Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Često ti se u posljednje vrijeme događa da opisuješ neku sliku ili događaj, i da se usred priče zaustaviš, i zbunjeno šutiš, jer ti se odjednom učinilo da ne opisuješ nešto što si u životu zbilja vidio, nešto što ti se dogodilo, nego je to nečiji tuđi život, a ti pripovijedaš o nekom drugom svijetu, o kojem sve znaš, ali on nema veze sa svijetom u kojem živiš. I onda nakon nekoliko sekundi, nastavljaš govoriti, uvjeren da si sve izmislio. Pa počinješ izmišljati. I više to nisi ti, kao što si prethodno već prestao biti ja da bi mogao pričati o Sarajevu. I tada ti postaješ sljedeći ti, umnožavaju se osobe, poput odraza u muškome frizerskom salonu pored hotela Central, i svaka od njih priča o vlastitome životu, sve dok u jednom trenutku ne shvati kako priča o nečemu čega više nema. Tad ušuti, pa počinje izmišljati, i pretvara se u sljedećega ti, koji nastavlja priču o sebi...

Posljednji put ovo mi se dogodilo u Poznanu, u biblioteci, dok sam pred publikom govorio o prvoj javnoj biblioteci u koju sam bio upisan. Poznan je grad na zapadu Poljske, u kojem su nekada, među Poljacima i Nijemcima, živjeli Jevreji. Onda su Jevreji pretvoreni u dim, a zatim su Nijemci nestali prema Njemačkoj.

Ne znam što me je navelo da govorim o svojoj prvoj biblioteci, ali već sam u drugoj izgovorenoj rečenici čuo nešto što se tu, u Poljskoj, među duhovima i odsutnim ljudima, iza fasada u čijim se arhitektonskim fizionomijama ogleda nestali svijet, snalazi kao u svome stvarnom zavičaju.

I čuo sam te kako pričaš o odjeljenju Višnjik, Dječje biblioteke Vlatko Foht u Sarajevu 1975. Godinu dana ranije, upisali su te u biblioteku, pa si dvaput tjedno išao s Nonom da zamijeniš knjige. Ali njoj je dodijalo da te prati, a ti bi za jedno popodne pročitao dvije knjige, pa si opet sutra morao u biblioteku. Nisu se mogle posuditi više od dvije knjige. Rok posudbe bio je petnaest dana. Ti si tog ljeta, od početka raspusta, u biblioteku išao svih pet radnih dana u tjednu. Kada dođe rujan, i počne škola, nastavit ćeš u istome ritmu. Tako će biti sve do kraja četvrtog razreda, kada ćeš se prepisati u biblioteku za odrasle. U dječjoj biblioteci više nije bilo knjiga za tebe.

Brat Ivan

O imenu onoga po kome je biblioteka nazvana tada nisi razmišljao. Ne razmišlja se o imenima ulica, trgova ili škola, sve dok se imena ne počnu mijenjati, ili dok te ne presele. Dječja biblioteka, s nizom kvartovskih odjeljenja, osnovana je 1961. Sljedeće godine otvoreno je odjeljenje na Višnjiku. Biblioteka je ponijela ime   Vlatka Fohta.

Iste 1961. Vlatkov je stariji brat Ivan objavio knjigu "Sudbina umjetnosti". A kada je otvoreno odjeljenje na Višnjiku, Ivan je postao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je u gradu u kojem nije imao živih rođaka, i u kojem ga je sve podsjećalo na njihovu smrt. Cijeli je život profesora estetike Ivana Fochta bilo podsjećanje na smrt. Bio je marksist, i nije bio marksist. Bio je slobodan čovjek, obuzet glazbom Johanna Sebastiana Bacha. U njoj je nalazio savršeni pitagorejski red. Profesor Focht je, i ne htijući to, u matematici Bachove glazbe nalazio potvrdu o materijalističkoj prirodi svega svijeta, i o dijalektici koja materiju vodi prema njenom konačnom ishodištu. Bachova glazba mu je pomagala da ne poludi.

Ivan Focht bavio se glazbom i gljivama. Sakupljao ih je po šumama oko Sarajeva, a kako u nas nije bilo pouzdanih mikologa i pisaca o gljivama, Focht je pisao mikološke knjige i leksikone. Najpoznatiju je 1979. objavio beogradski Nolit: "Gljive Jugoslavije".

U mirovinu je otišao 1974. Nekoliko godina ranije počeo se polako iseljavati iz Sarajeva. Otišao je u Zagreb, ali je još uvijek dolazio svakoga tjedna, da drži svoja predavanja iz estetike. Mjesec dana nakon Titove smrti, 14. lipnja 1980, u beogradskoj je Politici objavio još jedan esej na svoju životnu temu: "Hegel i kraj umjetnosti". Evo kako on završava: "Ako dakle umjetnosti uskoro dođe kraj, to neće biti iz Hegelovih razloga, ne zato što bi ona postala duhu preuska i tuđa, nego zato što je sam duh izgubio bitku. Ne zato što bi se duh popeo na viši stepen, nego što je pao na najniži mogući."

Profesor Ivan Focht umro je u trenutku kraja umjetnosti, 20. listopada 1992, u Zagrebu. U gradu u kojem se rodio prije šezdeset i pet godina, uskoro je započinjala prva zima pod opsadom. Jedna se ulica, čudna oblika, zavojita, nepravilna, još uvijek zvala po imenu porodice Foht. Tu je bila kuća s mramornom pločom, u kojoj su se rodili profesor i njegov mlađi brat Vlatko. Na ploči je u dvije, najviše tri rečenice ispričana sudbina porodice Foht.

U tu si ulicu prvi put slučajno zabasao, jedne od onih prvih godina po doseljenju iz Drvenika, kada si još uvijek nastojao sklapati prijateljstva s vršnjacima. Odbacivali su se, ali si se trudio. Mislio si da je u tome smisao, u dječjim prijateljstvima, koja su isto što i odrasla prijateljstva, i koja zatim traju u starosti, do kraja života, pa Nono i Nona već imaju mnogo mrtvih prijatelja, o kojima razgovaraju kao da su živi, i govore pokojni ovaj, pokojni onaj. Možda je u tome smisao, činilo ti se, da jednoga dana svi oni poumiru, pa da imaš prijatelje s kojima se ne moraš družiti.

Igrali ste se neke od onih skrivalačkih igara, kada biste bili podijeljeni u dva tabora, pa biste trčali i sakrivali se po mračnim haustorima i ruševnim kućama od ćerpiča, duž cijele padine, između Nemanjine ulice i Muzičke akademije, pa sve do Muzeja grada Sarajeva.

Tako si se našao u Ulici porodice Foht, i pročitao natpis na mramornoj ploči.

Sutra si se probudio s temperaturom 39 sa 5. Majka je rekla da je to od jučerašnjeg divljanja. Došao si oznojen kući. Nona je rekla da je to sigurno od jučerašnjeg divljanja. Nono je već nekoliko godina ležao u grobu na Barama, u koji će, na kraju leći, sve troje, i igrao je ulogu nečijega pokojnog prijatelja.

Nisam im mogao reći da se nisam razbolio od trčanja i sakrivanja po haustorima koji su vonjali na kupusnu kalju i u kojima se moralo tiho govoriti i još tiše disati, jer je po stanovima, iza zaključanih vrata, uvijek netko umirao, nego sam se razbolio od onoga što je pisalo na mramornoj ploči, pokraj ulaza u kuću u kojoj je stanovala porodica Foht.

Gledao sam u prozore na prvome, drugom i trećem katu, i zamišljao gdje su stanovali. Jer to na ploči nije pisalo. Samo je pisalo: "U ovoj su kući..." Zavjese koje se ne pomiču, svjetlo lustera, visoki žućkasti stropovi, sve je moralo biti isto kao u njihovo vrijeme. Osim toga, možda postoji razlika između moga vremena, dok prvi put stojim pred tom kućom i čitam natpis na mramornoj ploči, i vremena u toj kući. Možda unutra, mislio sam, porodica Foht čeka da joj se tek dogodi ono što piše na mramornoj ploči, i što se nikako ne može izbjeći, pošto je već zapisano.

To sam mislio i razbolio se.

Cijeloga tjedna nisi išao u školu. Zabranili su ti da ubuduće divljaš. Zar se ne možete u miru igrati? Pitala je Nona, a ti si joj odgovarao – Možemo! Iako nisi vjerovao da je to moguće, ali na tako postavljena pitanja moguće je samo tako odgovarati. Ili se u tvoja vremena samo tako moglo odgovarati, a poslije se, možda, nešto i promijenilo.

Josip Foht bio je pokršteni zagrebački Židov, rođen 1897. Zaljubio se u Bosni, i oženio za Saru Ozmo. Ona je bila od olovskih Ozma, u Olovu se i rodila. Da bi joj ime zvučalo manje jevrejski, ili da bi se udjenulo u švapsko uho muževljeve familije, postala je Šarlota. Dvojica sinova rodila su im se u razmaku od četiri godine, Ivan pa Vlatko.

Porodica Foht nalikovala je tolikim sarajevskim činovničkim, učiteljskim i željezničarskim kuferaškim porodicama, koje su se u Sarajevo doseljavale nakon 1878, a iz Sarajeva će se iseljavati sve do ovih dana. Razlika je, međutim, započinjala na tome što su Fohtovi bili židovskoga podrijetla.

Preživjeli bi rat, nitko ih ne bi dirao, jer je Josip bio pokršten, pa komšije u Čadordžinoj – tako im se ulica zvala – nisu ni znali da je Josip Židov, a ono što nisu znali komšije, u pravilu nisu znali ni ustaše, da nije bilo onog u što su Josip i Šarlota Foht vjerovali, i čemu su učili svoje sinove.

Čadordžina ulica, klik na sliku za veću rezoluciju

Povijest iz nekih prošlih ili iz paralelnih vremena, koja se nekada učila u školi, bilježila je ovo: u stanu obitelji Josipa Fohta od ožujka 1943. bila je smještena tehnika Mjesnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije: šapirografski stroj i radio prijemnik. Foht je sa svojom ženom, a kasnije i sa starijim sinom Ivanom, sastavljao dnevne biltene o prilikama u zemlji i svijetu, te o događajima na jugoslavenskom ratištu. Umnažao ih je i dijelio povjerljivim kuririma, koji su partijske biltene raznosili povjerljivim ljudima, ili ih ostavljali na onim mjestima u gradu gdje su ih mogli pročitati obični građani. Šarlota i Josip su vodili informativni rat protiv hrvatskoga promidžbenog stroja i cjelokupne njemačke propagande, koja je dopirala do Sarajeva, tog grada na jugoistoku nove Europe, u kojemu su se na posve prirodan način i oko zajedničkih interesa sjedinile dvije vjere i dva velika vjerovanja arijevskoga svijeta: katoličanstvo i islam. U to doba, malo nakon sloma na Staljingradu, u kojemu su postradali i najodličniji hrvatski, posebice bošnjački sinovi, a prije odlučne tenkovske bitke kod Kurska, zaratili su Šarlota i Josip i protiv vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, zakletoga ustaše, koji je sastavljao ode Poglavniku i pozivao katoličke sinove da sudjeluju u čišćenju Europe i naše drage zemljice Bosne od svakojake nečisti i pogana, od antikrista, šizmatika i komunista, a u grožnji prema Židovima i u vjeri u jednoga Boga našao se i s jeruzalemskim muftijom Mohammedom Aminom al Husseinijem, kojemu su naročito na srcu bili njegovi Bošnjaci, pa ih je više puta obilazio i bodrio na europskim ratištima, da izdrže u borbi za pravednu stvar, predvođeni Führerom Velikoga Njemačkog Reicha Adolfom Hitlerom. O svemu je tome javljao sarajevski krugoval, čiji se program mogao čuti po gradskim trgovima i kafanama, pisale su sve novine i dojavljivali njemački, talijanski i hrvatski telali, a protiv sviju njih zaratili su s jednim skrivenim šapirografom i radio aparatom Šarlota i Josip Foht. Ono što su radili zazivalo je svakoga dana barem po deset smrtnih presuda na njih. Činili su to zbog istine, i zbog vjere u neke univerzalne ljudske vrijednosti, koja je bila mnogo veća i od uzdanja u život vječni, nadbiskupa našeg Ivana, i od svega u što se uzdao i sa čime se pred Sudnji dan preporučio muftija Al Husseini. Da je tako, potvrđuje i to što su Šarlota i Josip za istinu i za vjeru u jednakost svih ljudi spremni bili žrtvovati dvojicu svojih sinova. Bilo je to u skladu s jednom jevrejskom tradicijom, opisanom u Romanceru što će ga u budućnosti koju oni neće doživjeti sastavljati sarajevski profesor Muhamed Nezirović, ali bilo je to i u skladu s istinom vremena, koje su to dvoje ljudi bili savršeno svjesni: život njihovih sinova neće vrijediti ništa, niti će njih dvojica na život imati pravo, ako se istina ne bude širila Sarajevom, šapirografirana strojem Komunističke partije Jugoslavije. Pobijede li laži muftije Al Husseinija i nadbiskupa Šarića, kao i laž onoga koji je bio upisan u ime glavne sarajevske ulice, poglavnika Ante Pavelića, tada više neće biti života za njih.

U srijedu 17. siječnja 1945, u zoru, porodica Foht je razotkrivena. Uhićeni su majka, otac i obojica sinova. Dogodilo se to u vrijeme kada je kompletna ilegalna mreža u gradu bila razotkrivena, provaljeni su ljudi na željeznici, u pošti, na redarstvu, u svim institucijama gdje god ih je bilo. Zasluga je to Vjekoslava Maksa Luburića, generala Hrvatskih oružanih snaga, osnivača mreže sabirnih logora NDH, vrlo hrabrog i savršeno bezosjećajnog čovjeka, razbojnika i demona, koji je stigao u Sarajevo u vrijeme kada je već svima, a naročito njemu samome, bilo jasno da je rat izgubljen. Stigao je da se osveti, da povješa i pokolje sve ono što je u protekle četiri godine konspirativno djelovalo protiv vječne nam Hrvatske i novoga europskog poretka, te protiv Nijemaca, s kojima je Luburić bio u trajnoj zavadi, jer je njegovu narav iritirala njemačka popustljivost i inpersonalnost njihovoga djelovanja, a oni su bili užasnuti Luburićevim otvorenim i vrlo osobnim krvološtvom. Stanovao je u jednoj modernističkoj vili pri vrhu Sepetarevca, a djelovao je u zgradi koju je osobno odabrao, u Skenderija ulici. Birao ju je, kažu, zbog masonskoga znaka izlivenog u fasadi. Htio je osvetiti se Židovima i komunistima baš na mjestu koje im je, kako je imaginirao, bilo dom.

Strijeljanje

Porodica Foht privedena je u zgradu Župskoga redarstva, u ulici koju ti pamtiš  kao Ulicu Boriše Kovačevića. Dan kasnije, dok su ih još ispitivali, stariji sin Ivan skočio je s drugog kata redarstva. U tom skoku, koji je - mislio si tako, dok si stajao dolje i gledao koliko su visoki prozori na drugome katu – trebao biti spas u samoubojstvu, rođena je jedna originalna filozofska estetika. Prvenstveno estetika glazbe, premda je profesor Focht, spomenut ćeš to kao bizarnost, bio prvi jugoslavenski znanstvenik koji je pisao o naučnoj fantastici. Pri tom skoku sedamnaestogodišnjeg gimnazijalca iz Čadordžine ulice, začule su se Goldberške varijacije, u onoj najgenijalnijoj izvedbi Glenna Goulda, koju će profesor Focht svakako upoznati. U matematici glazbe, u njezinim savršenim simetrijama, koje se šire u raskoši katedrala, u onome pred čime kao opčinjeni zastanu i životinja, i lemur širokih očiju, umire se duševni bolesnici, djeca i pingvini, i dragi se Bog začudi – ako je u Boga moguće vjerovati nakon njegovih vjernih slugu Ivana i Amina – kako je čovjek mogao stvoriti takvu glazbu, u njoj se, u toj glazbi, sabralo svo čudo skoka Ivana Fochta, sa drugoga kata, u slobodu.

O tome on nikada nije govorio, a ni pisao. Dosljedno velikim umovima svoje generacije, dosljedno izuzetosti filozofije od argumenata svakodnevnoga svijeta i života, koliko god život mogao biti okrutan i strašan, dosljedno na kraju i svome židovskom podrijetlu, profesor Ivan Focht do kraja je života šutio o skoku s drugoga kata Župskog redarstva u budućoj Ulici Boriše Kovačevića. I prolazio je godinama uz tu ulicu, a možda i niz nju, kao što je prolazio i drugim ulicama kojima su išli njegovi brat, majka, otac.

Odselio se više po kuferaškoj logici – jednom se iz tog grada mora otići, kao što se jednom došlo – nego što je u tom odlasku bilo potrebe da se ne umire s njima na istome mjestu. Iako, pobrinulo se i u Fochtovom slučaju Sarajevo da mu ne uzmanjka razloga za odlazak...

Šarlota i Josip osuđeni su 12. ožujak pred prijekim ratnim sudom Maksa Luburića, i strijeljani. Četrnaestogodišnji Vlatko završio je u transportu za Jasenovac. Ne zna se kako je ubijen. Ili su, možda, i znali oni koji su ga tražili život, pa su se raspitivali. Ali povijest prestaje prije nego što započne takvo raspitivanje, u ime neke ljudske nade da bi slučajem mogao biti živ i da bi se mogao odnekuda pojaviti. Dječak po kojem je nazvana sarajevska dječja biblioteka.

U neka buduća nedoba, kada ni tebe više ne bude tu, a u ime argumenata tradicije, Ulica porodice Foht postat će Čadordžina, kako se zvala i u vrijeme kada su oni stanovali tu. Po Fohtovima će se, istina, imenovati nekakva ulica, na suprotnoj strani grada, negdje podno Zlatišta, na padinama Trebevića, gdje oni nikada nisu svojom nogom stali. Ili možda jest Ivan, kada je išao u gljive...