Viktor Vida i Witold Gombrowicz

Piše: Miljenko Jergović

Iako je Buenos Aires bio skoro tromilijunski grad, vjerojatnost je velika da su se u njemu, rame uz rame, ponekad mimoišla dva emigranta, pisci Witold Gombrowicz i Viktor Vida. U istome gradu živjeli su punih petnaest godina, i radili kao uredski činovnici. Hrvatski pjesnik imao je bolje namještenje, bio je u državnoj službi, a nije izbjegavao ni sudjelovanje u proslavama i svečanostima svoje nacionalne zajednice. Poljak se osamio, izbjegavao je zemljake, i radio najniži činovnički posao u nekom privatnom uredu. Ufao se u svoj književni i rugalački dar, u svoj vitalistički bijes koji mu je i takvom, samom, pružao mogućnost da bude Poljak i bez prestanka se obračunava sa svojim poljaštvom, s poezijom, s Europom i s ljudskom naravi, općenito.

Malen i tužan pjesnik

Jedan za drugoga u početku nisu ni mogli znati. Gombrowicz nije u predratnoj Jugoslaviji bio poznat, niti je bio prevođen na španjolski. Hrvatski će pjesnik već leći pod grobni kamen, na groblju Chacarita (na kojemu leže i dvije moje tetke, Jergovićke), kada, početkom šezdesetih, u jednom furioznom naletu, Gombrowicz osvoji Europu, postane njezina intelektualna ikona, jedan od najvažnijih pisaca dvadesetog stoljeća. Viktor Vida ostat će, zauvijek, anoniman izvan svoga jezika, malen i tužan pjesnik, čije djelo neće nadrasti njegovu tragičnu sudbinu.

Witold Gombrowicz bio je poljski plemić, katolik u raspravi s Bogom i njegovom ne-prisutnošću. Viktor Vida rođen je u Kotoru, na granici, u činovničkoj hrvatskoj obitelji, odgojen u čistoj i naivnoj vjeri u bezgrešno začeće, pradjedovski grijeh, papinu nepogrešivost i u sve ono u što vjeran katolik i treba vjerovati. Gombrowicz je bio avangardist, književni eksperimentator, pisac širokog zamaha i velike književne kulture. Vida je u formalnom smislu bio umjereni tradicionalist, a u motivskom i intelektualnom, nepopravljivi romantik, čežnjivi zavičajac, trajno zarobljen u svoju bokeljsku legendu, bolećiv prema Hrvatima i hrvatstvu, prema ocu i majci, prema prošlosti i uspomeni na nju… Iz svega onog čega se Gombrowicz odrekao, Vida je crpio svoje životne razloga i energiju. Na kraju se, u nedjelju 25. rujna 1960, Viktor Vida bacio pod vlak. Bilo mu je četrdeset i sedam. Devet godina stariji Gombrowicz toliko godina će ga i nadživjeti: umrijet će 24. srpnja 1969, u Francuskoj, skoro na samu tridesetu godišnjicu svoje emigracije. Ni Vida, ni Gombrowicz, nakon što su jednom otišli, više se nikada nisu vratili. Vida se, vjerojatno, i mogao vratiti: komunisti mu ne bi ništa, jer nije pripadao famoznoj “ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji”, niti je zgriješio pod fašizmom. Tko zna, možda se i Gombrowicz, pod određenim uvjetima, mogao vratiti u Poljsku. Ali on je te uvjete prezirao. Pjesme Viktora Vide, kao i kritički tekstovi o njegovome djelu, objavljivani su i u vrijeme socijalizma. Gombrowicz je u Poljskoj, uglavnom, bio zabranjen.

I to je, uglavnom, sve: nema stvarne usporedbe između te dvojice pisaca. Ne bi njih dvojica imali o čemu razgovarati da su se kojim slučajem našli u istome kupeu, osim o vremenskim prilikama nad Europom i o prirodnim ljepotama dalekih zemalja. O književnosti, nikako. Iako, Poljak i Hrvat imali su još nešto zajedničko, ali do toga, vjerojatno, ne bi došli, jer je zavojit i dalek put do te vrste razgovora: Gombrowiczevo krsno ime je Marian, a Vida je, po raskošnim običajima svoga zavičaja, stekao tri imena na krštenju. Jedno od njih bilo je – Marija.

Legendarne pripovijesti o Vidi

Meni najdraža pjesma Viktora Vide, koju znam, evo, već trideset godina punih, a prvi je put objavljena malo pred pjesnikovu smrt, je pjesma “Smrt u gradu Stonu”. Evo je dajem u proznome slogu, iako je, po Vidinoj, razlomljena u nejednake, kraće stihove: “Bijah nejako dijete i uz bujan vrt, na ogradi od žice, spazih libelulu. Treperila je na suncu. U tišini modrog prijepodneva. Ispružih sitnu ruku: Bio jedan dragulj, taj vilin-konjic, te je titrajući sjao. Tad me poče tresti groznica. Umirao sam na mahovini ispod koje zujao je roj nevidljivih buba. Uvela kruna kamilice na usne mi se svila, a ljeto je za vječnost sagorijevalo u nekoj svijetloj pari. Tako me je našla majka i unijela u kuću. Predveče tisuću je ptica u starom dubu pjevalo ognjenim jezičcima pod onim mliječnim nebom. Ja sam onda umro.”

Ljepota ove pjesme u lakoći je, i u neočekivanom kraju. Taj kraj, međutim, nije šokantan. Rijetko se u nekoj pjesmi smrt pojavila tako pomireno, lako, i da ne bude u tome ništa strašno i fatalno. Osim nužne asocijacije na pjesnikovu biografiju, dojmljivost ovakvog kraja, koji zatvara jednu fino nacrtanu elipsu, je u libeluli (talijanski i regionalni, južnodalmatinski naziv za vilin konjica, konjsku smrt…). Svojim je kratkim životom zarazila dječaka, i on je zatim umro lako, kao što umre vilin konjic. Neobičan, sretan završetak.

Oduvijek su se, u domovini, pripovijedale legendarne pripovijesti o Viktoru Vidi. Malo poslije rata, prije nego što će se otisnuti u Argentinu, Vida je svakodnevno posjećivao Caffe Greco, jednu od čuvenijih rimskih kavanica, u koju su, među ostalima, zalazili i Hrvati, emigranti i oni koji bi iz domovine samo navratili po nekome poslu: Krklec, Cesarić, Tadijanović, a čini mi se i Jure Kaštelan, te, naravno, Ivan Meštrović i Jozo Kljaković. Nikome od njih, osim, možda, Kaštelanu i Tadijanoviću, nije Viktor Vida bio pretjerano važan. Sretali su ga rubno, kao jednu od stotina tisuća ljudskih figura i sudbina, koje su se zakovitlale Europom, poput mušica i vilin konjica, ali nakon što se Vida ubio, ti susreti zadobili su drugo, fatalno značenje. Kao da je ih je mučila savjest što ga te 1946. nisu nagovorili da se vrati kući. Ili je to bio samo socijalni igrokaz, socijalna anegdota na temu grizodušja.

U Zagreb je Vida došao da studira književnost i talijanski jezik. Stekao je prijatelje, ali se nije snašao i ukotvio. Godine 1938. dobio je, od Talijanskoga zavoda za kulturne veze s inozemstvom, jednogodišnju stipendiju u Rimu. Nakon toga se, 1939. zaposlio kao knjižničar, u Talijanskome kulturnom institutu, u Zagrebu. S “preokretom” i uspostavom NDH zaposlio se pri talijanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. Godinu dana kasnije, pred agresijom i sumnjičenjem nekih kolega, trajno odlazi u Rim, i radi u talijansko-hrvatskoj novinskoj agenciji, sve do pada Italije. Nekoliko mjeseci kasnije, zapošljava se pri nekakvoj američkoj evangeličkoj dobrotvornoj organizaciji u Rimu, u odjelu za slatkiše. Ovo sve vrijedi nabrojiti ne zato što bi bilo od velike važnosti za pjesničku biografiju Vidinu, nego da bi se pokazalo kako je sitan i beznačajan, čak i sa stanovišta revolucionarne pravde, bio njegov grijeh.

Witold Gombrowicz

Vidino progonstvo

Cijeloga života, u Jugoslaviji, u Hrvatskoj, pa u Argentini, Viktor Vida živio je s osjećajem progonjenosti. Nije mu bilo teže nego drugima, niti je bio izloženiji od tolikih svojih suvremenika. Ali bio je osjetljiviji, a možda i uplašeniji. Ljudi su u zla vremena poput divljih pasa, namirišu tuđi strah i onda se daju u hajku. A Vidin skoro cijeli život protekao je u zlim vremenima, vazda okružen divljim ljudima, i onima koji su u hrvatstvu bili jači od njega, pa su se za hrvatsko tijelo uhvatili poput krpelja, i postali neodvojivi s njim. On je, kako to već zna biti u ljudi s granice, u obrazovanih pjesnika i gradskih inteligenata, bio polivalentan, svašta ga je zanimalo, identitet mu je bio vrlo složen, a njegova je Hrvatska bila šira i prostranija od njihove. To je bio razlog što su ga sumnjičili i nasitno progonili i u Zagrebu i u Buenos Airesu.

Za razliku od Witolda Gombrowicza, koji je u Buenos Airesu odjebao Poljake, čim je u svojim zemljacima prepoznao pse – što je opisao u genijalnom romanu “Trans-Atlantik”, koji je na hrvatski virtuozno preveo Mladen Martić – Viktor Vida nije mogao bez Hrvata, čak ni kada su ga krenuli progoniti, nalazeći u njemu sumnjivca, komunista i Jugoslavena. Glave ga je došla njegova sentimentalna ljubav prema hrvatstvu, ta ubilačka zavičajnost i to njegovo romantično nacionalno katolištvo, za koje nigdje, mimo svoje emigrantske zajednice, nije mogao naći duhovni i duševni nadomjestak.

Ove će se godine, početkom listopada, navršiti sto godina od rođenja Viktora Vide, a na Svisvete bit će stoljeće od njegova krštenja. Među malim hrvatskim pjesnicima, koji nisu važni nikom, osim pjesničkim posvećenicima ovoga jezika, on zauzima lijepo mjesto. U Perastu, među duhovima, u tom ništavilu i pustoši, i njegova je, danas, domovina.

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa stranice Jergovic.com