Ulica Mehmeda Zvone

Kome se pije, neka pije na svoj račun

Visoko, gore pod Hridom, skriva se i vijuga, čas ispod, čas iznad pruge što vodi prema Višegradu, ulica Mehmeda Zvone. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

S pogledom na nju, njene herlave, niske bijele kuće potklobučenih fasada, s krovovima na četiri vode, putnik se oprašta od Sarajeva. Makar putovao samo do Prače i navečer se vraćao, obuzima ga neka čudna, teško objašnjiva žalost nakon što mu pred očima nestane grada. A nigdje Sarajevo na takav način ne zamakne oku i ne iščezne, kao u tih nekoliko minuta, nakon što se lokomotiva sa dva vagona otisne od željezničke stanice na Bistriku. Ta čarolija, što su je nehotice stvorili davni bečki projektanti uskotračne željezničke pruge Sarajevo - Višegrad, putnika je vazda vodila istoj melankoličnoj pomisli da posljednji put gleda grad. Uživao je u svojoj žalosti, bol duše izazvala bi milinu, koja bi ga sasvim obuzela i navela ga da se u se zagleda, pa bi prvih pola sata vožnje, prije nego što kompozicija zastane na stanici Dovlići, pa na Palama i Koranu, sve dok ne stigne do Stambulčića, i vagoni se na popune nekim drugim svijetom, koji nije polazio s Bistrika i nije osjetio kako mu nestaje Sarajeva pred očima, prolazilo u svečanoj tišini, ispunjenoj tek usporenim kloparanjem kotača, te hukom i piskom parne lokomotive.     

Ulica Mehmeda Zvone, koja se uvija i podvlači pod prugu, pa se izvija iznad nje, i zimi i ljeti vonja na karbolineum, kojim se, da ne istrunu, premazuju željeznički pragovi, i na teški i glavoboljni ugljeni dim. U toj ulici visoko nad gradom i nad Bistrikom stanuje, uglavnom, prigradska sirotinja, porodice koje su na tom mjestu, tko zna u kakva davna vremena, zametnule sjeme, nastanili se a da se nikada ne spuste niže u grad. Dolje su išli služiti - ili su, kako će se to kasnije govoriti, išli u službu - kao telali, nosači po baščaršijskim magazama i dućanima, kao ulični polivači i čistači, ili bi, da nikad i ne silaze, radili kao čuvari pruge i pružni radnici, skretničari i ložači na lokomotivi, a bio je jedan Abid Prguda, koji je 1927. završio za mašinovođu, i prvi put provezao kompoziciju sve do Višegrada i nazad. Ali nije dugo ostao pri tom poslu. Vuklo ga je u svijet, pa je napustio službu i ulicu, i otišao u Zagreb. Tamo je radio u tvornici željezničkih vagona, postao je sindikalist, robijao u Lepoglavi. Ustaše su ga 1942. strijeljali u Dotrščini. Nisu ga proglasili za heroja, bit će zato što mu odlazak nikada nisu oprostili. Ako je avanzovao u mašinovođu, trebao je na slavu svog sokaka do vijeka tjerati voz do Višegrada i nazad. 

Ime Mehmeda Zvone ulica je ponijela četiri godine nakon što se Abid Prguda dao u željezničare. Prije toga nosila je neobičan naziv: Hrid okuke. Svečanost povodom promijene imena održana je u organizaciji Gajreta, pa se može pretpostaviti da su gajretovci gradskoj upravi i predložili ovu promjenu. Slavilo se petak na subotu, jednoga svibanjskog dana, u krčmi kod Sadika Jakubovića, na Bistrik stanici. Okrenula su se tri janjca, ali nije se rakijalo, jer ne bi bio red. Kome se pije, neka pije na svoj račun.

Zvone su jedna od tih vajkadašnjih porodica sa Hrida. A Mehmed, rođen 1894, sarajevski srednjoškolac i član Srpske revolucionarne omladine, sudionik đačkih demonstracija, vazda vidljiv i prisutan zaglavio je u jednom od veleizdajničkih procesa, koji su se tokom 1915. vodili širom Bosne i Hercegovine. Suđeno mu je u Travniku, odakle je prisilno odveden u Galiciju. Obukli su ga u uniformu i poslali na front, odakle je dezertirao i bježao u Rusiju. Tamo se priključio Dobrovoljačkoj diviziji, sastavljenoj od Srba, Hrvata i Slovenaca, 18.510 vojnika i oficira, zarobljenika iz austrougarske vojske ili dezertera i prebjega. Mehmed Zvono bio je među 6177 dobrovoljaca zavičajnih u Bosni i Hercegovini. (Po njima iste 1931. ime dobiva Dobrovoljačka ulica) Član je zasebne, muslimanske čete, koja broji 300 vojnika i oficira. U toj četi sudjeluje u bitkama u Dobrudži, nakon čega je četa rasformirana, a ljudstvo je raspoređeno u četiri različita puka. Mehmed Zvono stiže na Solunski front, sudjeluje u borbama, tokom kojih iskazuje zavidno junaštvo. Iznemogao u borbi zarazio se tifusom. Kažu da je umro u bunilu, u bolnici u Solunu, kao veliki junak jednoga doba i jedne države, koja je uznastojala da sačuva uspomenu na njega. Je li zato što je toj državi bilo stalo do njezinih junaka, ili zato da pokaže kako su i muslimani ginuli za državu Srba, Hrvata i Slovenaca, to ostaje nepoznato. 

Državne računice zavazda bivaju nepoznate, o kojoj god državi da se radi. 

U vrijeme kada je Alija Bejtić sastavljao svoju knjigu u Sarajevu su bile žive dvije mlađe Mehmedove sestre. One su mu ispričale da je njihovu veoma siromašnu porodicu sve vrijeme trajanja Velikog rata netko pomagao vrećama brašna i drugim namirnicama, i da nikada nisu saznale tko je to bio. Bejtić spominje taj podatak u bilješci o Ulici Mehmeda Zvone, jer je mislio, što su mislile i njih dvije, da je ta pomoć imala veze s njihovim bratom. Dobro je kada se ne sazna ime dobročinitelja, jer ga se u tom slučaju do kraja života traži. I dok ga tako traže u očima nepoznatih ljudi, u svijetu primijete više dobra nego što ga zaista ima. 

Kada je nastupila NDH Mehmedu Zvoni je oduzeta njegova ulica. Dodijelili su je Hrnjici Halilu, bratu Mujinom, koji s bratom dijeli niz epskih narodnih pjesama, s ponekim erotskim detaljem. Umjesto pravog junaka, koji je pao za državu koja je u međuvremenu likvidirana, ustaše su na uličnu tahtu postavile epskoga junaka, kojim se nova država u behutu zakitila.

Nakon rata metafora se još jednom preokrenula, braća Hrnjica vraćena su u krajišku legendu, a Mehmed Zvono u ulicu u kojoj je nekada živio. To je potrajalo sljedećih pedesetak godina. U tom se vremenu Mehmed Zvono iz uspomene pretvarao u ime, koje je malo kome išta značilo. Njegovo junaštvo bilo je uzaludno, kao što uzaludnim biva svako junaštvo, nakon što vrijeme prođe i zaboravi se tko je za što ginuo. Novi junaci padaju preko starih, nove države sve čine da ponište svaku uspomenu na stare. I tako teče vrijeme, prolaze ljudski životi, vode se ratovi i vidaju ratne rane, povjesničari ispunjavaju svoju misiju tako što svom tom kaosu pridaju neki smisao, stvaraju privid reda, organizacije i cilja, prikrivajući time da je svako junaštvo bilo uzaludno, jer je svaki rat na kraju bio izgubljen.