Zelena pisanska bilježnica

Na prvoj unutrašnjoj stranici, istim rukopisom ubilježeni su telefonski brojevi Mjesne nadležne ambulante, Rejc Javorke (Služba: 48-633, lokal 46, kuća 514-489.) i Levi Marije.

Ali telefonskih brojeva Levi Marije više nema. Komadić papira na kojemu su bili zapisani pažljivo je iskinut, okružen, tako da preostala bjelina ostane sačuvana, samo da se ne može znati na koji se telefonski broj prije trideset i osam godina javljala stanovita Marija Levi, žena za koju možemo pretpostaviti da je bila liječnica ili, možda, patronažna medicinska sestra.

Na sljedećem listu, opet na desnoj stranici, urednim rukopisom, s pravilnim marginama, vrlo je ambiciozno načeta zelena pisanska bilježnica:

"18.V.1979.
Sestro Tanja,
Obzirom da ne obilazim bolesnicu svaki dan u slučaju da vam šta treba zovite na telefon koji sam ostavila na prvoj strani.
Ja sam kupila kao što ste tražili: 1 puder, 1 bademovu mast, 1 dijanabol mast (drugu kutiju ću kupiti u idućoj sedmici).
Dr Branko koga ste najavili 17.V.79. nije došao (sad je 17h).
Što se tiče lijekova bolesnica ih uzima samo 1x dnevno kad joj sestra da, sama neće, a od drugih lica ih odbija - uostalom bolje je i jednom dnevno nego nikako.
Pozdrav
Javorka"

Rukopis joj je vrlo čvrst. Kemijskom olovkom pritišće po papiru, pa kada zatvorimo oči i prelazimo prstima niz poleđinu lista osjećamo težinu njezine šake, pritisak vrha kemijske, oblinu i oštrice slova, životnu snagu. Drži je početni entuzijazam, ili je zbog nečega nervozna i ljuta. Vjerojatno i jedno i drugo.  Ime u potpisu netipično je podvukla kratkom, oštrom crtom.  Osam dana ranije navršila je trideset i sedmu.

Tek deset dana kasnije sestra Tanja ostavlja svoju prvu poruku. Piše je bezvoljno, u kratkim frazama i bilješkama, stilom i rukopisom onodobnih liječničkih recepata. Navodi terapiju koju je dala bolesnici (Lasix), moli Javorku da kupi Rivanol ("ona žuta tečnost”), zavoje, gaze, pakovanje vate, pakovanje Dulcolaxa.

“Sad za sad ne treba dodati ništa drugo. Teta Vilma nema stolice, danima pati, te ću joj ujutro dati tabl. za otvor. Spremačica bila od 8 i 15 do 10 i 20, sa putom 2 sata i 30.”

I ispod, dodatak: “Ribaća četka, plavi radion, 1 Rubel za zavoje. Kad mogneš navrati se u službu.”

Iako se, vjerojatno, ne poznaju duže od dva tjedna, Javorka je sa sestrom Tanjom već na ti. Tiče se to naravi i običaja toga grada, a pomalo i okolnosti u kojima su se zatekle. Istina, jedna je patronažna sestra, ovo je njezin posao, i u tom poslu, vjerojatno, nema ničega što joj se i inače ne događa svakodnevno, Sarajevo je stari grad, kraj se sedamdesetih i u njemu još uvijek boluju i umiru i oni koji su rođeni u devetnaestom stoljeću, ali za Javorku je sve to, ipak, šokantno.

Tanja bolesnicu zove teta Vilma. Javorka je zove teta Doležal.

Tako je zovu svi, otkako se preselila iz JNA ulice, zapravo otkako joj je u logoru u Norveškoj umro muž, a ona ostarila. To joj je ime po kojem je bližnji znaju, dok se drugi na njega teško mogu naviknuti. Osim što je neprimjereno, indiskretno je ljude nazivati onako kako ih zovu oni koji su sa njima bliski, u toj je konstrukciji nešto čudno i neizgovorljivo. U imenu iz milošte i dragosti upisano je prezime. Kada ga kratimo, jer ne možemo je stalno zvati teta Doležal, onda je zovemo samo Teta.

U vremenima ove bilježnice, sedamdesetih i osamdesetih, sarajevski se govor već transformirao u skladu s govorima gradskih pridošlica, pa se riječ teta u pravilu izgovara uz kratke naglaske. Teta Doležal se, međutim, naglašava starinski: s dugim naglaskom na e.

U naglascima je razlika između prošlosti i sadašnjosti. Tako je kroz sva naša djetinjstva, ali mi to i ne primjećujemo. Normalno nam je, zato ne primjećujemo. Primijetit ćemo kada jednog dana svega toga nestane.

Teta Doležal. S dugim e u riječi Teta. Riječi koja se piše čas malim čas velikim slovom.
U vrijeme o kojem govori zelena pisanska bilježnica, Tetina kći jedinica Vilma bila je već godinama mrtva. Zet Vlado Nagel i sin kojeg smo zvali Bucika, tako da mu nisam zapamtio ime ako sam ga ikada i znao, odavno su živjeli u Rijeci. U Sarajevu nije imala nikoga osim nas, a mi smo joj bili bivši komšije.

Slijedi bilješka od 31. svibnja.

“Ovo je napomena za sestru! Dali bolesnici Dulcolax, 2 tabl., Lasix, 1 tabl. Tražiti od ljekara recept za Dianabol i Lasix tabl. Odnijeti u ambulantu /ambulanta Vrbanja/ (riječ koja se ne može pročitati, op. aut.), zamoliti da sterilišu gaze.”

Ne znam tko je pisao bilješku, rukopis je nepoznat, i neće ga više biti u zelenoj bilježnici.
Dva dana kasnije, 2. lipnja, sestra Tanja smeđom drvenom bojicom kratko zapisuje:
“Bolesnici od lijekova samo dat Isoptin, 1 tabl.” I potpis, podvučeno ime.

Ispod toga, na istoj stranici, opet kemijskom olovkom, Javorka:

“Ja ću doći u Službu radi sklapanja ugovora u srijedu 6. 6. 79. g. ujutro u 7h.”

Na sljedećoj praznoj desnoj stranici, bilješka od 5. lipnja:

“Javorka,
 danas spremačica bila 2 h. 
 Za obradu rana treba dalje:
 2 gaze
 3 zavoja
 1 Jecoderm
 1 asepsol
 Pozdrav,
 sestra Tanja”
 
Bilješka od 7. lipnja je nešto duža:

“U terapiji bolesnici je izmijenjeno po posjeti ljekara od 6.VI.79.
Umjesto Isoptina daje se:
3x1 Inderal
3x1 Dianabol tabl.
utorak i četvrtak, Lasix po jedna tabl.
Astmofilin po potrebi.
Sa previjanjem nastaviti.
Sestra Tanja uzela recepte da podigne i novce iz vitrine, iz plave koverte (10.000 din ukupno).
Račun u iznosu od 50.400 u svesci za spremačicu.
Tanja”

Posljednji zapis u zelenoj bilježnici je od 8. lipnja:

“Th: Inderal 3x1
Dianabol 3x1
Rane: Dianabol, Rivenal, previjanje.
Svu terapiju dobija kad je sestra /jedan obrok/.

Sljedeća stranica je istrgnuta. Neuredno, bez brige o tome kako će bilježnica izgledati. Dojam da je istrgnuta zato što je netko, vjerojatno Javorka, htio poništiti ili od nekoga sakriti sljedeću bilješku.

Ne znam kojeg je datuma umrla teta Doležal, ali sudeći prema onom što je u ovih dvadesetak dana zapisano u bilježnici zelenih korica, zbilo se to u lipnju 1979.

Tetu je već mučio teški dekubitus - previjanja, zavoni, gaze, Rivanol… - imala je slabo srce - Isoptin, Inderal - vjerojatno teške tahikardije i anginu pectoris, bolovala je od astme - Astmofilin, po potrebi - probleme s bubrezima, kombinirane sa srčanom slabošću - Lasix - i bila je, sve u svemu, na samrti.

Uza sve te lijekove, koji su, svaki za sebe, onima oko nje stvarali iluziju o odgađanju smrti sve do trenutka kada će se nekim čudom vrijeme preokrenuti i poteći prema mladosti, ili će Teta čudesnim ozdravljenjem biti nagrađena za sva dobra koja je ljudima činila, davali su joj i Dianabol. Jedan od prvih uspješno sintetiziranih anaboličkih steroida, koji se u tabletama masovno proizvodio još od pedesetih godina. U početku Dianabol je i bio to čudo u tableti: mrtvima je vraćao snagu, tijelu je vraćao oblik i formu, pružao život onome u čemu ga više nije bilo. Koristio je, manje više, protiv umiranja. I bio je neefikasan. Kasnije su ga koristili sportaši, hrvači, boksači, bodibilderi.

Duga je lista onih koji su zahvaljujući Dianabolu kažnjeni zbog uzimanja dopinga.
No, sve će se to zbiti nakon Tetine smrti i priče iz zelene pisanske bilježnice. Za sestru Tanju, neimenovanog liječnika i Javorku Dianabol je lijek kao i svaki drugi.
Ali ono što se ne spominje u ovim bilješkama, a živjelo je u sjećanjima na tetu Doležal, sve dok se imao tko sjećati, jest da se jedva još ičega sjećala. Javorku bi s vremena na vrijeme i prepoznala, sestru Tanju bi svakoga dana vidjela prvi put, kao i liječnika i spremačicu. Za nju sve su to bili nepoznati ljudi, s kojima bi dolazila neka prijetnja, nešto bi se od njih trebalo sakriti, nekoga zaštititi, a onda nije imala snage da ustane i da se obrani od njih. Živjela je u svijetu koji je za njih već odavno prošao, godine su bile ratne, četrdeset prva, druga, treća, pa predratne, dvadesete i tridesete, a njezin je čovjek, šeprtlja i pijanica, radio kao tamničar. Dobar čovjek, a tamničar! Ona je radila na pošti, bila je poštanska činovnica, i svi su je na poslu hvalili. Ali sto je briga imala: čas bi se on napio, čas bi već stigla vijest da je umro u logoru u Norveškoj, da bi odmah zatim od njega došlo pismo, u kojem joj se žali da mu je tamo hladno i da mu je teško, baš kao da mu ona, odavde s Marijin dvora, može pomoći…

I sve to vrijeme, koje se u bilježnici zelenih korica mjeri danima, možda tjednima, a njoj traje godinama, traje cijeloga njezinog života, koji se stalno ponavlja i vraća, dok se ti nepoznati ljudi, uglavnom žene, bit će kurve i špijunke, vrzmaju oko nje, peku je, kao svetoga Lovru, njezine rane.

Kada čovjek zaboravi sve ono čega se mora sjećati da bi ga drugi ljudi prihvaćali i da bi među njima normalno živio, kada ga, dakle, osvoji alzhajmerova bolest, samo jedno ostaje onako kako je uvijek i bilo: fizička patnja i bol.
Tetu Doležal tih dana peku rane onako kako bi je pekle i dok je bila mlada i dok je znala tko su svi ti ljudi oko nje.
Javorka se za nju brine zato što Teta zapravo nema više nikoga. U toj se brizi, kao u nekoj priči, ogleda ono što će se sa njom, s Javorkom, zbivati trideset i tri godine kasnije. I ona će tako umirati, ali sjećajući se svega.

Ima li u zaboravu utjehe? Nema, kao što utjehe nema ni u sjećanju. I jedno i drugo je patnja.

Bilježnica je bila njezina ideja. Kako se ona i patronažna sestra Tanja neće viđati, jer jedna dolazi kad druga više nije tu, onda je najbolje da se jedna s drugom dopisuju.
Kada je teta Doležal umrla, Javorka je, umjesto da baci bilježnicu zelenih korica, kao što je za baciti bilo skoro sve sa čime je Teta na kraju živjela, u bilježnicu spremila tri razglednice, koje su bile zataknute za staklo vitrine koju spominje sestra Tanja, i odnijela je sa sobom.

Bile su to razglednice Drvenika, Male Dube i Sućurja.
Sve tri adresirane su na ime Doležal Vilma i adresu Maršala Tita 4/II

Na prvoj, od 2. listopada 1975. piše:

“Draga teto,
konačno se i ja malo odmaram. Vrijeme je prekrasno.
Mnogo pozdrava,
Javorka.”

A na drugoj, od 26. srpnja 1977:
“Draga teto,
provodeći godišnji odmor u ovom malom mjestu često pomislim na Tebe. Mnogo srdačnih pozdrava.”

A onda u potpisu: Javorka, Miljenko, Naci, Nena i djeca.
Obično bi mi, sjećam se, davala razglednicu da dopišem svoje ime, ali ovaj put ga je, Bog zna zašto, sama napisala.

Na trećoj razglednici, datiranoj u Sućurju, 21. srpnja 1978. piše:
“Draga teto,
već deset dana sam sa Miljenkom na odmoru u ovom malom mjestu na otoku Hvaru. Kad se vratim doći ću Ti. Mnogo Te pozdravljaju i rado Te se sjećaju,
Javorka i Miljenko."

Tu sam se potpisao. Velikim i ružnim štampanim slovima.
Zelenu pisansku bilježnicu našao sam u ormaru, među gomilom starih ženskih magazina.