Ukleti dvorac u Han-Pijesku

Telefonski putopis po okolici Sarajeva, prema imeniku za 1941.

Vareš je pred rat imao devet telefonskih priključaka, pet službenih (Zadruga državnih službenika, Žandarmerijska stanica Droškovac, Opština, Sreska ispostava i  Šumska uprava) i četiri privatna. Kraljevinske institucije, kancelarije, udruženja i službe uglavnom su tipske, ponavljaju se od čaršije do čaršije, varoši do varoši, pa danas po telefonskom priključku možemo s priličnom pouzdanošću znati u kojim su mjestima postojale žandarmerijske stanice, seoske ili radne zadruge, stanice za otkup voća, povrća ili duhana... 

Piše: Miljenko Jergović za  Radiosarajevo.ba

Zanimljiviji su privatni pretplatnici, vlasnici malih obrta, trgovci, činovnici, jer se iz njihovih imena i prezimena da rekonstruirati nacionalna i socijalna struktura mjesnih elita. U Varešu su, tako, sa svoga broja telefonirali hadži Mujaga Saletović i sinovi, koji su u Čaršiji, na broju 23, držali trgovinu željeznom robom, Mustafa Hasanagić, trgovac mješovitom robom, te "Šišić Vejsila sinovi", "trg. mješovite robe, rezane i tesane građe", u Čaršiji 4, i "Šišić Mustafe sinovi", "trg. mješovite robe i pilana".

A u Vareš-Majdanu, uz "Jugoslovenski čelik a.d.", koji je imao dva priključka, i  Nabavljačku zadrugu državnih službenika s jednim, svoj je telefon imao i Vinko Obrdalj - Tomić, trgovac.

Vareš je bio tihi, i pomalo zatureni industrijski gradić, orijentalna kasaba na koju je nalegla teška industrija.

Visoko - dobrostojeća čaršija

Visoko je bilo i veće, i razuđenije u socijalnom, vjerskom i nacionalnom smislu. Uz pet javnih institucija i dvije vjerske (Franjevački samostan i Franjevački konvikt), te dućan s obućom Bata, telefonski priključak imalo je četrnaest građana. Muslimani: braća Saračevići, trgovci iz Aleksandrove bez broja, Mehmed Zlatar, koji je držao Narodnu apoteku u Aleksandrovoj 6, Ahmed Karavdić, trgovac, Hilmija Karamehić, "trgovac za želj. stanici", Esad Oruč, trgovac u Nikole Pašića ulici, Šačir Sirčo, trgovac na Sajmištu, Ibrahim Handžić, trgovac u Aleksandrovoj bez broja, te doktor Hajrudin Džananović, liječnik iz Mulagića ulice. Kršćani: Filip Bohaček, koji je držao apoteku u Mulagićevoj, Živković Radoslav, trgovac iz Nikole Pašića, doktor Vinko Miholji, advokat iz Oručeve ulice, Damjan Plavšić, trgovac iz Nikole Pašića ulice, Dionisije Plavšić, trgovac iz iste ulice, te Manojlo Popić, trgovac sa Sajmišta.

Ako je suditi po telefonima, predratno je Visoko bilo dobrostojeća trgovačka čaršija, s advokatom i privatnim liječnikom, nacionalno mješovita, ali bez ijednog Jevreja s telefonom. Iz toga se ne mogu izvlačiti zaključci, osim da se, možda, visočka čaršija u dvadesetom stoljeću drukčije formirala nego sarajevska (u Sarajevu je jevrejskih trgovaca, zanatlija, obrtnika, činovnika, liječnika, advokata s telefonima kao u kakvom Lavovu, Krakovu, Vilnu...). Osim apotekara Bohačeka i advokata Miholjija nema uglednika iz čijih bismo prezimena mogli iščitati kuferaško podrijetlo. Nijednoga trgovca ili obrtnika. Trgovci ako nisu muslimani, onda su pravoslavni. Katolici su u slavnoj visočkoj gimnaziji, oko konvikta i samostana. U telefonskom imeniku, oni su pamet, memorija i živa kultura Visokoga pred 1941.

Zenica - industrijsko središte

U Zenici je pedeset jedan pretplatnik s pedeset tri telefonska priključka (Uz mljekara Jovanovića, i Kazneni zavod ima dva broja: kod portira i kod direktora. Zanimljivo, ulica u kojoj je Zavod, dakle zatvor, nosi ime po Nikoli Pašiću. Tako kada pišete zatvorenicima, svojoj braći, sinovima, muževima, obraćate se uspomeni ovoga srpskog političara.) Uz trideset jednu javnu i državnu instituciju, tvornicu ili koncern, telefonski priključak ima i dućan Bata u Kralja Petra ulici, te dvadeset građana. 

Muslimani: Sadik Avdić, voćar iz Kralja Petra ulice, Kasim Agačević, trgovac iz iste ulice, u kojoj svu trgovinu s telefonom ima i Bahtija Arnaut, Ejub Gradinčić (kojemu zanimanje nije precizirano, pa se da pretpostaviti da mu je telefon u stanu), također iz Kralja Petra, Bajro Halilović mesar, iz iste ulice, hadži Salih Šestić, trgovac, također iz Kralja Petra. (Začudo, svi zenički muslimani koji su pred 1941. imali telefon poslovali su ili živjeli u istoj, Kralja Petra, ulici.)

Kršćani: braća Šaranović, trgovci iz Kralja Petra ulice, Karlo Verosta, industrijalac iz iste ulice, Aleksandar Jevtović, trafikant iz Kralja Petra, Ilija Jovanović, pekar iz Ulice fra Grge Martića, još jedan Ilija Jovanović, mljekar iz Ulice fra Grge Martića, koji ima i kućni telefonski broj, doktor Zdravko Jeftanović, liječnik iz Vojvode Putnika, doktor Bruno Novak, liječnik iz Fra Grge Martića, doktor Ivan First, liječnik iz Školske ulice, u kojoj stanuje i telefonira i dentist Jure Franulić.

Židovi: Oto Vajs, apotekar iz Kralja Petra, doktor Adolf Goldberger, apotekar iz Sokolske, Herman Libčing, vlasnik stovarišta u Kralja Petra, Juda Montilja, gostioničar iz Kralja Petra.

Zenica je, sudimo li po telefonskom imeniku, bila moćno industrijsko središte, sa slabo razvijenom trgovinom, malobrojnom elitom i, očito, brojnim proletarijatom. Do tog bismo zaključka mogli doći usporedimo li pedeset tri zenička telefonska priključka sa čak četrdeset devet priključaka na Ilidži, koja nam se, dok čitamo imenik, doima poput nekoga bosanskog Karlsbada, s hotelima, banjama i porodičnim vilama. Austrougarska uprava je nastojala takvo što stvoriti na Ilidži. I to će se osjećati pred 1941. Tek će ustaške vlasti, i komšijski bijes i jad rastjerati i protjerati s Ilidže njezinu društvenu, kulturnu i banjsku elitu, koja je, začudo, od habsburških doba često bivala – srpskopravoslavna. 

Uz devetnaest javnih, službenih, banjskih i hotelskih priključaka, ovi su Ilidžanci imali svoje telefone:

Muslimani: Alija Kurtović, "činovnik Pošt. štedionice u penziji", Aleja bez broja. 

Kršćani: Milan Arežina, "krčma na Kamenom mostu", Svetozar Belović, "trgovina mješovite robe i građev. materijala", na Novoj Ilidži, koji u dućanu ima dva telefonska priključka, i još jedan u svojoj vili u Aleji. (Svetozar Belović otac je Miroslava Belovića, velikoga jugoslavenskog filmskog režisera, teatrologa i profesora, rođenoga 1927. Bio je učenik Prve gimnazije, pred malu maturu, kada su ustaše Beloviće protjerali s Ilidže i iz Sarajeva. Jednom davno, znao sam prepoznati i pokazati Belovića vilu kraj aleje prema Vrelu Bosne, nacionaliziranu i naseljenu nekim drugim svijetom, drugom poviješću i identitetom...), u imeniku slijede "viši poreski inspektor" Jovo Bosiljčić s Nove Ilidže, Savo Bojić, "viši šumarski savjetnik u penziji", iz Aleje, Jovanka Đurđić, domaćica s Nove Ilidže, Jovan Đuričić, "bivši ministar i pretsednik beograd. opštine", "Vila Vera" kraj Aleje, Anka Žarković, "p.t. kontrolor u penziji", Stara Ilidža, inženjer Nikola Zencov, Sokolovića kolonija, Ignjacije Ivanišević, sa Stare Ilidže, mesar i kobasičar Đuro Jankelić, "Jeremić ud. Kasija, penzionerka, 'Vila Gripozan', Aleja", Spasoje Kovačević, "ratni invalid, nosioc Karađorđeve zvezde s mačevima" s Nove Ilidže (Ovo je jedan od nekoliko slučajeva u imeniku da je pretplatnik poželio da mu se uz ime, prezime i zanimanje navede ratno odličje. Karađorđeva zvezda s mačevima visoko je odlikovanje Kraljevine Srbije, a potom i Kraljevine Jugoslavije, koje su, isključivo za zasluge u ratu, mogli dobiti vojnici i podoficiri. Karađorđeva zvezda s mačevima dodijeljena je 3417-orici zaslužnih u Velikome ratu, ili prije toga, u Balkanskim ratovima. U socijalističkoj Jugoslaviji odlikovanima su priznavane beneficije koje slijede prema vrsti i važnosti ratnih odlikovanja.), Radovan Laušević, "major u penziji", Nova Ilidža, Dušan Ličina, "pomoćnik Generalnog direktora Državnih željeznica, 'Vila Beba'", mesar Franjo Martinčević, Stara Ilidža, Natalija Nikolić, "mlekara, Stara Ilidža", "Orlović i drug, radnja masti za obuću i crkvenih svijeća" sa Stare Ilidže, Radoslav Petrović, krčmar, Nova Ilidža, Pero Pindžo, "p.t. zvaničnik", Nova Ilidža, Mara Ptačnik, "domaćica, 'Vila Mara'", iz Aleje, doktor Milivoj Simić, "pretsednik Vrh. suda u penz." sa Nove Ilidže, Petar Stajić, "p.t. inspektor", Nova Ilidža, Vićentije Tasić, krčmar, Stara Ilidža, Kojo Tošić, zemljoradnik, Nova Ilidža, Časlav Filipović "p.t. služitelj", Stara Ilidža.

Jedino rezidencijalno naselje u Sarajevu ikad

Nije bilo ilidžanskih Židova s telefonima.

Nigdje se, ni na jednom mjestu u Telefonskom imeniku za 1941. nije na takav način konfigurirala elita jedne društvene zajednice i države, kao na Ilidži. U Sarajevu onoga doba nisu se razvila rezidencijalna naselja. Vile što su ih gradili dobrostojeći advokati i liječnici, uglavnom kršćani, po obroncima Banjskog brijega i drugdje, na desnoj strani Miljacke, te tradicionalno bogatiji muslimani, i nova muslimanska elita iz austrougarskoga i kraljevinskog doba, na lijevoj strani rijeke, te na istočnijih obroncima, prema Baščaršiji, nikada nisu formirali kompaktno naselje.

Danas bi se, stotinjak godina nakon raspada Austro-Ugarske, sedamdesetak godina nakon Kraljevine Jugoslavije i skoro četvrt stoljeća po nestanku socijalističke Jugoslavije, moglo reći da je Stara Ilidža, onaj dio mjesta uz aleju prema Vrelu Bosne, bila jedino rezidencijalno naselje u povijesti Sarajeva. Tu su, najprije u ladanjskim kućama, građenim prema tradicionalnim bečkim modelima, ljeta provodili sarajevski uglednici, da bi po umirovljenju ladanjske kuće pretvarali u svoja stalna obitavališta. Kako se razvijao promet prema središtu Sarajeva, i vlakovi postajali sve češći, a gospoda kupovala prve privatne automobile, tako je naselje vila između dva rata bivalo sve manje ladanjsko. Već su mnogi svakodnevno vozarili prema gradu, a među gospodom je stvorena moda – koja se nakon rata neće obnoviti – kako je bolje i ugodnije živjeti na čistome zraku, pod Igmanom i u blizini termalnih voda, a raditi u velikom gradu.

Nezavisna Država Hrvatska je, uz pomoć Nijemaca i asistiranje Crkve, opustošila Ilidžu, u socijalnom, nacionalnom i kulturnom smislu. Zbrisana je povijest stvarana od dolaska Austro-Ugarske, vile u Aleji su opustošene i opljačkane, ili su u njih nakratko naseljavane ustaške i njemačke glavešine. (Oni su ubrzo pobjegli u grad, jer se pokazalo da su partizani preblizu i da nije posve bezopasno živjeti na Stojčevcu...) Komunističke vlasti, umjesto da ponište ili barem poprave učinke počinjenog zločina, dovršile su stvar kroz obračun s "klasnim neprijateljima". Otete vile su nacionalizirane, a ratno se progonstvo za mnoge, recimo za Beloviće, pretvorilo u trajno stanje.

Tako je nestalo Ilidže.

Prugom ili drumom nije daleko do Hadžića, ali u Hadžićima nema nijednoga telefonskog pretplatnika. Samo javna govornica. U Pazariću su, opet, dva telefonska priključka. Pozovete li broj 3, javit će vam se netko u Žandarmerijskoj stanici, dok je pri broju 2 doktor Branko Kaluđerčić, "ministar na raspolaganju". (Branko Kaluđerčić od onih je slavnih Sarajlija, čije se lične i porodične povijesti razvijaju u po jednu malu, ali raskošnu povijest grada. Bio je advokat, kulturni entuzijast i zaluđenik planina. Zato se i odselio u Pazarić, gdje je, pod Bjelašnicom, osnovao prvi sarajevski skijaški klub.).   

Pale - ladanjska destinacija međuratnih Sarajlija

Na Palame je dvadeset jedan telefonski priključak, sedam službenih i čak četrnaest privatnih. Od austrijskih doba Pale su oglašene kao zračna banja, planinski kraj zdrav za život, bogat kulturno-historijskim i arheološkim spomenicima, naseljen pravoslavnim i muslimanskim svijetom, koji se, uglavnom, bavi stočarstvom, i bez velike potrebe, uglavnom administrativne ili trgovačke, ne spušta se u Sarajevo.

Evo Paljana koji su pred 1941. imali telefonsku liniju:

Doktor Vojislav Besarović, "tajnik Trgovačke komore" u Sarajevu se javlja na dva telefonska broja, na službeni 24-92, adresa Komore Prestolonasljednika Petra 1,  te na privatni 28-30, u Ključkoj bez broja, dok se u svojoj kući na Palama javlja na lokalni broj 5; doktor Ilija Vasiljević, "direktor Držav. hipotekarne banke u penziji" je na broju 13, posjednica Matilda Guteša na telefonskome broju 1, Dušan Jeftanović, "pretsj. Trgov. i obrt. komore" javlja se na broj 2, posjednik Nezir Krečo, broj 11, Metodije Kujić, broj 16, Helena Lir, "pilanarka", broj 3, a Ivica Lisac, fotograf, na broj 22 (Lisac, s fotografskom radnjom u glavnoj, Aleksandrovoj ulici u Sarajevu, telefonski broj na svoje ime ima samo na Palama, dok mu je u gradu telefon na ime poštanske činovnice Paule Lisac, za koju nismo sigurni je li Ivici žena, mater ili tetka...). Stjepan Lučić, paljanski ugostitelj, javlja se na broj 12, Ivan Raguz, trgovac, na broj 7, Branko Samardžić, industrijalac, na brojeve 8 i 20, Asim Hadžalić, pilanar, broj 17, a braća Hadži-Šabanovići, isto pilanari, na broj 21.

Sudeći po imenima i profesijama pretplatnika, Pale su djelovale kao ladanjska destinacija međuratnih Sarajlija, među kojima se nađe kuferaša, katolika, ali i gradskih Srba. Trgovina je na Palama, očito, bila slabo razvijena, ili je nije ni bilo. Jedini trgovac s telefonom je Hrvat katolik Ivan Raguz, kao i jedini ugostitelj Stjepan Lučić. Eksploatacijom šuma bave se domaći muslimani, ali i – Helena Lir. Njenog imena, a ni, općenito, prezimena Lir, nema u telefonskom imeniku Sarajeva, tako da možemo pretpostaviti da je gospođa Helena zastalno živjela na Palama. 

U Mokrom, uz Žandarmerijsku stanicu, postoje tri pretplatnika: trgovac mješovitom robom i građevnim drvetom Đorđo Vučićević, pilar Branko Samardžić (koji već ima dva priključka na Palama), te "Todorović i Dohan, parna pilana".

Na Sokocu, telefon imaju Banovinska stočna stanica, Žandarmerijska stanica, Opština Sokolac, te Lazar Stojanović i kompanjon (Ne znamo čime se ova kompanija bavi.).

U Trnovu su telefonizirani Žandarmerijska stanica i Opština Trnovo, a u Semizovcu samo Žandarmerijska stanica. 

U Olovu, osim žandara, opštinara, Šumske uprave i akcionarskog društva Šipad, telefon imaju: Marko Golubović, "hotelijer, željez. stanica", Meho Jamaković, "trgovac drva", Izidor Levi, gostioničar.

U Kladnju nitko, osim žandara, Sreskog načelstva i Šumske uprave.

Prokleti Han-Pijesak

U Han-Pijesku, od kojeg dalje nećemo ni ići, jedanaest je vrlo zanimljivih telefonskih pretplatnika. Uz brojeve čak dvije Žandarmerijske stanice (druga je u Žljebovima), Šumsku upravu, te brojeve pilane i stovarišta "Ugar", u Han-Pijesku je s telefonom i Meteorološka stanica. Svoje brojeve imaju "Kadić, hotelijer", "Obradović, trgovina", kao i Risto Ćuković, hotelijer. I na kraju, dva najvažnija telefona u Han-Pijesku: "Dvorac Njeg. Vel. Kralja Petra II" i "Dvorac Njeg. Vel. Kralja Petra II, podcentrala".

Ideja za carsku i kraljevsku rezidenciju u Han-Pijesku, u samom srcu šumovite i divlje zemlje Bosne, razrađivana je u godinama nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Tu je, na najčistijem zraku u Europi, svoje životne snage trebao obnavljati naš car i kralj Franjo Josip I. U vrijeme izbijanja Velikoga rata već je postojala cjelokupna dokumentacija, s arhitektonskim nacrtima i planom izgradnje. Dvor nije trebao simbolizirati raskoš habsburške vlasti. Skladan i skroman, zamišljen u spoju kamena i drveta, prije bi nalikovao nekoj boljoj planinarskoj kući, nego kraljevskome dvorcu.

Tko zna kako su pred oči jugoslavenskoga kralja Aleksandra došli bečki nacrti, i zašto je novi kralj poželio da planovi staroga kralja budu ostvareni. Možda je na čas bio sentimentalan prema prethodniku? Vjerojatnije da je povjerovao kako su u Beču dobro razmislili o mjestu na kojem će podići imperatorovu bosansku rezidenciju, pa je naredio da se ona i sagradi, ali u njegovu, Aleksandrovu slavu. Na  kraju, kako on nije poživio, ubili su ga u Marseilleu, dvorac je posvećen njegovu malodobnom sinu Petru Drugom. Ali ni Petar nije imao sreće. Završio je u ratnom izbjeglištvu, prije nego što je prvi put zanoćio u Han-Pijesku. Poslije Drugoga svjetskog rata dvorac je postao Titova vila. Ali ni Tito u nju nije zakoračio. Još za njegova života, sedamdesetih godina, dvorac je počeo propadati. Zvani i nezvani okolo su raznosili namještaj, sve dok građevina nije sasvim opustošena. Dogodilo se to još prije rata. Ili je ovaj dvorac proklet, ili je Han-Pijesak svim vladarima uvijek bio mimo ruke. Bosna nikada nije bila tako mirna i sretna da se carevi u njoj liječe ozonom.