Ulica Fuada Midžića

 Šaka za Božji ekser

Ulica Fuada Midžića izvire iz ulice Zaima Šarca kod ulice Moše Pijade, i teče istočnom stranom bolničkog kruga, sve dok slobodno ne nastavi Koševom, uz naselje privatnih kuća i stambenih novogradnji, do svog uvira u veću, širu i važniju ulicu Hasana Brkića. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

S ulicama Stjepana Tomića sa zapadne, Marcela Šnajdera sa sjeverozapadne i Moše Pijade s jugoistočne strane, ulica Fuada Midžića obilazi bedeme najupečatljivije sarajevske urbane cjeline: bolničkog kompleksa Koševo. Zamišljen, zapasan i projektiran u austrougarska doba, ovaj možda i najambiciozniji graditeljski projekt habsburškoga imperija u ovom gradu svojom potencijalnom veličinom nadilazi ne samo mjerila onodobne turske kasabe nego i mjerila naraslog i prenaseljenog socijalističkog Sarajeva u vrijeme njegove najveće moći, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Takav bolnički kompleks Austrija nije gradila ni u Zagrebu, ni u Ljubljani, niti u jednom gradu južno od Beča. Arhitektonska zamisao i danas impresionira: konzervativno projektirane, ali vrlo solidno građene, tipske bolničke zgrade okružene bujnim zelenilom, stablima i grmljem zasađenim prema svim pravilima nenadmašne bečke vrtne arhitekture. Bio je to jedan veliki park, vjerojatno jedan od većih u imperiju, sa širokim asfaltiranim stazama i mnoštvom klupa, usred kojega su, prema vrlo strogom urbanističkom planu, koji će biti prekršen tek nadogradnjama u najnovija socijalistička doba, nicale bolničke višekatnice, koje visinom nisu nadmašivale okolno drveće. Čak i u tvoje vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih, kada si barem jednom tjedno zalazio među bolničke bedeme, da obiđeš oca na poslu i uzmeš džeparac, bolnica u parku izazivala je strahopoštovanje i divljenje. Ali i snažan dojam o prelasku granice. Čim bi minuo pored portira, koji je stolovao u porti na glavnom ulazu, iz ulice Moše Pijade, nalazio bi se u inozemstvu. Pritom, to inozemstvo nije podrazumijevalo puki prelazak iz jedne države u drugu. Bilo je to svojevrsno metafizičko inozemstvo, svijet u kojemu se vrijednosti tijela i duše drukčije mjere nego u svijetu iz kojega si stigao. Krug bolnice Koševo se prema Sarajevu odnosio onako kako se Vatikan odnosi prema Rimu. Bilo je to središnje mjesto duhovnosti ovoga grada, izdvojenije od svih gradskih džamija i crkava, gdje se dolazilo Bogu na istinu, u najdoslovnijem smislu riječi.

Što je Austrijance navelo da u Sarajevu grade baš toliku i takvu bolnicu?

Osim što su zamislili da se tu liječe ljudi iz najvećeg dijela Bosne i Hercegovine, od Ključa, Jajca i Livna sve do Goražda, Foče i Višegrada, od Doboja, Modriče i Tuzle sve do Pelješca, Trebinja i Dubrovnika, možda je na veličinu i vrstu koševskoga bolničkog kompleksa utjecala njihova impresioniranost zdravstvenim stanjem zemlje na čiju su okupaciju 1878. bili nagovoreni od europskih sila, da bi je lakomisleno i na vlastitu štetu 1908. i anektirali, nakon što su je dobrano izgradili. Kao zapuštena i skoro hermetički zatvorena, granična pokrajina Otomanskog carstva, bez gotovo ikakve zdravstvene i higijenske službe - osim one koju su vršili, obično u korist, ali katkad i na štetu narodnoga zdravlja, domaći franjevci - Bosna i Hercegovina bila je leglo najnevjerojatnijih boleština. Dok je ostatak Europe, uključujući i Carigrad te bogatije dijelove Turske, ulazio u zdravstveni i higijenski dvadeseti vijek, Bosna i Hercegovina je u medicinskom smislu bila duboko u srednjem vijeku. Od infektivnih bolesti, tifusa, kolere ili smrtonosnih infekcija novorođenčadi, te zastrašujućih epidemija velikih i malih boginja, strašnije su bile hereditarne bolesti, s kojima je domaći svijet bio na takav način srođen da ih u pravom smislu riječi i nije doživljavao kao nekakav odmak od zdravog stanja. Ono najstrašnije i najzagonetnije s čime su se Austrijanci susreli bio je: endemski sifilis. 

Endemski sifilis u Bosni 

Onaj tko bi napisao povijest endemskog sifilisa u Bosni, vjerojatno bi time napisao i najvjerodostojniju povijest Bosne, njezinih praznovjerica i zatucanosti, njezine vjekovne zatvorenosti i odbojnosti prema svemu što je novo, drukčije i strano. Za razliku od veneričnog sifilisa, ova se bolest ne prenosi spolnim putem, iako ga izaziva ista bakterija (treponema pallidum), nego do zaraze dolazi specifičnim oblicima društvenih kontakata kakvi postoje unutar obitelji ili plemenske zajednice: ljubljenjem, spavanjem u zajedničkoj postelji, upotrebom zajedničkog pribora za jelo... Obično do infekcije dolazi u djetinjstvu, ali za razliku od veneričnog sifilisa, čiji simptomi ubrzo bivaju vidljivi golim okom, endemski sifilis se sporo i pritajeno razvija, sve dok ne bukne u trećoj i konačnoj fazi svakog sifilisa nazvanoj syphilis destructiva, kada se bolesnik, naprosto, počinje raspadati.

Drugi način prenošenja endemskog sifilisa istovjetan je kao u veneričnom sifilisu: djeca zaraženih majki rađaju se već bolesna. To je syphilis connatalis. Austrijance je zaprepastio broj sifilističkih bolesnika u Bosni, naročito u njezinom središnjem dijelu, te u tuzlanskom kraju i Podrinju, ali još više od toga način na koji se domaći svijet prema tome odnosio. U početku ih je bilo nemoguće liječiti jer nisu bili ni svjesni svoje bolesti. Nedaće su pripisivali urocima, sihirima, obiteljskim prokletstvima, lošoj državnoj upravi, komšijskoj zavisti... Da bi se bolest iskorijenila, bilo je potrebno promijeniti tim ljudima pogled na svijet, modernizirati Bosnu, izvesti je iz srednjeg vijeka. Sociomedicinska operacija kojoj su pristupili austrijski liječnici u Bosni vjerojatno je i najveći takav medicinsko-prosvjetiteljski, ali i medikamentozni zahvat u suvremenoj europskoj povijesti, koji je, pored svega drugog, zadirao u osjećaje samopoštovanja i intimnog srama kod bosanskih muslimanki i muslimana. Naravno, nije endemski sifilis bio samo muslimanska bolest, bili su njime pogođeni i katolici i pravoslavni, ali u ponešto manjoj mjeri. Zašto? Vjerojatno zato što su živjeli u otvorenijim i rasutijim zajednicama i bili su, pogotovo nakon 1878, znatno pokretniji. Prosvjetitelji u bijelim mantilima - čija se imena u bosanskoj povijesti spomenu rijetko i u fusnotama - osim što su ljudima morali objasniti prirodu njihove bolesti, morali su ih nagovoriti na promjenu higijenskih navika, koja je, recimo, podrazumijevala i manji stupanj bliskosti između srodnika i ukućana. Kako ljude nagovoriti da ne jedu iz istog sahana i iz iste tepsije?

Borba protiv endemskog sifilisa, koja ozbiljno započinje posljednjih godina devetnaestog stoljeća, potrajat će kroz cijelo razdoblje Kraljevine Jugoslavije i nastaviti se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada će Nijemci biti tako zgroženi bolešću - a možda i uplašeni da se ne zaraze - da su ustašama naložili, ili su bili suglasni s tim, da zagrebački liječnici židovskoga podrijetla budu odaslani u Bosnu gdje će liječiti narod od sifilisa. Mnogi su slavni medicinari tako spasili glavu, o čemu postoji niz zanimljivih znanstvenih i memoarskih članaka, ali najzanimljiviju knjigu te vrste napisala je poljska liječnica Bronislawa Calczynska Prašek, koja u Memoarima jedne liječnice i drugim spisima, objavljenim 1997. u Zagrebu, piše kako je 1915. s mužem Emilom, također liječnikom, došla u Sarajevo i u Bosnu, gdje će se baviti endemskim sifilisom. 

Ova će bolest biti konačno potisnuta tek nakon Drugoga svjetskog rata, iako će se još ponegdje viđati njene posljedice. Iz ranog se djetinjstva sjećaš jednoga hadžije koji bi svakodnevno išao Abdićevom, jer je negdje tamo stanovao, uvijek s fesom na glavi, ili ahmedijom. Plašio si ga se, jer nije imao nos. Bila je to jedna od onih karakterističnih posljedica sifilisa, kakve se viđaju na fotografijama u medicinskim enciklopedijama i leksikonima. Sasvim je malo vjerojatno, ili je posve nevjerojatno, da je hadžija kojeg i sad, ako zatvoriš oči i dobro se zagledaš, vidiš s prozora dnevne sobe na Sepetarevcu, bolovao od veneričnog sifilisa. Starodrevan i uspravan daleko je on od svijeta razvrata dok se svakoga dana u isto vrijeme vraća iz džamije.

Je li strah da nikada neće biti izliječene sve bosanske bolesti Austrijance naveo da zapasaju onoliki bolnički krug, ograde ga lijepom secesijskom ogradom i pretvore u bolnički park? Može biti da jest.

Ulicom Fuada Midžića išlo se sa strepnjom od onoga što je s druge strane ograde. Odozgor, od Koševa, spuštaju se žene s cekerima, u kojima su ponude za bolesnike i darovi za njihove liječnike. Gospođe u crnini, s čvrstim hladnim trajnama, po čijoj se strukturi i obliku prepoznaju stroge stare katolkinje, kreću u obilazak svojih muževa, mahom kuferaša, koji su se do kraja istrošili u četrdesetogodišnjem irgetu po školskim učionicama, kancelarijama i na gradilištima, a zdravlje su konačno ostavili, da ga više nikad ne pronađu, po sarajevskim birtijama. Donose im kuhanu hranu u starim ali uščuvanim austrijskim manjerkama, u šarenim termosima i posudama za izlete načinjenim od rostfraja, koje se, kao babuške, sklapaju jedna u drugu, i u njima se može ponijeti jedan raskošan građanski ručak. Vjeruju, nesretnice, da će ih tako ozdraviti. Ili ne vjeruju, nego čine ono što je i red da zdravi učine bolesnima, dok tako žure, zabrinute i pomalo ljutite, niz ulicu Fuada Midžića, prema glavnom bolničkom ulazu.

S desne strane ulice su kuće i već oronule stambene višekatnice, građene ranih šezdesetih, s čijih se viših prozora vidi širina bolničkog kruga. Kao dječak s jezom zamišljaš taj pogled. Da tu stanujete, dane bi provodio uz prozor, gledao ljude u pidžamama kako šetaju po parku i kriomice puše, kola hitne pomoći iz kojih umiruće iznose na nosilima, možda bi vidio i ono što se događa u bolnici, kroz niska prozorska okna, koja su u bolničkim prizemljima dopola prebojena u bijelo, e da se ne vidi što je unutra. Liječnika se plašiš, ne želiš biti bolesnik u bolnici, ali bi da sve to vidiš i da mračno uživaš u tom pogledu.

Bolnica ostaje za leđima, i pruža se Koševo

A onda se najednom bolnica gubi. Stiže se do jednog od dvaju (ili ih, možda, ima tri?) pomoćnih ulaza. Čini ti se da je tu negdje i mrtvačnica, iz koje mrtvi izlaze oni koji su na glavnu kapiju ulazili živi. Tu se, nakon što zaokruži najuži, sjeverni kraj bolničkoga kruga, spušta kratka ulica Marcela Šnajdera, koja spaja duge ulice Sjepana Tomića i Fuada Midžića.

Bolnica ostaje za leđima, i pruža se Koševo, široko i ravno, nagnuto prema stadionu, jedan od najpovršnije urbaniziranih dijelova onovremenog Sarajeva. Takav utisak stvara i njegova preizgrađenost iz različitih povijesnih i društvenih epoha. Opstaju još uvijek, oronule, ruševne i polegle, ladanjske kuće davnih dokonih Sarajlija iz kasnih turskih doba, u kojima živi najgora koševska sirotinja. Bolje se drže austrijske vile za odmor, stiješnjene između novogradnji, koje kao da niču kao posljedica neke gadne bolesti, koja nagrdi lice grada kao što sifilis nagrdi čovjeka. Tu radne organizacije naručuju višekatnice, sa stanovima koje će dodjeljivati svojim radnicima, prema precizno načinjenim stambenim listama.

U jednu od tih zgrada, nisi zabilježio pod kojim uličnim brojem, sedamdesetih useljavaju radnici Centrotransa, najvećega poduzeća za cestovni prijevoz putnika u Bosni i Hercegovini: vozači na duge ture i kondukteri, bujni drumski svijet, koji je godinama živio na relacijama Sarajevo - Mostar - Ploče, Zagreb - Banja Luka - Sarajevo, Sarajevo - Tuzla - Beograd, i vrijeme je da se napokon smiri i skući. Uz njih useljavaju se mehaničari iz Centrotransove radionice, čistačice, šalterske službenice i računovotkinje, koje je mašila velika putna avantura, i drukčiji im je pogled na svijet, sužen na sarajevsku kotlinu, koja s Koševa više i ne izgleda tako uska. Širi je svijet koji se otamo vidi, nego ako se gleda s Bistrika, Mejtaša, Sedrenika.

Centrotransova zgrada ima svoju lokalnu legendu, koja se od useljenja širi po haustoru i stubištima, i prenosit će se sljedećih dvadesetak godina, s generacije na generaciju, sve do početka rata, kada sve sarajevske legende odlaze na konačnu reviziju i u zaborav. Priča se, naravno, prenosila i onima koji tu ne stanuju, širom Sarajeva, i po Centrotransovim autobusima, a ti si je čuo od šofera Salema, onako golemog i oznojenog, u plavoj službenoj košulji, kada si se posljednji put vozio autobusom. Bilo je to 1998. na relaciji Sarajevo - Mostar-Ploče, u neka ljetna doba, vjerojatno je bio kolovoz, autobus je stao iznad Jablanice, da putnici predahnu i da majstor i njegov pomoćnik založe janjetine s ražnja. Salem te prepoznao, pozvao za svoj stol, i zamolio te da ga saslušaš, jer ima nešto da ti ispriča, a ti ćeš već znati što ćeš s tim. On s krajem godine odlazi u penziju, pa će on i stara za kćerkom i unucima u Kanadu, a tamo, bezbeli, nikoga neće zanimati ono što on ima za priču. Za priču ima cijeli svoj život, i trideset i sedam godina na otvorenoj cesti, ali sve to će preskočiti i ispričati ono što ima o zidaru Šimi Karliću, zvanom Šaka, a ti neka mu kažeš je li moguće da je sve to istina. I neka s pričom učiniš što treba.

Priča šofera Salema

Do danas niti sam iskoristio, niti zapisao priču šofera Salema - koja se kao legenda širila Centrotransovom zgradom - pa je donosim onako kako sam je i upamtio, uz sve rizike da nehotice ponešto i nadodajem. Drugi su legendu nadograđivali, pa neka to i ja na njezinom kraju učinim, i neka ovo mjesto bude dostojan grob za legendu.

Šimo Karlić Šaka zidarski je zanat izučio u Foči, gdje je robijao zbog ubojstva. Koga je i kako ubio, to se ne zna. Rodom negdje od Kaknja, iz obitelji narodnih neprijatelja, osuđenih, pobijenih, nestalih na kraju onoga rata, ni po čemu on, na pogled, nije bio izuzetan. Ali samo na pogled. I to onaj prvi. Srednje visine, sitnije građe, prosijed, sjedio je i ruke stalno zavlačio negdje ispod stola, kao da ih sakriva. A one su mu, ruke, tačnije šake, na pogled izgledale obično. Ni veće ni manje nego u drugih zidara, ali sive, kao da je šakama zamijesio cimentu, pa ih zaboravio oprati. Tko ima bolje oko, i nije mu mrsko zavirivati, primijetit će i da te sive šake nisu ispucale kao u drugih zidara, nego su nekako glatke, kao u djeteta. Ili u odstajala mrtvaca. 

Ali koga bi bilo briga, i tko bi zagledao Šimu Karlića u njegove šake, da nije bilo onoga poslije.

U vrijeme kada je Centrotransova zgrada bila napola gotova, i na red je došla fasada, tokom pauze za marendu radnici su se uz hljeb, parizer i pivu prepirali koji bi među njima trebali montirati skele. To je posao za šegrte i početnike, ne za prave zidare, majstore i veterane. A kako to već biva, svi su se predstavljali kao majstori i veterani.

Je li netko Šimi nešto prigovorio, jesu li znali da je zanat učio u zatvoru, pa su mu na taj račun nešto predbacili, neće se saznati, tek Šimo je u jednom trenutku ljutito poskočio, vičući - dobro, ja ću, jebem li vam onu mater koja vas nije rodila! - i krenuo da će sam podizati skele. Prije nego što će spajati konstrukciju od metalnih cijevi, pošao je da zakiva daske po kojima će se hodati po skeli (takozvane podnice). Gdje je čekić?, dreknuo je, a kada je vidio da nema čekića, nego bi trebalo po njega ići u kontejner, uzeo je onaj najveći čavao, postavio ga uz dasku i udario po njemu golom šakom. Jednom, dvaput, triput, i četvrti put samo da potvrdi da je čavao zabijen. U tom se trenutku čuo onaj zvuk kad čovjek udara šakom o stol, zvuk kosti obložene mesom, tetivama i kožom, koja udari o drvo. Ali ona prethodna tri udarca, kojima je zabijao ekser u dasku proizvela su zvuk u kojem kao da je postojalo nešto neljudsko. 

Šofer Salem, njegove riječi dobro pamtim, zvuk zabijanja čavla golom šakom prispodobio je zvuku koji bi proizvelo udaranje golom janjećom glavušom o taj isti ekser. Upamtio sam to, jer mi se poređenje učinilo posve krivim: na taj način, udarajući glavušom o glavu debelog zidarskog čavla, ne bi se čavao zabio u dasku, nego bi se onom tupom stranom zabio u glavušu. Eto što ponekad učine okolnosti u kojima se čovjek zatekao, i kako se iz subjektivnosti grade sipljive i nesolidne, kao da su od krečnjaka, metafore. Našao se tako majstor, gospodar svih autobusnih sudbina, kako nad Jablanicom glođe janjeću kost, pa mu se učinilo vjerojatnim da glavušom može zabiti ekser u dasku. Ne može to. Da može, ne bi ni bilo čuda u tome što je Šime Šaka u tri udarca zabio čavao u zidarsku dasku, a četvrtim ga potvrdio.

Zidari su šutjeli. Nitko da riječ progovori, pivu da srkne ili da flašu spusti na zidić, nitko da učini išta što bi moglo proizvesti zvuk. Jer bi svaki zvuk u tom času bio ruganje zvuku šake koja zabija čavao. Čudu se rugaju samo oni koji mu nisu prisustvovali, ili ga po oskudnoj pameti ne razumiju. Misle da je nekakav trik u pitanju, da bi sami mogli tako. Ili da je Šimo uvježbavao šaku: tko zna koliko mu je trebalo prije nego što je bez čekića zakucao prvi ekser.

Legenda kvari priču. Legenda nastaje iz pretjerivanja, a svako je pretjerivanje suprotno čudu. Tako bi bilo pretjerano reći da je Šimo Karlić Šaka podigao skele i sastavio podnice, tako što je svaki Božji ekser zabio golom šakom. Ali nije bilo tako. Netko je bez pitanja i pogovora potrčao i donio čekić iz kontejnera. Isto tako bez pogovora, svi su se ostavili piva i podjebavanja, i šutke prionuli poslu. Nisu se uplašili Šime Karlića - ne, to bi svakako bilo pretjerano reći - ali su od tog trenutka na njega gledali sa strahopoštovanjem, i samo tako su izgovarali njegov nadimak: Šaka. Svečani osjećaj od tog popodneva, koji će se širiti njihovim životima, i obilježiti Centrotransovu zgradu kada se u nju usele stanari, i pratiti je sve do kraja njezine žive povijesti, u vezi je s jednostavnom ljudskom spoznajom čuda. Oni su bili čudu prisutni, pa su se tako trebali i ponašati. Poput ljudi koji su gledali kako Isus oživljava Lazara.

I to je, zapravo, sve. Dalje nema, rekao je šofer Salem prije nego što smo nastavili prema Mostaru. Ili ima: pogledaj ovu šaku. Imao je krupnu ruku, koja bi, položena na volan, ulijevala sigurnost i najplašljivijim putnicima Centrotransovih autobusa. Otkad sam se uselio u tu kuću, a prošlo je od toga dvadeset i nešto godina, meni svako malo dođe da pokušam učiniti isto što i on. Uzmem ekser, iznesem dasku na balkon i... I šta? Ranjavam se ko neka budala. Plačem k'o dijete. Plačem zato što me boli, zato što svaki put razvalim ruku, raskrvarim ovu šaku koja je, možda, i triput veća od šake tog Šime Karlića, a da ekser ni ne načne dasku. Ama ni traga u njoj ne ostavi. Zašto to radim? Zato što mi se od priče učini da i ja mogu. A ne mogu, brate, ne mogu pa ne mogu. I budi siguran da tako čine i drugi, oni zidari, ako su još živi, i muški stanari zgrade koju su sa Šimom Karlićem podizali, a ne bi me začudilo ni da poneko svojeglavo i muškobanjasto žensko - ima ih takvih u ulazu - također pokušava istu stvar. I još nešto da ti kažem: jedva čekam da odem unucima u Kanadu i da sve ovo zaboravim.

Priprijetio mi je da dobro pripazim što ću s ovim što mi je ispričao. Pa onda tako i ja tebi govorim: pripazi dobro! I tako priča neiskorištena stoji sve ove godine. Nemaš što s njom. Ništa se na njoj ne da sagraditi. U čudo kao u močvaru sve potone, i ništa se na čudu ne održi.

Ulica Fuada Midžića jednom će, u dalekoj i neželjenoj budućnosti, promijeniti ime. Postat će ulicom Asima Ferhatovića

Da li bi sad, ovog trenutka, 14. svibnja 2015. godine, u 7 sati i 35 minuta, malo pred sumrak, kada bi te iz hotelske sobe u Puli prebacilo u Sarajevo, u ulicu Fuada Midžića, tamo gdje se ona susreće s ulicom Marcela Šnajdera, pa te pustilo da hodaš od bolnice prema stadionu, da li bi mogao pronaći tu Centrotransovu zgradu, ili je i ta ulica za tebe strani svijet, Bombaj i Kalkuta? Ulice iz romana, iz pripovijetki, eseja i narativne građe, od kojih je sačinjen ovaj plan grada, ne poklapaju se s ulicama stvarnoga grada. Što vrijeme više prolazi, sve si više sklon sjećati se nečega što se nije dogodilo.

Ulica Fuada Midžića jednom će, u dalekoj i neželjenoj budućnosti, promijeniti ime. Postat će ulicom Asima Ferhatovića, velikog nogometaša iz sredine šezdesetih, kojemu je grupa Zabranjeno pušenje posvetila jednu od svojih najboljih pjesama. Ustvari, nije bila posvećena njemu, Hasetu, nego jednom drugom, važnijem čovjeku, mnogo zvučnijeg imena. Ali kako se pjesma o tom junaku nije mogla napisati a da ne bude sentimentalna i udvorička na način onih pjesama s omladinskih radnih akcija, tako je adresat posvete promijenjen. Kombinacijom nekoliko stilskih figura, ironije, litote i metonimije, postignut je začudan efekt, i nastala je najljepša pjesma o Titu, od tolikih koje su sastavljane nakon njegove smrti. Bila je to i posljednja pjesma o Titu napisana u Jugoslaviji. S njom je uminula ljubav za najvećeg sina naših naroda i narodnosti, koji će uto prestati da budu naši. 

Ironija je opasna, čak i kada se koristi u najplemenitije svrhe, litota je uzaludna lukavost uma, metonimija dječja igra s vatrom, tako da je pjesma Zabranjenog pušenja shvaćena bukvalno. Rasule su se stilske figure, slava jednog junaka prenesena je na drugog. Asim Ferhatović Hase uzrastao je do mitskih razmjera i do nacionalnog simbola, pa je u vrijeme s kraja ove povijesti ulica Fuada Midžića izgubila svoje ime. Autorska ekipa Zabranjenog pušenja - uključujući i pridruženog člana grupe, pjesnika vedre autoironije E.J.K-a - stanovala je u ulici Fuada Midžića. Danas ne stanuju više. Osvetila im se vlastita poetika. 

Fuad Midžić inženjer je kemije i antifašist. Uhićen 9. travnja 1942. u Sarajevu,  nakon mjesec dana isljeđivanja, osuđen je na tri godine zatočeništva u logoru Jasenovac. Tamo stiže 7. svibnja, i ostaje petnaest mjeseci. Triput ga izvode na likvidaciju, triput mu je malj visi nad glavom. Život mu spašava to što je kemičar, a kemičari su u Jasenovcu prijeko potrebni. 

Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha - jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta - tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna. 

Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.

Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičar. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od svih njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)

Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: "Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije." Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti. 

Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.

Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se  posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.

A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.