Ulica Stevana Mokranjca

Bijela kuća Mehe Puzića

Jedna uvučena i usukana ulica, koja je kretala uzbrdo, kamenim basamacima od Mejtaša pa prema Lajoša Košuta ulici, zvala se imenom Stevana Stojanovića Mokranjca. Nju si zaboravio u nizanju mejtaških ulica. Na uglu Mokranjčeve, licem prema sastajanju Mejtaša s Nemanjinom, nova je bijela kuća, koja u sjećanju ima dva prozora. Na prozorima nema zastora ni roleti, nikada nitko nije na njima nalakćen, niti se čini da u kući ima života. Tako prolaze i godine, jedna, dvije, pet, dvanaest, ali je kuća jednako bijela i čista, ne hvata se po njoj sarajevska čađa i smog, stakla na njena dva prozora jednako su čista, i jednako bez zastora i roleti. Takva, pusta i bijela, bila je često prizorište tvojih snova, uglavnom neutralnih, ni lijepih i ružnih, koji bi iznenada započinjali i isto se tako prekidali. I danas, a ljeto je 2014, kolovoz je u Cavtatu dok se toga sjećaš, kada je Sarajevo skoro već iščezlo iz tvojih snova – pa sanjaš gradove kojima ne znaš imena i kuće u kojima nisi nikad bio – dogodi se još da zasanjaš bijelu kuću na uglu Ulice Stevana Mokranjca, na Mejtašu poznatu još i kao kuća Mehe Puzića.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Je li ta kuća ikada zbilja pripadala pjevaču Mehi Puziću, nije važno. Ali u Sarajevu su sedamdesetih mnoge kuće tako bile pripisivane poznatim ljudima, što iz zlobe, što iz potrebe za tračem i legendom, ili naprosto zato što ljudi ne bi viđali komšije, pa su ih onda zamišljali velikim i slavnim, pa je tako kuća na uglu Ulice Stevana Mokranjca postala Mehina. Ili je, možda, stvarno bila njegova.

Meho Puzić bio je pjevač pjesama za narod. Rodio se u Bosanskoj Posavini, započeo po kafanama, brzo stigao do radio-stanice, i rano, početkom sedamdesetih, postao je velika zvijezda zajedničke dijaspore, popularan među Jugošvabama, gastarbajterima i bauštelcima, pjevao je njihovu domotužnu himnu: "Tebi majko misli lete..." Meho Puzić među posljednjim je pjevačima jedne zalazeće vrste, koja će nestati pred naletom novokomponovane narodne muzike. Pjevač kafanskih pjesama, kasnije je pomalo pjevao i sevdalinke, te neke pjesme između zabavnjaka i narodnjaka, ali je, zapravo, ostao u nekom prethodnom vremenu. I dobro je što je tako.

Je li ono njegova kuća? Ne zna se i odavno više nije važno.

Ulicom Stevana Mokranjca rijetko si prolazio. Možda jednom-dvaput godišnje. Ili ni toliko. Ona te nikamo nije vodila, nitko tvoj tu nije stanovao.

Sokak prosječen u turska doba, u Dudi-bulinoj mahali, blizu džamije, koja je  stajala na mjestu današnje samoposluge. Bio je to Hadži-Omerov sokak, a zatim, u novija austrijska i kraljevinska doba, i Hadži-Omerova ulica. Alija Bejtić je, naravno, pokušavao istražiti tko je bio hadži Omer, pa je našao da su, prema popisu stanovništva iz 1867, u toj ulici živjele porodice braće Avdije i Mustafe, Hadžiomerovića, sinova Omerovih, rođenih 1799. i 1809. Moglo bi se pretpostaviti, iako ne i potvrditi, da je stari Omer nositelj naziva ulice. Ako je tako, ime Hadži-Omerova sokaka za sarajevske je prilike prilično staro.

Je li trebalo mijenjati imena ulica?

Je li grehota što je 8. lipnja 1948. ulica prezvana imenom Stevana Stojanovića Mokranjca, srpskoga kompozitora i zborovođe, rođenog 1856. u Negotinu, u istočnoj Srbiji?

I jest, i nije. Iako je nepravedno i barbarsko mijenjanje naziva ulica, škola i trgova, čak i kada nose neprikladna imena, ili imena koja bismo htjeli zaboraviti, iako se nikada nije trebalo promijeniti nijedno ime nijedne ulice u gradu, bilo je nečega dobrog, tačnog i skladnog u pomenu Stevana Mokranjca na sarajevskom Mejtašu. Kažu da je taj grad bio susretište kultura, začudan spoj različitih identiteta, povijesnih tokova, kalendarskih i ljudskih vremena, imperija, političkih sistema i narodnih običaja, pa je i pojava najvećega našeg kompozitora vokalne glazbe, i jednoga od općenito najvećih skladatelja pravoslavne obredne muzike u povijesti istočnoga kršćanstva, na Mejtašu po kojem su, poput zatvorene knjige, pali slojevi otomanskoga i muslimanskog kulturnog, vjerskog i životnog iskustva, i gdje se, istovremeno, nalazila jedna od sedam sarajevskih sinagoga ("Il kal di Bilava"), i još uvijek tu stoji njezina pusta arhitektonska ljuštura, na Mejtašu uz koji su se penjale i niz koji su se spuštale časne sestre iz čak dva samostana, jednog u Ulici Ivana Cankara, drugog u Abdićevoj, bila i dobra i potrebna, i nekako logična. Stevanu Stojanoviću Mokranjcu, socijalistu i političkom sljedbeniku Svetozara Markovića, koji je svoje Rukoveti zamišljao u nekoj vrsti sinkretizma svih naših južnoslavenskih folklornih i vokalnih tradicija, naprosto je bilo mjesto među svojima, tamo gdje se čuju dalmatinski, bosanski, jevrejski, nebeski glasovi, na Mejtašu, pa uz bijelu kuću, Kuću Mehe Puzića.

Bio si mlad i bezvjeran, u prvom razredu gimnazije, kada si prvi put čuo Mokranjčevu Liturgiju, i u njoj Heruvimsku pjesmu. Nisi bio te sreće da prođeš kroz fazu dječje religioznosti. Umjesto da osjetiš tog malog dječjeg Boga, o čijem su postojanju odavno svjedočili psiholozi, i o kojem se govori u velikoj književnosti djetinjstva, živio si u strahu. I ničega neobjašnjivog, transcedentnog, onostranog u tebi nije bilo, osim tog sveprožimajućeg, vasionskog straha, koji te umalo prožderao prije nego što ćeš konačno odrasti. Kada si na kraju djetinjstva čuo Heruvimsku pjesmu, osjetio si o čemu ljudi govore kada govore o Bogu. Kasnije ćeš, s jednakim zanosom, ali uz manje otkrivalačkog ushita, slušati Bacha i Händela, suze će poteći na Verdijev Requiem, u novija vremena uzdizat će te pojanje Divne Ljubojević i anđeoski glas Katarine Livljanić, Bog će se javiti u glasu, melodiji i ritmu Nusrata Fateh Ali Khana, u kristalnoj vokalnoj glazbi Arva Pärta... Ali ništa, zapravo, neće biti tvoje na tako ličan način kao – Heruvimska pjesma. Ne znaš zašto je tako. Ne trebaš ni znati. Ako Ga ima, On se igra svojim identitetima, miješa ih i premeće, kao što vješt kockar miješa karte. Onima, međutim, koji Boga na zemlji grade od blata, onako kako je, od blata ili od muškog rebra, Bog gradio njih, treba jasan i izričit identitet, pomoću kojeg će se boriti protiv drugih.

Stevan Mokranjac nije živio dugo. Umro je u Skopju ratne 1914, prije velikog stradanja svoga naroda tokom 1915, i prije nastanka Jugoslavije. Tko zna što bi mislio, kakav bi bio i za koju bi se politiku opredjeljivao da je doživio 1919, ali se po njegovome životnom djelu može suditi da je imao živu svijest o raznolikosti zemalja koje je zahvatio idejom svoje glazbe. Mokranjac je bio od onih ne tako brojnih umjetnika čije je djelo predstavljalo svojevrsnu jugoslavensku sintezu. Nije time bio manje Srbin ni manje pravoslavac, ali je granice svoje domovine iscrtao sam, i one u Rukovetima i u Primorskim napjevima stoje i danas, onakve kakve su bile i za njegova života.

Zato je bilo ispravno i dobro, ako su ulice ikada morale mijenjati svoja imena, da Hadži-Omerovu nazovu njegovim imenom. Ono je dovoljno široko i sveobuhvatno da u njemu, u Mokranjčevom imenu, bude mjesta i za hadži Omera, oca Avdije i Mustafe, iz Dudi-buline mahale, na Mejtašu.

Nakon što se epoha premetnula, i istresla iz Sarajeva, onakve kakvi su onda bili, nestalo je i Stevana Stojanovića Mokranjca. Inače nas se najnovija imena ulica ne tiču, jer iskaču izvan okvira i fabule naše priče, ali ovaj put ćemo načiniti izuzetak. Ne bi za tim izuzetkom bilo potrebe da je sokaku vraćeno hadži Omerovo ime, pa ni da je nazvana po nekom zaslužniku novoga doba, vojskovođi iz davnih vremena, junaku iz posljednjeg rata, nacionalnom književniku ili vjerniku koji je zbog vjere dopao dugogodišnje robije. Po bilo kome da je nazvana, bilo bi dobro, samo ne po imenu Ludwiga Kube.

Od Mokranjca sedam godina mlađi, ovaj se Čeh, po profesiji slikar, a po zvanju sakupljač narodnog blaga, melograf, pisac i glazbenik, bavio istim poslom kao i Mokranjac. Samo što je Kubin umjetnički i stvaralački dar bio oskudniji. Možda je tome doprinijela njegova rastrganost, množina različitih interesa i divljenje koje je osjećao prema čudesima već stvorenih umjetničkih djela. Mokranjac je bio koncentriran i sabran, držao se u životu jednoga: komponirao je, bio zborovođa, sakupljao i preoblikovao narodno muzičko blago. A i to mu je već bilo mnogo.

Ludwig Kuba bio je panslavist. Proputovao je Rusiju i Ukrajinu, boravio u Galiciji, Slovačkoj i Bugarskoj, između 1888. i 1893. išao je po Bosni i Crnoj Gori, četrdesetak godina kasnije bavio se Srbijom i Makedonijom. I gdje god bi išao, bavio se lokalnim kulturama, upoznavao ih, dokumentirao i opisivao. Sakupljao je pjesme i narodne umotvorine.

Kao što se to u njegovo doba radilo, Ludwig Kuba nastojao je opisati narodni duh ljudi i zemalja koje je proučavao. U tome je, naravno, moralo biti i romantičarske mistifikacije, te zlokobne građe svakog nacionalizma, kojom su danas kao ambrozijom obrasle domovine južnih Slavena, ali sam Kuba je bio sve samo ne nacionalist.

Živio je četrdesetak godina duže nego Mokranjac. Doživio je sve počasti u domovini. U Masarikovo doba proglašen je doktorom etnologije na Karlovom univerzitetu u Pragu. Umro je u socijalističkoj Čehoslovačkoj, 30. studenog 1956.

Bio je cijenjen i u Kraljevini Jugoslaviji, što zbog svog rada na našem narodnom blagu, što zbog činjenice da je karađorđevićevsko jugoslavenstvo nalazilo svoje mjesto u njegovoj ideji panslavizma. Godine 1923. ponio je Orden svetog Save.  Dvanaest godina kasnije postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dvije godine prije nego što će ga i u Pragu proglasiti za akademika. 

Ludwig Kuba svijetla je i značajna figura. U Sarajevu je zaslužio ulicu. Najljepšu, bilo koju. Svaku ulicu, osim one koja je nosila ime po Stevanu Mokranjcu.

Mokranjac nije ni car Dušan, ni hajduk Veljko, ni vojvoda Putnik

Nije dobro kada se imena nadijevaju iz huje. Tako, recimo, nije bilo dobro kada se 1946. u Sarajevu izbrisalo ime hrvatskoga bana i narodnog junaka Josipa Jelačića, da bi se njegova ulica nazvala imenom madžarskog revolucionara, i Jelačićeva ratnog neprijatelja, Lajosa Kossutha. Učinjeno je to iz čistog pasjaluka, ili tačnije – iz mržnje prema Hrvatima, iz potrebe da ih se ponizi i da se Sarajevo učini manje njihovim gradom.

Iako se borio za slobodnu i veliku Mađarsku, pored koje ne bi bilo mjesta za mali hrvatski narod, Lajos Kossuth bio je u svoje doba napredan čovjek, revolucionar, socijalist. U Sarajevu samo jedna ulica nije smjela biti nazvana njegovim imenom. I baš ta je ulica njegovo ime ponijela.

Koliko je Stevan Stojanović Mokranjac naš, to ovisi od onoga tko se u svojim tvrdnjama oboružava famoznim prvim licem množine. Tvoj svakako jest, i bit će uvijek. Ali to za ovu priču nije važno. Mokranjac je najznačajniji skladatelj jednoga cijelog bosanskohercegovačkog naroda, koji je ukorist stvarao i drugim dvama narodima. Kada je zamijenjen onim tko je, najznačajnijim dijelom, bio i njegov kolega, kao da je nekome rečeno kako Sarajevo više nije srpsko. Mokranjac nije ni car Dušan, ni hajduk Veljko, ni vojvoda Putnik, pa da se njegove zasluge mogu partikulirati i svoditi na obranu jednoga, makar i na štetu drugih plemena. Istovremeno, njegovo ime može biti zamijenjeno samo imenom nekoga nesrpskog cara, hajduka ili vojvode, a nikako imenom časnog i čestitog Ludwiga Kube.