Zehra, Olgina

Piše: Miljenko Jergović, Radiosarajevo.ba

Već je noseća kada se u proljeće 1926. doseljavaju u Kakanj. Franjin premještaj došao je iznenada. Tako je to na željeznici: stiže brzojav s odlukom o postavljenju u kojoj piše da se petnaestoga sljedećeg mjeseca ima javiti na dužnost šefa stanice u navedenom mjestu. Mladenu su tri godine, miran je i razuman dječak. Očekuje da će dobiti sestru. Bit će razočaran kada mu se trećega mjeseca od preseljenja rodi brat. Da smo ostali u Usori, rekao je ocu, bila bi sestra.

Kakanj je drukčiji od Usore, ali i od Doboja gdje su se upoznali, vjenčali i začeli prvog sina. Ili je redoslijed bio samo malo drukčiji? O tome se neće govoriti. Mala rudarska kasaba, nastala oko ugljenokopa i naseljena proletarijatom iz različitih dijelova propale monarhije, zanatlijama, nadglednicima, sitnim činovnicima u rudničkim kancelarijama, tehničarima i električarima, dok su u kopovima one osnovne rudarske poslove za koje nije trebalo nikakvih škola obavljali muslimani i katolici pridošli iz okolnih sela, u kojima se prije dolaska Austrije stoljećima nije ništa mijenjalo. Živjelo se tamo u legendama, pamtila su se vremena bosanskih kraljeva i turskih osvajača, i malo toga je bilo stvarno. Okruženi čudesnom prirodom koja je, kao i oni, ostajala ista, nedirnuta civilizacijom, svedena na nizanje godišnjih doba, ti ljudi dugo nisu imali pojam o svojoj sirotinji. Ali kada je Švabo otvorio rudnike i oko njih podigao Kakanj, ljudi iz legende mogli su svoje živote usporediti s nečim. Polakomili su se vidjevši kako živi taj daleki tuđi svijet, i počeli su silaziti u jame. Svoju djevičanski čistu oskudicu zamijenili su nečim o čemu nisu znali ništa. Takvi su 1926. još uvijek bili kakanjski rudari.

Olga je onakva noseća išla kasabom, vodeći Mladena za ruku. Razgledala je okolo, zalazila u rudarsku koloniju, među kućice okružene ružičnjacima, pa gore u brdo, prema Šumonjinom vrelu. Franjo nikada nije bio pretjerano druželjubiv, neće on nikoga dovesti kući na ručak, upoznati je s nekim. A ona ne može, i ne zna sama: odrasla uz dvije sestre i brata, u Dubrovniku gdje je uvijek bila puna kuća. Ulazilo bi se i izlazilo, govorili su se razni jezici, išlo se u goste, ili samo u šetnju Stradunom, kad bi se opet razgovaralo na raznim jezicima, i sve se činilo tako blizu, jer su se ti razgovori ticali širokih prostora, od Cetinja i Boke do Beča i Venecije, pa oko zemaljske kugle, koju su već nekoliko puta kao mornari oplovili oni koje je sretala po Stradunu. Olgi je dolazak u Bosnu, u koju će se vratiti kao šesnaestogodišnjakinja – nakon što je 1905. rođena u Konjicu, kojeg se, naravno, nije sjećala – bio ulazak u šutnju i u samoću. I u jednu vrlo tijesnu zemlju, u kojoj se sve događalo u krugu od nekoliko stotina metara, u čaršiji iz koje ti ljudi nikada nisu izlazili, pa im je prva sljedeća kasaba bila jako daleka tuđina. Iz Usore su ih tako u Kakanj ispraćali sa suzama u očima, kao da idu u daleki svijet i više se nikada neće vidjeti. I bio je to daleki svijet. Nisu se više vidjeli.

Otkrivanje

Franjo je bio po prirodi zatvoren. Nije mu trebalo društvo, pogotovo ne onakvo kakvo se skupljalo oko željeznice i činovničkih ureda, među kuferašima. Ili u Kaknju, oko rudnika. Kao dijete pijanca, on se grozi rakijaških društava. Svud oko njega su pijanice, propali i razočarani ljudi. Oni tamo piju iz žalosti za Krakowom i Katowicama, ovi vamo za Zgošćom i Kraljevom Sutjeskom. Ne znaš koji su pijaniji i u koga je teža nostalgija. Je li dalje od Kaknja do Krakowa ili do Kraljeve Sutjeske? Dalje je do Kraljeve Sutjeske. Do nje se više ne može ni stići, pa se zato pije.

Bilo mu je draže da se u miru bavi svojim knjigama, a kasnije i pčelama, nego da razgovara s ljudima.

Za ljude se ona morala pobrinuti, ako ljudi uopće treba biti. A izgleda da treba, jer ne možeš sam kao sova. Treba ti uvijek netko.

Zehru je Olga upoznala prije nego što će roditi Dragana.

Dvadeset jedna joj je godina, Zehri petnaest. Ne znamo kako je do toga došlo, ali bit će to najvažnije upoznavanje u Olginome životu. Zehra je osoba od njezina najvećeg povjerenja, jedina kojoj je govorila sve. Zna da će ona sve što joj kaže čuvati do groba, i nikome nikad neće reći. I još nešto zna: Zehru je nemoguće zaprepastiti. Neće se skandalizirati pred njezinim osjećajima i žudnjama, niti će je odbiti od sebe, nego će je slušati i uvijek će je u svemu pratiti do kraja.

Zehra nije išla u školu. Jedva da je pismena, ali vrlo je inteligentna. Sve Zehra može zamisliti i u sve se uživjeti. Ima bujnu i savršeno kontroliranu maštu. U njenoj kući, u koju Olga sve češće ulazi – iako to nije običaj, i ne miješaju se tek tako po Kaknju muslimani sa katolicima – drveni je pod, a zidovi su od nepečene cigle. Zehrina mater ponosna je na taj pod, svakog ga dana pere, pa je žut kao dukat. Dugo je i kod njih pod bio od nabijene zemlje, a onda se, hvala Bogu, steklo. Bit će taj pod dosta za cijeli naraštaj, toliko je to bogatstvo.

Zehra je pokrivena. Sve muslimanke u Zgošći – jer je Kakanj za domaći svijet još uvijek Zgošća – pokrivene su. Pred kršćankama se vrlo nerado otkrivaju. Ne pokazuju lica, jer ih je strah da će one svojim muževima ispričati kako izgledaju. A to je isto kao da su ih i vidjeli. Zehra se otpočetka pred Olgom otkriva. Otkrit će se i pred Franjom, kad jednoga dana uđe u njezinu kuću. On neće znati koliko je to velika stvar, jer je tada već sasvim obuzet pčelama, knjigama i svojim beskorisnim naukama.

Olga se sasvim oslobodila. Upoznala se sa svakim, i po Kaknju hoda u dimijama. To nekim kuferaškim ženama nije drago, skandalizirane su. Nju nije briga, oholost govori iz nje. Prezire svijet od kojega se otkinula i koji – valjda i podsvjesno – optužuje za očevo protjerivanje iz Dubrovnika, pa zato hoda u onim najšarenijim ciganskim dimijama. Franji to ne smeta. I nije ga briga šta žene pričaju o Olgi. Dolaze rođaci iz Zenice i Dubrovnika, posjećuju ih teta Lola i Branka, pa se ide na Bosnu na kupanje. Netko je tu s fotografskim aparatom: na sačuvanoj slici: Lola, Branka, amidža Karlo, strina Jele, Franjo, Olga i Dragan. Gdje je Mladen, zašto ga nema?

I opet, kada svi odu, Olga je sa Zehrom. Vidjeli su ih kako žure niz čaršiju. Pokrivena i otkrivena. Crna i šarena. Zehri je već osamnaest, uskoro će otići.

Zašto su i kako Zehru dali čak u Sarajevo, to ne znamo. S vremenom se nekako zagubilo i ime njezina muža. Znamo da se prezivao Orman, jer se ona kroz naš život zvala Zehra Orman, i da je u ta dosta rana doba bio – šofer. I bio je dobar i vrlo drag čovjek.

Malo nakon što je Zehra otišla, Olga se sprema za Sarajevo, da vidi u što joj se prijateljica udala. Baš tako bi se u tim prilikama reklo: u što se udala. Obukla se najsvečanije što je mogla – a sačuvalo se, itekako, i dubrovačkih kostima i elegancije iz slikopisa i fotožurnala – stavila je na glavu šeširić koji joj je brat Rudi donio iz Beča i koji se, naravno, nije mogao nositi po Kaknju, pa je takva, u bijelim cipelicama s petom, pošla u Sarajevo, na Donji Soukbunar, kod Ormana. U tu svoju vizitaciju pošla je prije nego što će, po nekom redu i običaju, k Zehri stići njezina kakanjska braća, rođaci, daidže i amidže. Vidjela je njezinog muža i prije nego što će ga vidjeti rođena Zehrina mater.

Što li su mogli pomisliti ti ljudi s Donjega Soukbunara kada im se u svoj svojoj građanskoj ceremonijalnosti, u jesen 1929. na avliji pojavila Olga Rejc, rođena Stubler, i upitala:

- Gdje je Zehra?

Kakanj

Morali su biti iznenađeni. A moglo im je biti i drago, jer je njihova Zehra tako ugledna, pa je iz Kaknja dovela priju kakvih se i po Sarajevu rijetko viđa. Olgu su lijepo ugostili, počastili je i držali na sijelu, i zatim ispratili na kolodvor. Putnički za Kakanj čekalo je tada na peronu i veliko i malo iz Ormanove kuće, ispraćajući ženu koju su, a da na to nisu nikako računali, dobili u miraz uz Zehru.

Koliko god se kasnijih godina pričalo o convivenzi i drugim tricama, nije takav miraz bio ni željen ni potreban. Uostalom, nisu li upravo oni, domaći muslimani, nazvali taj svijet uvredljivim imenom – kuferaši, dajući im na znanje da će jednom otputovati onako kako su 1878. u Bosnu i doputovali? Oni su to ime kasnije prihvatili, ironični prema sebi i svojoj očekivanoj sudbini, ali ne treba zaboravljati kako je ono nastajalo. Ako će, mnogo kasnije, u socijalizmu, ljudi živjeti jedni među drugima, pa će se, barem u tom kratkom razdoblju do devedesetih i novoga povratka na staro, čak i ženiti međusobno, te 1929. u Sarajevu se prijateljstvo jedne nepismene kakanjske djevojke i željezničareve žene, katolkinje, doživljavalo kao nešto neobično, strano i prijeteće. Iz drukčijih razloga, ali isto kao što je i Olgino španciranje u šarenim dimijama, s perspektive kakanjskih kuferaških dama moralo biti protumačeno kao jedan permanentni škandal.

Ali Ormani su bili dobri ljudi, pa su prihvatili Olgu. Zavoljeli su je zbog svoje Zehre. Kod svijeta koji nije zadrt, zehre će uvijek biti važnije i od velikih načela i od običaja.

Osam kakanjskih godina, prije nego što će obitelj stići na svoje krajnje odredište, u Sarajevo, najsretnije su godine u Olginom životu. Živjela je slobodno i ispunjeno, podizala sinove, snalazila se među ljudima, išla na Bosnu na kupanje, sudjelovala u velikim sindikalnim izletima, svirala gitaru i pomalo zaboravljala sve ono što ju je, možda, razdvajalo od muža. Ali i za njega su te godine bile sretne. Radio je samo ono što je volio i u čemu je uživao. Svakoga ljeta putovao je svojima u Tolmin i u Knežu, i nalazio se na pragu svoga željezničarskog samoostvarenja. Očekivao je da ga prebace u Sarajevo, u Direkciju željeznica, u Odjeljenje Reda vožnje, jer je već odavno bio najškolovaniji i najsposobniji među šefovima stanica i otpravnicima vozova. Nije mu se iz Kaknja žurilo, nije bio nestrpljiv, ali kada je jednoga dana konačno stigao brzojav, nastupila je euforija. Sarajevo će ih zauvijek  unesrećiti, bit će to grad njihovih smrti – Franjo umire na Sepetarevcu, listopada 1972, Olga u koševskoj bolnici, lipnja 1986. - grad potpune i nezadržive obiteljske propasti, ali oni toga nisu svjesni dok slave što se konačno sele u glavni grad. Ona će  po Sarajevu moći da šeta sa svojim šeširićima, svakoga dana odjevena kao za pozorište, i moći će u Sarajevu da ide u pozorište koliko god joj je volja. Završila je s tim premještajem era dugoga progonstva - nakon što joj je otac 1921. sudskom odlukom ostao bez posla i bio iz Dubrovnika protjeran u Bosnu – i činilo joj se da život ponovo započinje, ili se nastavlja na onom mjestu gdje je davno i prekinut. On će se u Sarajevu baviti onim što ga najviše zanima i što ga, zapravo, na željeznici jedino i uzbuđuje. Umjesto da bude šef jedne stanice, pred sobom će imati čitavu mrežu željeznica, koja je povezana s drugim mrežama, i zajedno s njima čini cjelinu svijeta. Ta ga je cjelina uzbuđivala: lokomotiva koja vuče vagone, od Zelenike sve do Gdanjska. Je li oholo bilo njihovo radovanje? Ili se čovjek ničemu ne smije radovati, nego gorko zaplakati nad onim što ga je na čas usrećilo.

Tamo su ih dočekali Zehra i njezin čovjek.

On je već radio kao taksist. Bile su to tridesete godine. U Sarajevo se ponovo dolazi sa raznih strana, najviše iz Beograda i iz Zagreba. Ta dva grada natječu se za blagonaklonost domaćih muslimana. Jedni o njima znaju to da su starinom i osjećajem Srbi, drugi znaju da su starinom i osjećajem Hrvati, a oni biraju i mjerkaju kojima će se kad prikloniti, onako kako to već čine ljudi čim im se učini da imaju u životu izbora. Dolaze ponovo i stranci, Hotel Evropa stalno je pun, puni su i drugi konaci, a grad koji je za vrijeme Austrije doživio svoje svijetle trenutke, ali i blagu amneziju nad onim što je bilo ranije, kao da se pomalo prisjeća i onih davnih dana. Kako god bilo, mnogo je ljudi koji bi se vozili taksijem, pa Zehrin muž stalno ima prekoviše posla.

Ona jedno za drugim rađa svoje petero djece. Kada je Olga došla u Sarajevo, bilo ih je već dvoje, a kod preostalo troje našla joj se pri ruci. Rekla joj je da ona ne želi imati više djece. To nije lako ostvariti, jer je Franjo napasan. Ne razmišlja on o djeci, nego o svojim muškim potrebama. Zehra sve to razumije. Općenito, Zehra sve razumije i u stanju je svaku zamršenu i predugu priču svesti na dvije-tri rečenice u kojima je sve tako jednostavno, lako i vedro. Ona se ne srami nijedne Olgine priče – a to je važno, jer se druge njezine prijateljice brzo posrame – nego se u svakoj snađe, i izgovori nešto što je za utjehu. Kako je to moguće, ako je Zehra muslimanka? I to vrlo bogobojazna muslimanka, koja se drži ama baš svakog pravila svoje vjere, i svakoga dana, dok je budna i dok spava, sve radi u skladu s vjerom? Odgovor je čudan, ali i jednostavan: Olga pripada drugom svijetu i drugoj vjeri, onoj koja ženama određuje da okolo idu otkrivenih glava, i određuje im još štošta drugo, različito od islama. Da je Olga muslimanka, Zehra bi umrla od srama, pobjegla bi od njezinih povjeravanja, da je više nikad ne vidi. Ali ovako, ona ne samo da nema razloga da bježi, nego joj uvijek može biti od pomoći. Pred Olginom vjerom Zehra je savršeno slobodna, kao što je, bit će, i Olga slobodna pred njenom vjerom. To ih je učinilo najboljim prijateljicama.

Nikad, u povijesti nestale obitelji, nije bilo prijateljstva koje bi se moglo mjeriti s njihovim.

U Sarajevu se često posjećuju. Odlazi se na Soukbunar, Ormani dolaze u zgradu gospođe Heim, penju se na peti kat, kod Olge i Franje. Zehrin muž uvijek je  Franji pri ruci, ako ga treba negdje voziti. On ga kao stariji i iskusniji savjetuje kako će s poslom. S vremenom, Orman mu se povjerava, govori o svemu. Franjo šuti i sluša, priča o vremenima koja dolaze, o kancelaru Hitleru koji je lud čovjek.

U ratu, Orman nastavlja s taksiranjem. U početku mnogo je mušterija, njemačkih i hrvatskih časnika, Talijana, poslovnih ljudi, špijuna i avanturista. On na sve to gleda iz svoje šoferske perspektive. Franjo ga upozorava, govori mu neka bude oprezan. Orman ne zna što bi to trebalo značiti. Nikome ne čini zlo, ne zamjera se, i čega bi se onda trebao čuvati. Zehra je mudrija. Ali njeno je da se brine o djeci. Valja ih svo petero prehraniti, a svaka je zima sve teža, trgovine su prazne, na tržnici ničega nema, nema više seljaka iz okoline. Rastjerale ih ustaše.

Nakon Mladenove pogibije, u ranu jesen 1943, Olga i Franjo doživljavaju konačni životni slom. Zehra ostavlja djecu jetrvi na čuvanje, i s njom je pet dana i pet noći, bez prestanka. Ali pomoći, zapravo nema.

Da mi nije bilo Zehre, rekla je Olga, ja bih se ubila. I to je bilo jedino što je ikada izgovorila o Mladenovoj smrti.

Nestanak

Možda je istina. Ali mimo toga, pomoći nije bilo. U onom što se dogodilo u dušama dvoje koji su izgubili sina, nije se moglo pomagati, čak ni s te druge, Zehrine strane. Jer to nije bila samo jedna smrt. I drugi su u tom ratu gubili sinove, pa bi se poslije nekako utješili i smirili. Ovo je drugo: Franjo je bio protiv toga da Mladen prihvati poziv za vojačenje i ide u njemačku vojsku, a Olga je mislila da će im sin lakše spasiti glavu u njemačkoj vojsci, nego u partizanima. Mislila je da Franjo iz svojih političkih razloga toliko navija za dječakov odlazak u partizane. Nikada ju, makar i nijemo, nije prestao optuživati za Mladenovu smrt, niti je Olga ikada uspjela umiriti svoju savjest.

Nakon toga, Zehra i njezin muž brinuli su se za njih koliko god su mogli. Ali Olga će još dugo ostati nijema, zatvorena i zaključana, i tko zna koliko će joj trebati da Zehri sve ispriča. I to će, na kraju, biti prekasno.

Kako se bližio kraj rata, sve je manje ljudi imalo novca za taksi. Propali su, u sebe se urušili, i njemački oficiri. Nestalo je visokih ustaških i domobranskih dostojanstvenika, ostali su samo razbojnici i halaša. Takvi ne plate ni kada se voze taksijem. Franjo mu je govorio da sada treba biti još puno oprezniji, i da mora izdržati do kraja rata. Djeca su mi gladna, jednom mu je kazao Orman. Čovječe Božji, neka su i gladna, ali su barem živa! Jadan on, nije shvatio zašto mu to Franjo govori. Mislio je, bezbeli, da tako govori jer je izgubio Mladena.

Ne pitajući ništa, ne govoreći nikom, u ožujku 1945. Zehrin muž čini sudbonosnu grešku: ostavlja se taksiranja, jer ionako mjesecima ništa ne zarađuje, i javlja se za vozača u Ustaškome redarstvu. Mjesec dana kasnije naći će se u koloni koja se povlači prema Zagrebu. Vozi domobranskog pukovnika. Navodno stiže do Zagreba, javlja se otamo brzoglasom, dan pred oslobođenje Sarajeva. Tako, barem, Zehri govore. Javio ti se muž iz Zagreba, kažu. A ona ne zna je li joj se rugaju, pošto dolazi novo vrijeme, ili se stvarno javio. Jest, ovoga mi križa, javio se! Potvrđuje izvor.

Zehrin muž nestao je onako kako su nestale tisuće Hrvata, vojnika i civila, sitnih i krupnih dužnosnika i uglednika Nezavisne Države Hrvatske. Ima neke dodatne ironije u nazivu tog događaja: Križni put. Nestao je šofer Orman sa Soukbunara na Križnome putu, e da bi prehranio svoje petero djece.

Jedino što je 1945. Zehra imala bila je dobra i požrtvovna svekrva, koja joj je pomagala u svemu. I podržavala je u nečemu strašnom što je Zehra morala učiniti. Kao žena narodnog neprijatelja, ustaškoga šofera, bila je sa svoje petero djece osuđena na propast. U Boga je vjerovala, uzdala se u njega i u njegovu veličinu, i nije za mužem pustila suzu, ali je svejedno skinula zar i feredžu, i otišla na gradilište gdje je radila kao građevinski radnik. Poput muška, vukla je na ramenima vreće sa cementom, ta vrlo sitna, skoro i nevidljiva žena. Po završetku posla stavljala bi zar i feredžu i vraćala se kući.

Soukbunar, Sarajevo

Olajavali su je po Soukbunaru, komšije i oni drugi. Bilo je to vrijeme prije nego što će se zabraniti pokrivanje muslimanki, i prije nego što će žene otkrivenih lica izaći na ulicu.

Olga moja, ko gola sam ti!, požalila se.

I to je stvarno bila rijetkost, da se Zehra na nešto požali. Uvijek nasmijana, blaga, dobro raspoložena i duboko uvjerena da će sve na dobro izaći, a ono za što bi nam se, nevjernima, moglo učiniti da ne može izaći na dobro, stradanja i smrti bližnjih, sve je to Božja volja i neki njegov vrlo ozbiljan naum.

Vrijeme je kada dućana nema, ni ičega čega bi bilo u dućanima. Živi se na tačkice, na bonove, koji se dobivaju malo po potrebi, a malo i po zaslugama. Nosi se Zehri i njezinima koliko god se može, i povrća koje dođe iz Stublerove bašče na Ilidži, i sirotinje koja se nanese iz Kaknja, ali svega je toga premalo.

Olga ide na Soukbunar, nosi Zehri izmljeveni prženi ječam pomiješan s kafom. Šećera nema, i neće ga biti još godinama. Uza se vodi svoju malu kćer, koju je rodila u ratu, iako se Zehri klela da više neće rađati djecu. Ali pobačaj se u ustaškoj državi kažnjavao smrću. Djevojčica, sitna plavokosa, u strahu je dok ulazi u kuću. Sve je drukčije nego što je navikla, čudan miris. I djeca velikih očiju kao na crtežima Brune Schulza. Zehra je grli, a ona se pokušava izmaknuti.

Salko je malo mlađi od nje, može mu naređivati. Radi sve što mu Javorka kaže, i baš mu je nekako drago. Smije se. Dugo će Olga i Zehra piti kafu od ječma, i razgovarati. Neće na djecu ni gledati. Znaju sama.

Ajde sad ti meni naređuj, kaže djevojčica Salku. Ali u to se majka diže i ide se kući.

Prođe sedam dana, Olga opet odnekle vadi prženi ječam pomiješan s kafom. Šećera nema, i neće ga biti godinama. Uzima Javorku za ruku, idu Zehri na Soukbunar. Djevojčica ne govori ništa, ali joj je drago.

Kad su došli tamo, sve je kao i prošli put, čudan miris, mračna soba. Ali nekoga nema.

A gdje je Salko?, pita djevojčica.

Glad i bijeda

Znaš, sine, Salko je umro, odgovori joj Zehra mirno.

Prvi put se tada Javorka susrela sa konačnošću. I jedino tada, bilo je tako mirno. Zehra je ostala suhih očiju, jer je vjerovala da je negdje i nekako sve kako je trebalo biti, po volji Božjoj. Prije Salka umrla je već najmlađa Azra. I to je podnijela u miru. Zehrina djeca umirala su od gladi i bijede. Teško je o tome danas govoriti, trebalo bi se vratiti u ono vrijeme, pa vidjeti kako to izgleda: danas sa njom piješ kafu od ječma, kćer ti se igra s njezinim sinom, a za sedam dana dječaka više nema.

Ostalo joj je troje djece: Mehmed, Nađa i Munira. Kćeri su postale krojačice, sin je radio kao nosač. Sve ih je izvela na put. Pomogao joj Dane Olbina, sažalio se, pa ju zaposlio u Narodnom odboru grada Sarajeva, kao čistačicu. Sinula je, sebi došla.

I taman kada je sve posvršavala – onih svibanjskih dana 1966. kada će djevojčica koja se igrala sa Salkom roditi sina – razbolje se Zehra, Olgina. Bi tako karcinom jetre. Javorkin muž, dječakov otac, doktor Jergović smjestio je Zehru na svoje odjeljenje, u najbolju sobu. Bila mu je tako zahvalna da se nije prestajala smijati. Išlo se Zehri u bolnicu, tog ljeta i jeseni, sve dok Olga i Franjo s novorođenim unukom nisu s jeseni pošli u Drvenik, zbog Franjine astme. Jednoga petka, bio je kraj rujna, Olga je posljednji put išla Zehri. Dok je išla, znala je da je to posljednji put. Nije to lako. Zehra se smijala. Kaže: Bona, ti sad ode na more, a svi se već vratili s mora.

Zehra je umrla u prosincu. Ranije, u ožujku, umrla je Olgina mlađa sestra Regina. Teže sam podnijela Zehrinu smrt nego Rikinu, samo jednom je rekla. Da mi nije bilo Zehre, ja bih se ubila.