Zatikuša, zaboravljeni sokak

Piše:Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Jedna dama me u vrlo ljubaznom pismu upozorava da sam pogriješio: Sepetarevac ne izbija na Bjelave, od njih ga, naime, dijeli ulica u kojoj, slučaj je tako htio, ona stanuje. Odmah sam, naravno, znao, pred očima mi je bila ulica o kojoj ona govori i kojom sam toliko puta prošao. Sepetarevac je slijepi sokak, ali umjesto da se bubne u zid, nastavlja se lijevo, ulicom koja je iščezla iz sjećanja, po nekoj neodgonetljivoj, ali uvijek prisutnoj logici zaboravljanja. Ništa se ne zaboravlja slučajno i na preskok, nego po nekome redu i u skladu s unutrašnjom ravnotežom čovjekovom.

I nakon dvadeset godina života u Zagrebu, kada sanjam, i kada san ima određeno mjesto zbivanja - što i nije tako često – to mjesto je negdje u Sarajevu. Osim ako sanjam da sam negdje na putu. Ljudi koje tako sanjam sada su već, uglavnom, mrtvi, iako ih ja sanjam kao žive. Moji ujak, ujna, nono, nona, majka, otac, tetka, pojavljuju se, skupa s mrtvim komšijama, prijateljima i školskim nastavnicima, u tim sarajevskim snovima i nešto mi vrlo živo govore, ili sudjeluju u događajima koji karakteriziraju njihove naravi. Ponavljaju se zbivanja od prije dvadeset-trideset godina, koja su se odvila u zbilji ili su i tada bila odsanjana, u kojima oni ponešto isprave i poprave, ili stvari učine još i gorim. U snu se na njih ljutim i bjesnim, iako obično znam da su mrtvi i ponovo ih više neće biti čim se probudim. Ali to nije važno. U takvim snovima nema ničega sentimentalnog ni patetičnog,ne događa mi se da ih sanjam a da nisam svjestan da je to samo san. Tako je i sa Sarajevom kao mjestom svih tih zbivanja. Grad u snu nije nalik današnjemu gradu, ali nije to ni onaj grad u kojem sam živio. To je samo grad iz sna.

Tom gradu, malo pomalo, počinju nedostojati dijelovi. Nestaju ulice i čitave mahale, kao što nestaju i ljudi. Nešto od toga je razumu dohvatljivo, nešto nije. U posljednjih desetak godina, tako, razišao sam se, pa i vrlo grubo, u okolnostima po mene neugodnim, s mnogim sarajevskim znancima i drugovima, s nekima koje sam znao nazivati prijateljima. Nije više važno zašto se to događalo, minuli su i gotovo je, ali dok mrtve i dalje sanjam kao žive, njih ne sanjam nikako. Ili ih sanjam tako da ih se ujutro više ne sjećam. Nestali su, kao što nestaju ulice kojima dugo nisam prošao, niti sam na njih pomislio. Sarajevo iz sna mali je grad, naseljen mrtvima.

Bjelave

Sepetarevac s Bjelavama spaja uličica u naša doba nazvana Zlatikuša. Tako su je nazvali jer se u međuvremenu zaboravilo što znači njezino pravo ime – Zatikuša. Ovako to ime tumači Alija Bejtić: "U starom Sarajevu, koje se snabdijevalo vodom iz uličnih česama, pojedini vodovodi nisu bili izdašni, pa su se na nekim česmama izljevna mjesta, lule, morale zatiskivati, začepljavati da bi se voda akumulirala u samom vodovodu. Takve česme zvale su se po tome zatikuše, a jedna takva bila je i u ulici koju promatramo."

Kako se više nisam sjećao ni ulice, sve dok me njezina stanovnica nije na nju sjetila, tako se ne mogu sjećati ni da je tu bila česma, u vrijeme kada sam zadnji put tuda prolazio. A moglo je to biti u proljeće 1993, ili ranije, još prije rata... Ulicu su već dugo zvali Zlatikuša, jer je praznu riječ bez ikakva značenja malom preradbom valjalo prilagoditi prohtjevima čovjekove mašte. I tako se u Zatikuši, povrh Sepetarevca, pojavilo – zlato.

Sada, kad me je ona podsjetila, meni se čini kako se opet svega sjećam. Ali to je, naravno, privid, jer ne mogu znati sjećam li se doista, ili što je vjerojatnije, neko tuđe iskustvo prihvaćam kao svoje vlastito. Ono što je zaboravljeno ne može se obnoviti, nema podsjećanja.