne zabilješke (1941. - 1945.), dar fra Marka Oršolića. Nakon prvih čitanja nametnula mi se vrijednost ratnog dnevnika fra Markušića, ne samo kao dragocjenog historiografskog dokumenta. Refleksije fratrovih zabilješki na današnjicu dovele su me do Čovića, koji je u međuvremenu bio kod pape Franje.

Rad na ovom obimnom djelu bio je itekako zahtjevan. Najteži posao je obavio dr. Jozo Džambo, koji je priredio Markušićeve ratne bilješke, uz objašnjenja, sačinjene na oko 400 listova različitog formata. Bilješke su šture, s nužnim informacijama i brojnim skraćenicama. Ti zapisi su, vjerovatno, i brižno skrivani (njihova sudbina je posebna priča), jer su mogli nauditi autoru sa raznih strana (iznutra i s vana).

Urednik knjige je Drago Bojić koji je napisao predgovor. S njim su u uređivačkom odboru Ivan Šarčević i Ivan Lovrenović, autor pogovora, a koji je najzaslužniji za kritičko objavljivanje franjevačkih rukopisa, kao izdavač i urednik prije i poslije rata. Recenzenti su prof.dr.sc. Ivo Goldstein i prof.dr.sc. Ivica Šarac, a nakladnici Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce i Synopsys, Sarajevo-Zagreb.

VJERA I LJUDSKOST - Prva ratna bilješka fra Josipa Markušića (1880. - 1968.) nosi datum 27. 3. 1941. a posljednja 28. 12. 1945. U tim zapisima su obavijesti o stanju u Jajcu, okolini pa i šire, u samostanu gdje je na službi, djelovanjima oružanih formacija (endehazijskim, njemačkim, četničkim, partizanskim) i njihovim sukobima.  

Uz ostalo, hroničar je bilježio poimenice, a češće brojčano, nevolje i svakovrsna stradanja stanovništva i ratne žrtve bez obzira na etničko-vjersku i vojnu pripadnost. Tako je pomno zapisivao i masovna ustaška klanja, posebno Srba (uslijedio je revanšizam s te strane), nacističke likvidacije, deportacije nearijevaca i antifašista u logore smrti i na rad u Treći rajh.

Markušić svjedoči i o solidarnosti (10. 9. 1941): "Srpkinje žene samo u 'katoličkim haljinama' dolaze u Jajce, ako što treba posvršavati. A predveče se, i muški i ženski, sakrivaju po katoličkim kućama. Katolici Hrvati Srbima melju, i za njih donose iz grada što treba. Na sve ovo moram zabilježiti: Epopeja nacijonalnog snalaženja, bratstva, jedinstva i milosrđa!"

Eto, nisu bratstvo i jedinstvo titoistička parola. U zapisima su i srpske zahvale fratrima jer, kažu, da nije bilo njihovih zalaganja, ne bi bilo ni Srba u tom kraju. Dakako, autor navodi i solidarnost Srba prema Hrvatima. Markušić svjedoči i o muslimanima u vlastima tzv. NDH-a i ustašama, ali i dobrim odnosima i ljudi te vjere sa pravoslavcima i katolicima. Bilo je i nastojanja da se pomogne Jevrejima.

Fra Josip navodi u dnevnike svoje riječi na vijećanju redovničkih starješina u Sarajevu (17. 6. 1943.): "U srcu i osjećaju prema 10 božijih zapovijedi, našoj prošlosti te nakanama Crkve da se raširi pojam naroda tako da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere (...) Tako bi trebalo da i mi svi budemo prema svom narodu sve triju vjera, iz pravde i iste nakane."

A šta radi novokomponovani vjernik Dragan Čović tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu? Nedavno je objavljeno u registru branitelja da je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane 1.410 dana. Tačnije, bio je direktor Zrakoplovne industrije Soko od 1992. narednih šest godina. Portal Index.hr piše: "Čović je tijekom rata vodio važnu mostarsku tvrtku Soko, a iz te faze njegove karijere ostao je zapamćen dokument, tj. 'Zamolnica', u kojoj Čović traži da mu se na prinudni rad pošalje 'deset zarobljenika' iz logora HVO-a u kojima su držani Bošnjaci. Čoviću je odobren zahtjev, a on nikada nije demantirao da je potpisao tu zloglasnu zamolnicu, nego je tek rekao da 'nitko tko je tijekom rata boravio u Sokolu ne može reći da je bio zlostavljan'. Oni koji su za Soko pod Čovićevim vodstvom radili kao robovi, ipak se ne slažu s tim te je više medija objavilo njihova svjedočenja u kojima opisuju da su im pijani vojnici HVO-a prijetili ubojstvom. Istina, ropski rad u tvrtki Soko bio je bolja opcija od svakodnevnih premlaćivanja, mučenja i ubijanja u logoru HVO-a Heliodrom, no teško da zbog toga Čovića treba slaviti."

IDEOLOGIJA I POLITIKA - Vrhovna uprava Franjevačkog reda u Rimu dala je 24. 7. 1941. smjernice svojim zajednicama u NDH-a. Uprava traži provedbu zaključka provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10. do 12. 6. iste godine, prema kojem ni jedan franjevac ne smije biti u "Ustaškom hrv. pokretu", da ne smiju imati nikakvog udjela u progonima Srba i Židova, oduzimanju njihove imovine, iseljavanju Srba i naseljavanju Hrvata u srpskim naseljima, niti biti u uredima za iseljavanje Srba i oduzimanje njihove imovine, te ni primati na dar ni kupovati dobra koja su pripadala Srbima i Židovima. Ovi stavovi rukovodstva franjevaca imaju trajnu moralnu vrijednost kao svevremenski civilizacijski uzor.

Možemo vjerovati da bi fra Josip Markušić tako činio i bez ovih uputa. Uprkos smjernicama i unutar franjevačkih redova bilo je suprotnih viđenja i ponašanja, sve do stavljanja u službu zločinačkog režima.

U Zabilješkama  je vidno Markušićevo distanciranje od Trećeg rajha i NDH-a. O tome svjedoči i njegov dnevnik u kojem, uz ostalo, navodi (28. 7. 1943): "Fra Viktor Lovrenović: 'osuđuje ubojstva, ali je za to da se Žid. /ovima/ oduzme imetak i oni pošalju u logor' (fra Josip Markušić reaguje) - 'Luđače jedan, i bez./božniče/, sramota je naš/a/, i moja najviše, da Ti u samostanu boraviš!"

Partizani su u Jajcu, Markušić piše (31. 8. 1943.):"Sukob u blagovaonici za ručkom radi odnosenja /!/ iz kuće: ja upozorio da je to i prije bilo, on /vjerovatno fra Domin Lovrenović/ 'marš', ja: da si ti u pravom samostanu ili ne bi bio ovdje ili bi bio svezan! Crkva i narod moraju biti zaštićeni bili pametni ljudi bili ludi, koji ga ugrožavaju. Gvardijan /fra Bono Ostojić/: ne smiješ starijem govoriti: marš! - Marš i i ti /gvardijanu/. Ostavi tanjur, ne ostavljam. Poteže nož! U 18.45h isko oproštenje."

Putevi opredjeljivanja u teškim vremenima znaju biti itekako zamršeni, a ovaj je šarmantno jednostavan (27. 7. 1943.) - "Fr V./iktor/ Lovrenović: u gradu ima oglas za ucjenu od 100.000 RM za glavu, 'druga Tita', a da su jajačke cure rekle: 'ne damo ga ni za 200.000, kako je lip'!".

Ljetopisac navodi da mu je u to vrijeme njemački oficir (oberleutnant) rekao da bi volio da mu je Tito zapovjednik, a da su partizani "najopasnija i najbolja vojska na svijetu". Markušić piše o partizanima kao uređenoj vojsci.

Vrijedna je posebne pažnje ova Markušićeva misao: (6. 5. 1943.) "Zemlja će /se/okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatrijotizma bilo u telanjenom /!/ hrvatstvu". (u knjizi piše "telanjenom hrvatstvu", a Lovrenović u pogovoru navodi "telaljeno hrvatstvo", što je logičnije - op. Z.D.)

Kada je riječ o "telaljenom hrvatstvu" (a i telaljeno srpstvo i bošnjaštvo je naša svakodnevica) u ovom vremenu nezaobilazno je djelovanje Čovića. Kako se negdašnji član Saveza komunista odnosi prema endehazijskom resantimanu i savremenim ustašoidnim parolama i ponašanjima? Na području vlasti HDZBiH drže se mise zadušnice poglavniku Anti Paveliću, ulice nose imena endeha prvaka, kontinuirano i sistematski se devastira i oskrnavljuje ustaškim i nacističkim znacima Partizansko groblje u Mostaru.

Čović o tome šuti ali je zato i prošlog novembra organizovao obilježavanje obljetnice "Hrvatske Republike Herceg-Bosna", uprkos činjenici da su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nekadašnji politički i vojni lideri te neustavne tvorevine osuđeni pravomoćno na ukupno 111 godina zatvora. Presuđeno im je da su krivi za udruženi zločinački poduhvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u BiH. Hrvatski narodni sabor, paraparlament po uzoru na "HRHB", koji je ustanovio Čović, donio je deklaraciju kojom se odbacuju "kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane".

NAROD I DRŽAVA - Ivan Lovrenović ističe: "Politički, Markušić bio je pristalica Jugoslavije. Nije to bio s određenom preferencijom, niti mu je u tome bio presudan tip vlasti (...) Jugoslovenstvo Josipa Markušića, i jakog dijela njegovog doba, izviralo je iz stare integrativne južnoslovenske struje među franjevcima (...). Lovrenović to povezuje i sa "bosanskim ilirskim preporodnim vizijama"  i vremenom kada se "(...) teritorij i djelovanje bosanske franjevačke vikarije, kasnije provincije, prostire od dalmatinskih jadranskih obala do Transilvanije i Bugarske, i od Budima do Albanije - na najširem južnoslovenskom prostoru (...)."

Godinu nakon što je prvi put izabran za provincijala Bosne Srebrene (17. 4. 1928.), kralj Aleksandar I Karađorđević je Markušića odlikovao  Ordenom Svetog Save II. reda. Od 1931. do 1939. fra Josip je bio gvardijan i župnik u Beogradu.

U Markušićevom Jajcu, krajem novembra 1943. godine, s Prvim zasjedanjem AVNOJ-a, počinje oblikovanje nove Jugoslavije i pravi uvod za obnovu državnosti Bosne (i Hercegovine). Gvardijan tamošnjeg samostana fra Bono Ostojić je aktivno uz novu vlast. Sudeći po dnevniku, fra Josip je distanciraniji ali i gradi veze s Narodnooslobodilačkim frontom. Na partizanskoj priredbi je održao predavanje "Jajce, (crtice iz povijesti grada)" - 21. 10. 1943.

Lovrenović navodi da je od mladih dana "Markušić osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne". "Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi." – piše on 1907. u članku Moć socijalne demokracije (ivanlovernovic.com).

Fra Josip Markušić 23. 9. 1949. godine predvodi delegaciju Bosne Srebrene (tu su još fra Bono Ostojić, fra Većeslav Vlajić, fra Rastislav Drljić i fra Karlo Karin) koju je primio maršal Josip Broz Tito. Tom prilikom, prema Lovrenoviću, fra Markušić je, uz ostalo, rekao: (...) dolazimo ispred naše franjevačke zajednice u Bosni (...) kao katolici i Hrvati (...). Lovrenović ukazuje: "... poslije toga povijesnog susreta postupno se počeo ublažavati odnos režima prema uhapšenim svećenicima".

Bila su to rigidna vremena u kojima dominira represivnost boljševičke naravi. Mlada vlast bila je pod velikim pritisicima i iskušenjima. Počeo je tzv. Hladni rat. Zapad protiv komunističke vlasti koristi s vana i iznutra ostatke četničkih i ustaških formacija. S druge strane SSSR svim sredstvima nastoji srušiti Tita i uspostaviti svoju dominaciju. U toj konstelaciji stradali su i nevini, a pod posebnim pritiskom bili su i svećenici. Fra Markušić je sasma posvećen interesima naroda i svećenstva u novim okolnostima.

U međuvremenu, dolazi postupno do liberalizacije. Jugoslavija pronalazi svoj specifični politički put u unutrašnjoj i međunarodnoj politici. Ubrzan je privredni, socijalni, obrazovni i kulturni razvoj, zemlja se sasvim otvara prema svijetu.

U socijalističkoj Jugoslaviji fra Markušić je još dva puta bio provincijal. Ukazom Predsjednika Republike Josipa Broza Tita odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva I. reda.

Vratimo se današnjici. Dragan Čović tvrdi da je tokom audijencije kod pape Franje (22. 1. 2020.) "(...) iskazana podrška Svete Stolice očuvanju jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini". Ako je tako, onda je papa dao podršku nakaradnom tumačenju jednakopravnosti Čovićevog HDZ-a.

Naravno, mora se uvažiti činjenica da su bh. Hrvati brojčano najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda, kao i postojanje osjećaja nejednakosti i učiniti i politički i zakonski da se to uzme u obzir. Ali etničko-teritorijalna konfiguracija BiH danas govori da su sva tri naroda i većinska i manjinska, zavisno gdje se ko nalazi. Na prostoru vlasti HDZ-a, primjerice, Srbima čak nije priznata ni ustavna konstitutivnost. Tražeći jednakopravnost za ("svoje") Hrvate, Čović i HDZ uskraćuju godinama glasačka i biračka prava nacionalnim manjinama spriječavajući provedbu odluka Evropskog suda za ljudska prava.

Kada je o odnosu prema državi riječ, bh. Hrvati imaju i državljanstvo Hrvatske i koriste privilegije iz tog odnosa. Čović glasa na bh. i hrvatskim izborima, ustrajno radi na reinkarnaciji ideje "HR Herceg-Bosne", svakovrsno ucjenjuje i slabi bh. državu združeno sa Miloradom Dodikom. I  prijeti: "Ne bude li Hrvata kao konstitutivnog naroda, niti je bilo, niti će biti BiH".

KARIJERA I OSOBNOST -  Fra Josip Markušić je tokom redovništva obavljao brojne važne službe. Uz ostalo, bio je nastavnik i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, župnik, gvardijan u više navrata i na nekoliko mjesta, tri puta bi je provincijal s trogodišnjim mandatom Bosne Srebrene (1928., 1949., 1952.). Službovao je i u Beogradu i bio generalni vizitator slovenske franjevačke provincije. Nalazio je vremena i za pisanje o društveno značajnim temama, u mladosti se bavio i poezijom, bivao je i urednikom.

I ostao je fra Josip krajnje skroman, slijedom svog zavjeta i poslanja. Mada i ne baš omiljen među svojima, zbog principijelnosti, direktnosti i odrešitosti.

Dragan Čović je diplomirao na Strojarskom fakultetu u Mostaru. Uoči rata završio je specijalistički studij menadžmenta. Prve godine nakon rata je i doktorirao. Postao je i članom Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH, utemeljene u Mostaru 2014. godine. Otad iz njegove press službe insistiraju da ga se više ne tituliše kao doktora, već kao akademika, što su novinari dočekali s podsmijehom. Čović je dobio i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. To je među nacionalno neostrašćenim intelektualcima i u slobodnomislećim medijima dočekano s konsternacijom.

Čović je bogatstvo stečeno tokom političke karijere (od 2005. je predsjednik HDZBiH, a bio je, uz ostalo, i jedan od šefova bh. države) "raspršio" po familiji. Praveći velebnu hacijendu nadomak Mostara skrenuo je dio toka Radobolje. To govori o njegovoj moći, aroganciji i bezobzirnosti. Bio je pred sudovima s teškim optužbama (to je praćeno loše sročenim optužnicama i proceduralnim greškama), ali je na kraju oslobođen. Njegov predmet je političkim igrama spušten na kantonalni nivo. Tokom komunikacije između državnih pravosudnih organa i Tužilaštva Kantona Sarajevo nestali su originalni dokumenti iz tužilačkog spisa. Eto, desi se.  

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.