Ulica Katarine Andrić, majke Ivine

Uz bistričke Basamake

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Bio je to grad koji se obrušava prema rijeci. Istina, može se učiniti i da je bilo drukčije, da je to bio grad koji je rastao u visine, verao se prema vrhovima okolnih brda, širio se poput antičkoga amfiteatera. Ali tako su ga mogli opisati samo oni koji su tu živjeli kratko, putnici, turisti, veziri i visoki predstavnici, nikako oni koji su su se u Sarajevu rađali. Za njih, Sarajevo je bilo grad koji se spušta prema gradu, koji se spušta prema samome sebi, i nije za njih bilo ljepšeg užitka nego kad s proljeća, ili u rana ljetna jutra, silaze niz njegove padine, trče koliko ih noge nose, i stari i mladi, osjećajući u nogama lakoću kakva se ne može opisati ni objasniti nekome tko nije iz Sarajeva, i nije tako nizbrdo silazio, ne misleći o tome da će se istoga dana ponovo uspinjati. Penjanje je muka, a Sarajevo nije nastalo iz muke, kao što ni drugi gradovi nisu iz muke nastajali, te je i zato prikladnije reći da se Sarajevo spušta a ne da se vere.

S obje strane Miljacke, u dijelovima grada koji su nastajali u tursko doba, postoje kameni basamaci. Stube kamenih pragova, široke kao svaka ulica, ili kao potok, načinjene od one fine kaldrme, za koju se kamenovi danas više ne mogu naći. Od stube do stube, dva je do tri koraka, pa izgleda kao da se uz basamake svi penju kao da su starci. Nitko nema tako dug korak, pa da se zamahne, i jednim korakom pređe sa stepenika na stepenik. Nego polako, uz rukohvate od metalnih cijevi, načinjene u novija vremena, vjerojatno između dva svjetska rata. Obično su bojeni u svijetlozeleno, i posađeni su tu, po sredini basamaka, da starcima bude lakše kad idu  uzbrdo, i da se svatko pridrži kad dođe zima i polede basamaci.

Kada zaliju velike kiše, obično u travnju i početkom listopada, nadolazile su vode, nadigli bi se brojni sarajevski potoci, a niz kamene bi se basamake spuštala bujica. Tada bi se razotkrivala graditeljska zamisao davnih turskih urbanista i neimara, koji su na pažljivo odabranim mjestima, tamo gdje nastaju vododerine, gradili široke kamene basamake: mi smo se po njima penjali i spuštali, misleći da idemo ulicom, a išli smo, ustvari, po uređenim i savršeno raspoređenim, dobro temeljenim i uređenim riječnim tokovima. Kad bi pljusnule velike kiše, stube su se tako pretvarale u riječne kaskade, a onaj koji bi na basamake mogao gledati iz suha, sa svoga kućnog prozora, tek tada se divio njihovoj jednostavnoj arhitektonskoj genijalnosti. Vode bi u samo nekoliko godina odnijele svaki, pa i solidno temeljen sokak, koji bi bio sagrađen na mjestu vododerine, a ovi su kameni basamaci trajali stoljećima, nadživivši Otomansko carstvo i Austro-Ugarsku, da bi im tek pred kraj socijalističke Jugoslavije dohakali neki novi, divlji i neuredni ljudi, kada su ih počeli prekopavati i rušiti, pri postavljanju vodovoda, plinovoda, telefonskih linija... Jednom poremećena statika, ili loše zakrpljen jarak, beton koji nije mogao zamijeniti kaldrmu, rasklimani i razlomljeni kameni pragovi, sve je to zajedno dohakalo basamacima, pa su ih potkopale bujice, voda je pronalazila nove tokove mimo strogih vezirskih naredbi, jednostavne i genijalne gradnje, dobroga majstorskoga znanja... Zapravo, basamaci su stradali jer je pod kraj Jugoslavije, kao pred biblijsku apokalipsu, nestalo u ljudima svake svijesti o trajanju, o vremenu dužem od jedne kalendarske sezone, od jednoga ljudskog života ili jednoga izbornog ciklusa... Tako su se kameni basamaci počeli pretvarati u klizišta, koja će neki novi graditelji, nakon što tebe više ne bude u tom gradu, zaustavljati brdima armiranog betona... I to je razlika između umjetnosti i zanata, ali i između civilizacije i komunalnog preduzeća: umjetniku, Turčinu više su vrijedila tri kamena za kaldrmu i jedan kameni prag, nego što će sarajevskom zidaru, početkom dvadeset i prvog vijeka, vrijediti tone armiranog betona...

Andrićeva kuća

Ulicom koja se zvala Bistrik-Basamaci prolazio si samo nekoliko puta u životu. Prvi put, kad ti je bilo dvanaest, Nona te je vodila da vidiš gdje je, na Bistriku, nekada bila Karivanova kuća, pa ste skrenuli uz Basamake. "Vidiš, tu je bio kućerak u kojem je stanovao Ivo Andrić!" A na povratku ti je pokazala krčmu u kojoj je pio Tin Ujević. Svaki put, nakon toga, prolazio si Basamacima smo zato što je tu stanovao Andrić, pokazivao si tu ulicu i to mjesto ženama i muškarcima čijih se imena više ne sjećaš. Dolazili su iz Beograda, Zagreba, Splita, a tebi se činilo da bi im od svega Sarajeva najzanimljivije trebalo biti to osojno i zaklonjeno sirotinjsko sokače, iz kojeg se razvila jedna velika i razgranata životna priča, po kojoj će nas svijet prepoznavati i pamtiti. Ta priča čuvat će Andrićevu Bosnu i Sarajevo, u njoj ćemo se ogledati, u njoj ćemo i živjeti ako stignemo jednom u mjesto svoga progonstva, ili ako Sarajeva jednom više ne bude.

Oni bi bili začuđeni što si ih na to mjesto doveo. Pristojno su potvrđivali tvoje riječi, pristojno se penjali i silazili niz bistričke Basamake, i onda predlagali da se krene na ćevape.

Ovako tu Bistrik Basamake locira Alija Bejtić: "Ulica-stepenište u području Bistrika. Počinje od donje dionice Ulice 6. novembra, vodi kratko na zapad pa se račva u tri kraka: prvi prema zapadu do Ulice Derviša Numića, drugi na jugozapad do Brdo džamija ulice, a treća na jug (nedavno prosječen) duž korita Bistrik potok do Belibegovice, gdje završava kao slijepa ulica." Bez Bejtićeve inženjerske jednostavnosti, teško bi bilo objasniti i opisati taj ubogi basamakli-sokak, jednu od onih rijetkih turskih ulica u Sarajevu koja je, tako se čini, nastala izvan svakoga urbanističkog plana i zakona, onako kako nastaju ciganska naselja i nanosi sirotinjskih potleušica, do kojih ne dopire vezirova riječ ni zakon, ali ne zato što tu žive ljudi koji bi se usudili opirati carskim naredbama, nego su tolika sirotinja da se na njih ne odnosi nijedan zakon. Ovakvih je sokaka i ulica malo u oba Sarajeva, turskom i austrijskom, pa i u onom trećem, jugoslavenskom. Njihova pojava, krajem osamdesetih, i u ona poslijeratna sarajevska doba, više nije bila ni incident, ni oznaka sirotinje, nego još jedna najava apokalipse, propasti jednoga grada i svijeta.

Doseljenje u Sarajevo, odakle mu je starinom bio otac, za Ivu Andrića bilo je poput progonstva iz raja. Stigao je iz Višegrada, gdje je živio kod tetke i tetka, u solidnome činovničkom domaćinstvu, bečkim građanskim životom, usred idilične muslimanske čaršije, koja će ga obilježiti u kulturnom i duhovnom smislu, intenzivnije nego ijedno sljedeće životno boravište. Iz osunčanoga se Višegrada otputio materi, u Sarajevo, na Bistrik, u tu vječno osojnu i neosunčanu, sirotinjsku mahalu, na Basamake, u podstanarski mutvak, gdje je Katarina Andrićeva živjela kao radnica u tkaonici ćilima. Do kraja života, a umrla je 15. prosinca 1925, bit će podstanarka, i često će mijenjati prebivališta, tražeći nešto bolje ili jeftinije, ali uvijek  tu, u istoj ulici, na Basamacima. U toj tuberanskoj vlazi, nezainteresiran za školu, bezvoljan i melankoličan, dječak je počeo pisati pjesme. Dječji pjesnički svijet u pravilu je vrlo jednostavan: između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između lijepog i ružnog, raja i pakla, Višegrada i Sarajeva... Ovaj grad, zavoljet će mnogo kasnije, kada već bude od njega daleko, i nekoliko će puta započinjati svoj veliki sarajevski roman, ali za razliku od travničkoga i višegradskog, neće ga napisati. "Kuća na osami" bit će stilski eksperiment, bez konačnog cilja. Saga o Pamukovićima, koja je mogla biti neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih, ostala je u naznakama, i u nekoliko veličanstvenih pripovjednih cjelina - među kojima je najvažnija "Mara milosnica", dok je "Omer paša Latas", ta desetljećima sklapana romaneskna cjelina, poluzgotovljen rukom vještog priređivača, ali da svejedno ne možemo zamisliti kakav bi, doista, bio roman o Latasu, e da je Andrić za njega imao vremena i snage. U svakoj od tih knjiga, i u većini svojih sarajevskih priča, o Sarajevu Andrić pripovijeda u fascinaciji, kakve, recimo, nema u njegovim beogradskim pričama. Mirio se u sebi s gradom, koji ga je kao dječaka dočekao sirotinjom, vlagom, mrzovoljom i hladnoćom. Nije Sarajevo bilo krivo za svoju sirotinju, a ni za to što je u životu i imaginaciji jednog djeteta bilo neusporedivo s Višegradom. O onom Sarajevu govorimo, a ne o ovom koje Ivu Andrića proglašava mrziteljem i ljudožderom. Ono Sarajevo od njega, Andrića, većega pisca nije imalo, dok ovo Sarajevo za svoga počasnog građanina, valjda umjesto svih Hrvata katolika koji u tom gradu više ne žive premda su se u Sarajevu rodili, izabire jednoga Ivu Banca. Koji, na žalost naše književnosti, nije fikcionalni lik, nego je lako pokretni kvintal ljudskoga mesa, što proizvodi stanovite misli i ideje.

Mycobacterium Tuberculosis

Ali tebe se, kao ni Andrića, taj nimalo ne tiče, jer, srećom, ne živite u istome vremenu, ne dišete u istom Sarajevu... U Bančevom Sarajevu čast vam je ne biti.

Na Basamacima, "s tim vlažnim prizemnim sobičcima na Bistriku", piše Miroslav Karaulac "počinju i prva Andrićeva poboljevanja na plućima". Klica koju je nosio u sebi, mycobacterium tuberculosis, bila je u njemu zavještana od predaka, i tek formalno pokupljena, u Višegradu ili u Sarajevu, sasvim je svejedno. Kako je  dvadesetih godina prošloga stoljeća pisalo u prvim popularnim priručnicima za borbu protiv tuberkuloze, koji će kasnije biti provedeni kroz procedure Škole narodnog zdravlja, slavnoga Andrije Štampara, myobacterium tuberculosis živi tiho u devet od deset svojih nositelja, i nikad se ne razvije u bolest. Andrićeva je tuberkuloza buknula u Sarajevu, razvijala se u Zagrebu, gdje je prvi put "bacao krv", i ponizno molio Tugomira Alaupovića da ga iz Zagreba izbavi. Od bolesti se, desetljećima prije izonijazida i ritampicina, liječio po Sloveniji, hladnim planinskim zrakom, i na moru, na Braču, pa u Herceg Novom, gdje će, kao nobelovac, sagraditi prvu i zadnju kuću u svome životu. Na kraju, samo od svoje će tuberkuloze Ivo Andrić, vjerojatno, biti izliječen. Ostat će mu ožiljci na plućima ("sjene" na rentgenu, kako su nekad zabrinuto govorili pacijenti, pri povratka s Podhrastova), i sve one, obično u ranom djetinjstvu pokupljene bolesti, koje se nikada ne izliječe, i koje u slučajevima velikih pisaca i umjetnika stoljećima nadžive bolesnika.

Ivo Andrić bio je živ kada je 1973. Alija Bejtić u "Ulicama i trgovima Sarajeva" ovako pisao o povijesti njegove ulice: "Saobraćajnica se razvila u turskom periodu kao sokak na području dvije tamošnje mahale: Čokadži hadži-Sulejmanova, zvana Za beglukom, te Kadi Hasan-efendijina, zvana Brdo-džamija, obadvije nastale polovinom 16. vijeka. (...) Ulica je u prošlosti nekoliko puta mijenjala oblik imena: Basamaci čikma, Bistrik-basamaci čikma, Bistrik-basamaci, od god. 1921. samo Basamaci, a od oslobođenja opet Bistrik-basamaci"

Kakve li samo pažnje prema riječi i imenu, kao da je Bejtić to učinio u slavu pisca. Ili je, možda, na piscu što je ljude učinio tako pažljivim prema riječima. Pametnim, kakav je bio Alija, sin Begijin, nakratko, dok je još bilo onog Sarajeva. A onda se niz Basamake spustila strašna bujica, pa ga otplavila u Miljacku, iz Miljacke u Bosnu, iz Bosne u Savu, u Dunav, u Crno more...